Da li je ”Obrana Sokratova” povijesni dokument?

.

http://filozofskimagazin.net/da-li-je-obrana-sokratova-povijesni-dokument/

.

Smrt_Sokratova

U Obrani Platon prikazuje povijesnog Sokrata, ogoljelog od svih implikacija i posljedica koje on u drugim dijalozima povlači iz filosofije svog učitelja. U tom spisu Platon želi, dakle, ponovno oblikovati Sokratovu osobnost u njegovoj objektivnoj istini, s jasnom povijesnom porukom, izloženom na način kako ga je vidio i shvatio sam Platon.

Postoje tri glavna razloga koji govore u prilog tomu:

  1. Prvo, Platon bi se, da je bio napisao nešto neistinito u tom svom spisu, ogriješio o samu državu, sa svom serijom juridičkih i političkih posljedica koje si možemo lako predstaviti, budući da je to bio državni proces u kojem je Sokrat bio osuđen na smrt. Velik broj sudaca i osoba koje su sudjelovale na tom suđenju onemogućio je de iure et de facto ikakvu falsifikaciju ili ikakve sumnjive promjene zbivanja ili iskaza. To je pogotovo bilo nemoguće jednom tako istaknutom učeniku kao što je bio Platon, koji je uostalom i sam pripadao odličnoj obitelji s moćnim društvenim i političkim utjecajem.
  2. Drugo, Obrana je jedino Platonovo djelo u kojem se Sokratovo ime pojavljuje u naslovu, dok većina drugih dijaloga u kojima je Sokrat također protagonist dobiva naslov prema ”deuteragonistu”.
  3. Naposljetku, podsjetimo se da u Obrani Platon citira vlastito ime čak dvaput i ne samo da veli da je prisustvovao suđenju, već se stavlja u prve redove onih koji su bili spremni platiti kaznu za Sokrata kojom bi se oslobodio optužbe. … U ostalim dijalozima – u ranim isto kao i u kasnim – … Platon ne prikazuje povijesnog Sokrata, već upravo Sokrata preobličenog u dramatis persona, Sokrata – uzora pravog filosofa i pravog dijalektičara… I što je najvažnije – a to je stvar koju većina interpreta zanemaruje – Platon sam na to izrijekom upućuje. Prisjetimo se da Platon navodi, osim uObrani Sokratovoj, svoje ime samo još jednom u svim svojim dijalozima i to … u Fedonu. Ali – i to treba dobro primijetiti – on navodi samog sebe, da tako kažemo, upravo suprotno nego uObrani, odnosno kaže da nije bio nazočan na dan Sokratove smrti i piše sebi svojstvenom ironijom: ”Platon je, vjerujem, bio bolestan.” …

Sami su Platonovi učenici bili zbunjeni čitanjem Fedona i nisu ga prihvatili. Diogen Laertije nas obavješćuje:

Na jednom mjestu Favorin kaže da je jedino Aristotel ostao do kraja kad je Platon čitao svoj dijalog O duši, dok su svi ostali ustali.

Dakle, sam Platon nam kaže da mu je u Obrani bila namjera govoriti o povijesnom Sokratu, dok će u Fedonu u velikoj mjeri govoriti o vlastitoj misli.

Naravno, bilo je učenjaka koji su, iako nisu in toto odricali povijesnu istinitost Obrane, ipak smatrali da je Platon svakako morao uvećati Sokratov lik i ideje koje mu stavlja u usta. Ali takvo mišljenje ne ugrožava iskaze koje smo gore iznijeli. Ako pretpostavimo da je Platon proširio Sokratovu sliku i ideje, on nije pritom promijenio povijesnu realnost, već je istaknuo pojedine crte poput ogledala koje povećava … i time ih je pojasnio, i to – u nekim dijelovima – do kraja.

Treba imati na umu da je Platon iz Obrane odstranio cijeli niz elemenata koje bi čisto narativno imali veliki  učinak: a) ne navodi ishodišne govore tužitelja i njihove argumentacije; b) ne izvješćuje o tome kako se odvilo prvo i drugo glasovanje; c) ne spominje Sokratovu reakciju tijekom glasovanja niti reakciju prisutne javnosti; d) ne uvodi one svoje majstorske ”intermezze” za koje je imao više nego dobre prilike u međupauzama između glasovanja i prebrojavanja glasova i koji bi mogli imati značajnu dramatsku ulogu; e) sam događaj ogoljuje od svih pojedinosti, usredotočujući svoju  pozornost samo na učiteljeve govore i njihov sadržaj; f) povezuje sva tri govora u jedan, bez ubacivanja pauza među njima, razlikujući ih samo prizivanjem na ishode glasovanja, sa snažnim naglaskom na dramsku sintezu.

Iz Obrane izranja upravo ono što von Humboldt kaže o simboličkom značaju velikih ljudi:

U čovjeku postoji,  kao i u svakom drugom živom biću, stanoviti dio koji pripada samo njemu i njegovom slučajnom postojanju, koji umire zajedno s njime budući da ostaje doista nepoznat ostalima. Nasuprot tome, postoji u njemu i drugi dio s pomoću kojega se čovjek povezuje s nekom idejom, koja se u njemu izražava osobitom jasnoćom, i koju taj čovjek simbolizira. Čak bi se moglo razlikovati ljude prema činjenici da su obični ljudi samo simboli svoga roda (…), dok veliki i izvanredni ljudi simboliziraju neku ideju, do koje se može doprijeti samo zato jer je oni predstavljaju svojim životom.

Upravo to Platon i čini u Obrani: tijekom cijelog djela naglašuje onu ideju filosofa, koja se može shvatiti zato što ju je Sokrat do kraja simbolizirao svojim životom.

Iz Giovanni Reale, Sokrat – K otkriću ljudske mudrost, Zagreb 2003., str. 145.-149., preveo: Luka Boršić, izvornik: Giovanni Reale, Socrate Alla scoperta della sapienza umana (2000)

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s