Marjan Hajnal

CIONISTI I REAK-CIONISTI

(Iz neobjavljene knjige “Kontrasti Izraela”)

 januar, 2007. god.

Lako je biti “cionist na daljinski upravljač”. Treba proživjeti hapšenje sina koji ne želi služiti vojni rok i pretrpjeti sva poniženja da se prvo pronađe u džungli izraelskih zatvora, pa obavi cjelokupna procedura najave posjete s prethodnim ličnim obraćanjem glavnom oficiru grada, da se prođu sve torture na kontrolnim barijerama, da bi, na kraju, sina priveli s lisicama, kao da je neki kriminalac ili zlikovac, s čudnim ispražnjenim pogledom i tragovima duboke traume, koja će postati okidačem njegove kasnije izolacije i izgubljenosti. Ili, suprotno, da vam kćerka služi u toj istoj armiji dvije godine, i odsluži s priznanjem “odličan vojnik”, istina, i na sreću, nakon naporne trotjedne obuke, službovala je kao sekretarica u vojnoj bolnici, a poslije ne može da se uda u zemlji, jer pošteno provedena priprema njene majke za useljenje ne važi, budući da su je uputili neomiljeni obespravljeni “reformisti”. Zbog istog su mnoge djevojke napustile Izrael, često s dubokim ogorčenjem. Treba vidjeti te djevojčice pod punom ratnom opremom, po suncu, sa šljemom i oružjem bez kog ne smiju poći ni u toalet. 

I za koga sve to? Doći iz Sarajeva radi vojničkih čizama i puške? Radi nekog Olmerta i Lopolijanskog, ili nekog kriminogenog nadrabina koji tim kćerima neće odobriti vjenčanje? Zar nije dovoljno što sada svi ropski dirinčimo za bulumentu tih osvjedočenih parazita i sav njihov kvazibogomoljački antihumanistički, često neskriveno antisemitski neonacistički orijentiran otpad, donesen iz Maroka, Ukrajine, Gruzije, Poljske, Argentine? Za službu promašajima genetskog inženjeringa?

Ja znam: napismeno sam se odrekao profesure radi ideala. Nisam želio služiti yu-nacistima. Došao sam u Izrael neoštećene kičme, čiste i zdrave kože, sa svijetlim pogledima, želio pomoći svima, gradio suživot, bio i ostao solidaran i human.

Radio za desetoricu, trpio za hiljadu, otrpio što bi malo ko. Pronašao sam mozaik. Dobio status supervisor, šef arheološkog nalazišta.

U Knesetu postavio “Povelju nezavisnosti Izraela”, u pet metara visokoj željeznoj vitrini koju sam ja pravio i vukao.

Opremio privatni “Museum of Judaica, Beit Pery”, Jerusalim.

Dizajnirao i tehnički realizirao postavku izložbe u novom arheološkom muzeju u kibucu “Ma’ajan baruch” (Qiryat Shmona).

Opremio novi povijesni muzej Ben Guriona u njegovom negevskom kibucu Sade Boqer.

Bio šampion u proizvodnji i pakovanju lijekova u velikoj heitech tvornici “Teva” u Jerusalimu. Postao šef odjela.

Dekorirao dio hola onkološke bolnice za oboljelu djecu na Kliničkom centru “Hadassah Ein Kerem” u Jerusalimu.

Čuvao umjetničko i arheološko blago u “Museum Israel” i “Museum Rothschild” u Jerusalimu.

Volonterski tokom dvije godine besprekidnog rada uređivao maratonski obimnu i kompliciranu dvojezičnu antologiju radova useljenika iz bivše Jugoslavije “U voljenoj zemlji”.

Radio na psihijatriji, brinuo za pale duše.

Pomagao retardiranima.

Da bih prehranio svoju porodicu, žrtvovao sam karijeru, ugled i zdravlje.

Na kraju, od jugo-bagre i domicilnih primitivaca stradala mi djeca. Nemam ništa materijalno iza sebe, osim kredite za loš stari stan u grozno prljavom, danonoćno bučnom divljem komšiluku.

Ni radi čega ponižavan i vrijeđan.

Prisilno abrahamiziran.

I neka mi neko još počne “tupiti” o cionizmu.

Naravno, ne prihvatam ni dijaloge s antijevrejskim predznakom. Ako je neko nepristrasni kozmopolit koji je prošao bar dio ovoga što sam ja, voljan sam slušati.

U protivnom, žao mi je dokonih, zabludjelih, osionih, lažnih. Čemu ih je poučila pramajka Rut?

Njima je od vulgarno-hedonističkog istrajavanja u iluzijama presušilo sjećanje na harfe odložene pored voda babilonskih.

Samo kada njima to odgovara kažu braća smo, isti smo.

Ne, nismo braća, još manje smo isti. Moj grijeh je samo moj, i žuti cvijet na kaktusu, bez mirisa, procvao je samo za mene. Niti ću ga brati, niti kome prepustiti. Štitiću ga. Kšatrija nepobjedivi sam bio. Sad sam samo pjesnik, ali, riječ pravednika dovoljna je.

Prije nego počnu kritizirati izbjegle, nevoljne, poštene, ako imaju hrabrosti i toliko snage da otškrinu zahrđale kapije svoje davno utamničene savjesti, neka se nauče bar etici karme.

 

Lako je biti

Igrač periferije

Kad gasne os vrtnje

 

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s