„DOMOVINA“ Podijeljena sjećanja

Mia Marjanović

Branimir Marjanović, nakl.

Ada Verlag, Berlin

 

NOVA KNJIGA, ANTOLOGIJA “DOMOVINA”

RECENZIJA

Marjan Hajnal

Država porijekla je mnogima od nas koji držimo do spona sa njom personificirana majka, a odnosimo se prema njoj sukladno njenom stanju i izgledu. Pogledi na nju, stradalu u Yu-ratovima, – ranjenu i oskvrnutu rukama izvjesnog broja njenih nevjernih, otuđenih, odrođenih od nje divljih sinova, – sublimirani su u knjizi „Domovina“, monumentu antologijskog tipa, ogledalu postratne i antiratne baštine balkanske kulture, literarno-uredničkom ostvarenju porodice Marjanović (Senada, Branimir, Mia), u kojoj su se susreli pisci i pjesnici, pedeset i četiri, kroz čije reminiscencije su se u jedan tok slile emocije svih sužnja opskurnog vremena, odnesenih stihijom hudog usuda negdje daleko, s preverovskom osudom ratnog nasilja na usnama, gorkijevskom tugom u srcima, makovskim lamentom o snivačima pod stećcima.

Jednom istrgnut bor nemoguće je utješiti misijom zaludnog pokušavanja „repatrijacije“. Sudionicima tragične epopeje naroda, i kada su pronašli svoje domište, ono nikada neće biti nalik onom s kog su potekli.

Mnogi sadržaji prožeti su dubokom tugom. Tuga je relikt oportunog praosjećanja, proosjećanosti života, otpor mirenju s uništenjem ljepote.

Atmosfera knjige, čak i kada dominiraju prizori nesreće, ipak, nije monohromna, bljesnu njenim sadržajima povremeni prosjevi besmrtnog endemskog humora i titravi plamičci nade.

Humor, naš, od Gruntovčana, Nadrealista, Kamiondžija, Malog Mista, nadbasjava tugu i splin stankovićevskog karasevdaha.

Zato je ova knjiga izvanredno muzejsko prizorište bola i smijeha, radosti i umiranja. Metafizička beskonačnost skršene metanaracije, reinkarnirane u svoj pozitivum, poziv postojanju.

Rodoljubiva riječ klija nekad dugo, probijajući otpor podsvijesti, kroz oklop upornog ćutanja, kao neosjetna sjenka pada preko lica zavičaja. Domovina. Svakom piscu, pjesniku, u njenoj skrovitoj nedostupnosti izričaja, samo njemu razumljiva i beskrajno draga enigma.

Može se neki stih učiniti odveć standardnim, čak poznatim, neka priča da sliči već ispričanoj, ali, njihovom autoru ona je jedina, prvotna, životna, neponovljiva. A i kako bi drugačije bilo? Ipak, ako se o domovini govori, nisu i ne mogu sve priče biti iste, čak i u nevremenu ponikli ne nose svi stihovi istu simboliku, nisu pečat ni znamen istog trenutka, istog bola. Neko je izgubio samo domovinu, neko samo rodni grad, neko i svoju kuću, a neko je izgubio sve to, i još je izgubio svoje najdraže. Na kraju, negdje daleko, u onostrano bi nečujno trebao i on preći, zaboravljen i sam, prekriven tuđim busenom. Ali, sa ovom knjigom, na toj naizgled krhkoj lađi od papirusa, živi njegovo ime, žive i dalje njegova sjećanja, pa utoliko, u porodici pisaca, kćerki i sinova istog podneblja, talasima rijeke prkosne prema svjetskim morima nošen, za nezaborav, plovi rapsod slobode, kao njegovi pradavni preci. U toj, reklo bi se, lomnoj brodici od papirusa, teče život nekoj novoj procvaloj dolini, nekom novom ušću i staništu kraljeva, pod drevnim piramidama. Sve kruži, i teče, i sve se vraća. Achayana (sansk., okeanos), voda koja trčeći opkoljava u krug, u koju sa Suncem odlaze na počinak i duše mrtvih, koje će se u nekom drugom obliku sa novim Suncem ponovo roditi. To je neuništivi kružni put duše pjesnika.

