Jan Šolten

Scholten_signiert

O ZDRAVLJU I MUDROSTI SAMOSPOZNAJE

 

Izdavač: Advaita

Sarajevo – Beograd 2015.

 

Esad BAJTAL

 

RECENZIJA

 

 Knjiga O zdravlju i mudrosti samospoznaje, Jana Šoltena, rađena je kao kompozit sastavljen od jednog Šoltenovog intervjua i nekoliko povećih izvoda iz njegovih drugih knjiga, tako da predstavlja suštinski presjek homeopatske misli tog značajnog autora. U tom smislu knjiga može poslužiti kao dobar uvod u Šoltenovo djelo za sve one koji se prvi put sreću sa njegovim autorskim stvaralaštvom u oblasti moderne homeopatije.

Scholten

 Leksikoni i riječnici definišu homeopatiju kao terapeutski sistem Samuela Hahnemanna (1755–1843). U pitanju je sistem koji, davanjem sredstava za liječenje kod zdravih osoba, izaziva simptome slične onima bolesne osobe koju se želi liječiti. Logika tako postavljene terapije igra na kartu sličnosti – „slično sličnim“ (similia similibus), „klinom u klin“ – tj. jezikom narodne leksike govoreći, sve se odvija po principu „klin se klinom izbija“.

 Inače, klasični koncept homeopatije je tradicionalistički. A to znači da je usmjeren liječenju tijela. Međutim, stvari se mijenjaju. Danas, nakon svog dvoipostoljetnog terapeutskog putešestvija, nakon istrajnih traganja i širenja interdisciplinarnog gnoseološkog horizonta, homeopatija nastoji da se artikulira kao integrativna naučna disciplina sa težnjom da raspoloživo ljudsko znanje o životu i čovjeku zaokruži u jedinstvenu holističku cjelinu. Jedan od vodećih nosilaca tog trenda je dr. Jan Šolten, koji svoj terapeutski pristup zasniva logičkim priključivanjem homeopatije na holografski model univerzuma i teoriju fraktala. Poznavaoci tih teorija naslućuju da one ne samo mijenjaju, nego i bogate tradicionalni model homeopatije modernizujući ga u duhu vremena nove naučne paradigme koja insistira na neodvojivosti duhovnog i materijalnog, kako u ljudskom, tako i u ukupnom svijetu života.

Homeopatija.jpg

 Ta intencija i interpretacija apsolvirana je u drugom poglavlju knjige pod naslovom Homeopatija i nauka, u kojoj se povlače paralele nauke i homeopatije i njihove dodirne tačke sa stanovišta holističkog modela razumijevanja svijeta, čovjeka i znanosti. Temeljni stav od koga se polazi je shvaćanje nauke kao „traganja za univerzalnim istinama“, odnosno, i sa stanovišta uopštavanja gledano, nauka se interpretira kao „potraga za opštim, univerzalnim principima u različitim situacijama“. To vezanje homeopatije uz principe nauke, i njihovo strukturalno inkorporiranje u homeopatsku problematiku i praksu (istraživanje, generalizacija, teorija, primjena), vodi ne samo promjeni perspektive, nego i podizanju stupnja uvjerenja (iznutra) i povjerenja (spolja) u homeopatiju kao medicinski komplementarnu disciplinu liječenja. Na taj način hemeopatija izlazi iz svoje alternativne faze bivanja i zadobija sasvim novi društveni i životni status, čime se sužava polje uobičajene skepse i osporavanja koje je prati od samih početaka njenog djelovanja. Tim više što, homeopatija, svojim holističkim shvatanjem i uključivanjem u kognitivno-emotivni prostor, ostaje izvan još uvijek podrazumijevanog dosluha sa dominatnom materijalističkom paradigmom znanosti našeg vremena.

 Razvojem širokog polja generalizacija Šoltenova poznanstvenjena homeopatija automatski i ubrzano ojačava naučni aspekt istraživanja i djelovanja, čime, istraživačima drugih naučnih disciplina, olakšava konekciju i inkorporaciju u polje vlastitog djelovanja. Holistički um, koji sve više i više nalazi svoje mjesto u polju moderne znanosti, na taj način pomiruje i svrhovito uvezuje dojučerašnje nepomirljivo inkompatibilne poglede, shvatanja i viđenja odnosa između nauke i homeopatije. Na taj način homeopatija probija tradicionalne medicinsko-epistemološke granice, i njen terapeutsko-simptomatski redukcionizam (eliminacija simptoma shvaćena kao izlječenje), rješava shvaćanjem čovjeka kao dijela šire cjeline njegovog neposrednog (Priroda) i najšireg bivanja (Univerzum). Dakle, simptomi i simptomatologija, ostaju samo elementi, fragmenti, nužne informacije koje pomažu na putu traganja za centralnim poremećajem na koji simptomi ukazuju sebi svojstvenim jezikom, a koji je (centralni poremećaj), istinski ključ rješenja, bez koga nema stvarnog izlječenja čovjeka.

 Možda nam, u boljem razumijevanju ovog trenda, jezički najbolje pomaže tradicionalni pojam „iscjelitelj“ (onaj koji is-cjeljuje), odnosno ponovo uvezuje, vraćanjem u cjelinu patološki rastrgano polje življenja individue, koje nam, bolno blinkajućim simptomima daje na znanje da nešto nije uredu, i da tu ispalost čovjeka (organizma i duha) iz Cjeline Jednosti, valja vratiti svom Izvoru. Odnosno, ponovo ga uzglobiti u njegove izvorne, prirodne veze i okvire. U tom smislu, knjiga O zdravlju i mudrosti samospoznaje, osvješćuje sljedbenike tradicionalne homeopatije za nove, šire mogućnosti vlastitog djelovanja, a kritičarima homeopatije i akterima simptomatsko-materijalistički orijentisane medicine, otvara polje novih mogućnosti djelovanja na principima komplemetarne logike i sadejstva holistički uvezanih faktora intervencije.

 Kao takva, knjiga ima ne samo prosvjetiteljsku, nego i praktično učinkovitu misiju mijenjanja čovjeka u polju njegovih interesnih sfera i profesionalnih djelovanja. I to je ono što je izdavački potvrđuje kao vrstu spoznajno korisnog štiva koje samo sebe, čitalački pozitivno, preporučuje i opravdava.

 Esad Bajtal

 Sutješčica, jula 2015

 

 

 

 

 

 

 

 

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s