Semir Spahić

ISPOD ZVIJEZDA PADALICA

 

Promotivno slovo

Ilijaš, 28.XII.2015.

 Spahić.png

 

Esad BAJTAL

 

 

Ovo je knjiga o životu.

Životu i smrti.

Knjiga o ljudskom bolu.

 

Knjiga o paradoksima života.

Života u kome je sve moguće, a ništa garantovano.

Nema garancije.

Niti je rat, uvijek smrt, niti je bijeg od rata, siguran spas.

 

Mnogo je onih koji prežive i najgori rat.

A ne uteknu smrti svi oni koji od rata bježe.

Poput onog Angolca iz jedne od priča ove knjige (Budewiki iz našeg sela), koji bežeći (preko mora o okeana), od rata iz svoje zemlje, pa onda iz ratom zahvaćene Hrvatske, konačno tragično skonča ovdje, na kraju svijeta

 

Zagine u ratu koji nije njegov.

U ratu s kojim nije imao ništa.

 

Na tragu te porazne logike iracionalnog ljudskog bivanja, ni majka nije uvijek Majka.

Događa se, kao u jednoj od priča iz ove knjige, da, bez posla i penzije, ostavljena na milost i nemilost okoline, vlastitoj djeci plaća marku za bocu mlijeka Čini to nekom podrumu u koji su je, iz vlastite kuće, strpala vlastita djeca. Slika je to, kao zapisa i sam autor, dvostruke majčinske žrtve:

 

Jednom je žrtva za djecu, a onda  žrtva vlastite djece.

 

Događa se, na tragu pročitanog, da mladoženja, sred svadbe, iznenada nestalu mladu, zatekne tamo gdje bi (hotelska soba), i na način na koji bi, barem te noći, samo on, mogao biti s njom. I tako, niže se paradoks za paradoksom.

 

Ukratko, knjiga nas uči da nema garancije ni za dječiju ljubav, ni garancije na vjernost, ni garancije za život.

 

Ali, ni obavezne mržnje, kako nam to pokazuje na primjeru dirljivog drugarstva vlastitog mačka i psa.

 

Vjera i nevjera, ljubav i mržnja, sebičnost i nesebičnost, život i smrt …

Sve se ispreplelo i zamrsilo do zdravorazumske nerazmrsivosti.

 

I sve se odvija u jednom i istom međuprostoru.

Međuprostoru Života i Smrti.

Odnosno, između života i smrti.

 

A između života i smrti nema – IZMEĐU.

 

I to je posljednji paradoks ljudskog bivanja na Zemlji.

Život i smrt su samo strane iste medalje.

Smrt je tamna strana Mjeseca koja je uvijek tu.

I kad je vidimo i kad je ne vidimo.

 

Ne tražimo je, a izbjeći je ne možemo.

Sve ostalo se odvija po mustri te logike.

Koprcamo se između bit’ i ne bit’; između imati i nemati.

 

Svojim pričama, knjiga nas, i njen autor, podsjećaju na sve te neumitnosti.

Na koje uticati ne možemo.

 

Na život kao njihalo strave u stalnom dodiru sa krajnostima Dobra i Zla.

Sve što imamo to su samo naše želje.

 

Samo želje su naše.

Sve drugo u rukama je Sudbine  koja nas nosi.

A sudbina je more bez obala.

 

Na sceni je apriorizam uzaludnog plivanja.

Nikad niko iz tog mora isplivao nije.

Jer nema kud.

Niti je – jer drugog izbora nema, ikad iko od plivanja odustao.

 

To bi,  najkraćem, bila poruka ove životnim paradoksima ispisane knjige.

Onako ako je ja čitam i vidim iz vlastite čitalačke i životno-zemne perspektive.

 

Njen pisac je, toliko zaokupljen privlačnom snagom Zemlje, da i čak Nebo obrušava na nju. Otuda one zvijezde padalice (iz naslova), koje svoje konačno nebo nalaze, baš tu, na Zemlji.

Ovdje među nama, ljudima, koji, zvijezdama nasuprot, iz dana, u svojim željama i sanjarijama, stremimo ka Nebu, kao jedinoj vrsti iluzornog spasa iz ralja zemne sudbine. Kojoj se, samo tako, u mašti, može uteći.

 

I ova knjiga je, samo neosviješteni pokušaj  te vrste iluzornog bijega.

 

Tako je treba i prihvatiti.

Kao vrstu beznadežne nade.

 

I uživati u pitanjima, i sumnjama koje budi.

U zabludama koje razara.

 

I na kraju, kad se sve  sabere i oduzme, nakon čitanja ove knjige, ostaje nam samo jedno pitanje, formulisano na dva načina. Onako kako to čini F.D. Guerrazzi, italijanski pisac iz XIX stoljeća, koji, nalakćen nad tajnom nad tajnom Života i življenja, skoro bezglasno rezignira:

 

Ako je život nešto Dobro, zašto nam biva oduzet?

A ako je Zlo, zašto nam je uopšte dat?

 

Na to sudbinsko pitanje, svako od nas, mora tražiti i naći odgovor svoj odgovor.

Kao što mora živjeti svoj život i prihvatiti svoju smrt.

Ni u jednom i u drugom ne može ga zamijeniti niko drugi.

 

Udes je naša jedina sudbina.

Čovjek je živa bol ispod zvijezda padalica.

 

I zato, kad zvijezde padaju, tješimo se time, da – nebo plače nad nama.

I za nama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s