Kako u lotosu pomilovati samo jednu laticu, a ne povrijediti čitav cvijet? Isto tako je teško iz Antologije (grč. antos – cvijet ) izdvojiti jedno ime, a ne nanijeti nepravdu drugim. No, bar nasumce odabrana, slučajnim otvaranjem stranice:

„Tamo je ovdje“ (Mia Bela Irm), počinje preciznim podatkom o vremenskoj distanci i prostornom rastojanju između novog i starog (već odavno nepostojećeg) doma.

U noći sa subote na nedjelju nepoznati počinitelji su po svemu sudeći podmetnuli na sva četiri noseća stuba kuće eksploziv. U zapisnik nije uneseno: Susjedi iz okolnih kuća su odnijeli sve što im je moglo koristiti. I čini se da im je sve bilo od koristi, jer ostalo je samo mjesto na kome je nekada bio naš dom. Samo smokve cvjetaju svakog proljeća, masline su podivljale, ali grožđe je jednako slatko kao i prije. Jedino nema onoga, koji ih je s ljubavlju posadio za svoje kćerke i unučad. Neka se jednog dana, kada odu, sjećaju svoga tate i dede. 

Koliko je takvih domova? Koliko porušenih mostova? Koliko neobranih voćki? Koliko neposjećenih grobalja/mezarja? Koliko propuštenih svadbi, rođenja, neodigranih sportskih i folklornih susreta, planinarskih izleta i nedogođenih narodnih veselja? Koliko putovanja ljudi zaljubljenih poput lososa u ambijent postanka da bi se vidjele ruševine (ako i njih više ima)? Čemu svjedoče napušteni vinogradi, livade i oranice zarasle u trnje do neprohodnosti, minirani ili zagađeni bunari i izvori… Zar se barbari nikada ne upitaše, posjeduju li negdje nešto što su njihovi djedovi podigli i čuvali za njih? Znaju li za bol suze koja peče i za žal ptice nad porušenim gnijezdom? Očigledno, u transu mržnje, nisu bili ljudi. Zar misle da su terorom nad nevinim sužnjima zaustavili i slomili kotač karme i da ih on neće sustići?

Zbog njih oskvrnuti Vrbas i Drina izgubili su svoju boju i čar. Prenj se ne prolama kao nekad smijehom razdraganih, po stijenama poput gracilnih divokoza jurećih mladih ljubavnika, ona preko brda došla od Splita, on od Kladnja… sada, negdje oko Rujišta, kao polubogovi, preslikanih kontura nagih tijela na oblacima prožetim molećivom čežnjom da se bar na tren tihom kišom spuste i pronađu svoj smiraj.

Možda su to oni isti oblaci koje je uporno slikao Memov Stari, fasciniran grafitnim sfumatom čijom koprenom nikako nije uspijevao u proganjajućoj podsvijesti odjenuti svoju dragu natjeranu da gola pred neljudima-demonima na stolu igra njihovo neko kolo. Crtao je, sve dok nije odlučio da ode za njom. A njegovom sinu Memu je ostalo samo da gorko zaplače nad tim „blagom“, jedine očeve ostavštine.

Kleknu na pod među rasute crteže i zaplaka plačem koji nas obuzme onog časa kada postanemo svjesni goleme nepravde koju smo nanosili svojim roditeljima, plačem čije nas suze prže po obrazima, bolno nas podsjećajući na neopozivu bespovratnost svih onih dana u kojima smo propustili učiniti nešto dobro za njih.

„I lijepe uspomene prže dušu“ (Midhat Ajanović Ajan)

Objedinjeni, neovisno o opredjeljenjima i uvjerenjima, uplovili među korice knjige kao među postojane obale zaustavljene stvarnosti, autori struje kroz njih istom sviješću o smislu, spasonosnom maticom planinskog potoka što ih vodi naprijed, ko zna kakvoj (a možda nikakvoj) budućnosti. Budućnosti nema bez vjere u nju:

Dio praha njezina sam

k tome dijelak njezinoga duha

i podneblja ispod Sunca vrela

s ljepotama što joj lice krase

i sa svime što dubine njene kriju

jednako je posve moja dosadašnjost

od iskona što se u njoj zbila

i budućnost koja pred njom stoji

moj je dio i dio je mene

ponajvećma srcu mi je blizu

govor ljudi koji u njoj žive

 „Moja domovina“ (Fra Vendelin Karačić)

Stiče se neizbježan dojam da je knjigu pisao istim duhom vođen jedan čovjek.

Iz života probuđen

Začuđen

Stajat ćeš

Pred knjigom otvorenom

Pisanom

Perom, jezikom tvojim

„Čitaj knjigu svoju“ (Derviš Palić)

Taj univerzalni poet/prozaist, pored svoje osobne sjete, ostavlja Arijadninu svjetlucavu nit volje i snage da se putem nje svaki putnik kroz vrijeme i u pomrčini suprotstavi beznađu. Nije lako doći izdaleka do polusrušenog mosta i biti stranac u svom vrtu, pred kruškom vezanom za vragolije majke dok je bila dijete, pred ostacima Garove kućice, nije lako preboljeti djetinjstvo i mladost provedene bez oca kojeg se posve slučajno prepozna u pijanom skitnici…   

Kompozicijski je antologija „Domovina“ zanimljiva dinamička cjelina, kombinacija proze i stiha, ali, dosljedno centralnoj temi, natopljeni su mirisom i bojom, zvukom i dahom „domaje“

Prste moji roditelji

zaboli u škrtu grudu,

pa izrasli u maslinu…

„Prsti mojih roditelja“ (Fabijan Lovrić)

Lirika je često prepoznatljiva i u pomalo tragikomičnim zapletima dostojnim scenske izvedbe, kao u priči o prodaji zemlje ‘ercegovačke Bosancima u Europi.

Pa umiru l’ ljudi? Umiru ko da je epidemija, umiru od nostalgije, tuga ih izjeda, umiru od jada i jeda. Puca im srce što nisu kraj Neretve, Bosne, Vrbasa, Une, Drine. Kukaju što ne mogu roštiljat i akšamlučit. Prva generacija izbjeglica već se prepolovla. Al dok umre druga polovca kojom će ljudi posipat svoje mrtve, ja ću steć dobar kapital.

 „Zemlja je kao droga“ (Zlatko Lukić)

Potresna je poema koju treba samo čitati, pa ćutati, pa opet, ako se to može, glasno je čitati:

Padali su kroz Jakarigmu

u kojoj je Vjera

i padanje

vlastitog imena

jače od svih zločina…

 

… Ranjeno dijete vapije:

„Pogledaj mamo, ljiljane u poljima

presvučene u zlato…“

 

…Dan dovrši jedno vrijeme

BIO JE JULI…

 „Krv i tlo Srebrenice“ (Žarko Marijanović)

„Domovina“ nije samo obična knjiga, zbirka radova nostalgičnih patriota, ona je svojevrsni hommage svim žrtvama beščašća i bezumlja, posijanog širom svijeta. Ona je izgovorena osuda i sveg zla o kom je nedovoljna riječ da ga opiše, pa kao sa santom čiji se tek ledeni vrh vidi, a moćni desetostruko veći podvodni ostatak samo naslućuje, tako se kroz saopšteno naslućuje i ono neizgovoreno, nesaopštivo, u podsvijest otisnut žig doživotne tihe patnje kojom će patiti pokoljenja. I praunuci, ako se pred njima pomno čak i skrivala prošlost, kad-tad nabasaće na tragove sudbine ili bar na ovu knjigu anamneze ljubavi i poštovanja humanog čovjeka, Čovjeka, zaljubljenog nesagorljivim žarom u zemlju svojih pramajki i praočeva. 

Marjan Hajnal,   15.11.2015. Tel-Aviv

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s