Jesen 2008

  ČISTA POEZIJA

  Tomislav DRETAR
 
 
(Ferida Duraković, Locus minoris*, Conectum, Sarajevo 2007)

http://www.odjek.ba/?broj=15&id=13

 

Ušao sam u poeziju Feride Duraković kao onaj provalnik u potleušicu Matsuoa Bashoa, kojeg je ovaj iznenadio na nedjelu i rekao mu: Gospodine Lopove, oprostite meni siromahu što nemate ništa za ponijeti iz mojeg doma ! Jer sve što je imao bila je poezija. Ono što sam ja, ulaznik s namjerom da u čemu užijem bespravno, našao ponukalo me je da kažem ovo: Oprosti, Knjigo Feridina, što ne mogu, što nemam ništa za ukrasti iz tebe, jer naprosto, poeziju nemoguće krasti jest. Mogu se krasti i potkradati ideje, riječi, stihovi, slike, simboli, ritam, značenja, pouke i poruke, strukture i asocijacije. Ta krađa naziva se raznim imenima: učenje, oponašanje, prenošenje, pozajmice, način igranja riječima, pa sve do golih – plagijata. Sve to mogao sam činiti kao pjesnik, kao tumač, kao estetičar i kritičar uzeti ne mogoh ništa unatoč tome što ponesoh sve, jer poezija je neukradiva. Tko to ne shvati ne treba u poeziju ni ulaziti. Ferida Duraković čini poeziju. Činjenje poezije puka je igra riječima, ne i jezikom niti idejama, to pripada romanu. Ona nije poručivanje, zato ima pošta, ona nije ni simboliziranje, zato imaju barjaci i grbovi, ona nije označavanje, zato imaju znanstveni i ini miljokazi, ona nije odgonetavanje makar se bavi nepojamnim, zato imaju gonetačke vještine, bliske ali ne i iste, ona nije poduka zato ima pedagogija. Ovo je naprosto poezija. Ovo je svijet koji je Ferida Duraković stvorila od riječi da bi u tom svijetu činila da igraju riječi svoj život. Svijet od riječi u kojem riječi ne postoje radi bilo čega onoga maloranije nabrojanog. Ovdje riječi čine i nepotrebno je pitati što kad je nemoguće odgovoriti iscrpno, tj. dati konačan odgovor. Čak ni činiti ljepotu, reći, nije dostatno. One su ujedno i činjene i one čine isto onoliko koliko to čini i autor, one su i proizvod svog vlastitog činjenja po magičnom autorovom uplitanju u njihovu igru, one su sve, po stanovitom redu i rasporedu i materijal/objekt i procede/činjenje i ono neprotumačivo/magično/poetsko. One su i subjekt koji je u isto vrijeme objekt spram autoru one su subjekt spram čitatelju kojeg pokoravaju u objekt čija je subjektnost/aktivna uloga u divljenju/tumačenju onog prethodno objektu, pa potom subjektu otuđenom od autora i njegova iskustva/iskušenja/znanja i naslućivanja
I ne zaboravimo ni ostale derivate a koji se tiču našeg pročitavanje poezije Feride Duraković:

Ποίησις – imenica
1. stvaranje
2. poetička skladba
3. magični procede

ποιέω /činiti / चिनोति  (cinóti) u sanskritu – glagol
1. činim, stvaram
2. začinjem
3. činim navlastito, po-osobno
4. Ja činim

I ne zaboravimo ni ostale derivate a koji se tiču našeg pročitavanja poezije Feride Duraković:
ποίησις “pjesništvo/stvaranje/činjenje”
ποίημα “djelo”
ποιητής “stvaralac”
ποιητικός “poetički”

Zašto nam je sve ovo napominjanje bilo potrebno? Jednostavno zbog toga da ovo djelo Feride Duraković ne gledamo kao djelo/odslikavanje/odživljavanje/proživljavanje nanovo onog bilog koje će kao i sve ljudsko proći i izgubiti svoje ovosvjetske naboje, a ostat će djelo ποίημα koje će i u narednim, potonjim i onim još udaljenijim dobima i situacijama biti Ποίησις bez obzira u kojem jeziku, kojem prostoru i u kojem vremenu.
Dakle, u početku bijahu riječi. Djela su tek izvanjski ne-estetički bolan ili drag poticaj svojim zvukom, bojom, skladom, asociranjem ideje ili događaja. Bile su riječi – bića, riječi subjekti – po sebi i za sebe, postojale na ravni svakodnevnice, u paklu sunca onog što je poznato, kako bi rekla Marìa Zambrano* i u istom slijedu nastavimo, njene riječi ne slijede put kojim one, riječi, čitatelja i onog tko misli one ne pripremaju za smrt, one ga pripremaju za istinu. Tu prestaje filozofija i počinje poezija. Slijedeći Durakovićevu kroz Locus minoris mora se napustiti filozofija, a s njom i povijest, ma koliko mudrosti u njenim stihovima pronašli, ma koliko boli oćutjeli, ma koliko povijesnih tumačenja otkrili u njenim stihovima, pjesmama… Mora se otisnuti na pučinu nepojamnog, zaroniti u tamu, s one strane zrcala pojavnog i vidljivog. Sve ovo u njenoj poeziji što se vidi na površini riječi poznato je, ne trebaju nam ni rječnici ni tumači nepoznatih riječi da bismo tražili kolokvijalni smisao njenim riječima. Iako autorica i tu igru igra, pretvorbom ili kovnicom stvara nove riječi to joj utoliko treba da bi pronašla novi pribor za svoju igru. Durakovićeva ne traga za bilo kakvim smislom, iako sve vrvi od smisla koji buja iz svake sintagme, posvuda se nadaju značenja, znakovi, simboli, smisao, najčešće dublji od onog pokazanog. Durakovićeva je pjesnik, nek’ mi se oprosti ovo muškaračko imenovanje stvari, ona čini pjesme ne začinjavajući ih ničim, sve što u njima ima nadaje se iz njihovog skladanja. I to on čini savršeno. Jeste li gledali, bolje reći promatrali kako se igraju dječaci a kako to čine djevojčice? Teorije imitacije jednog ili drugog roditelja poprilično su neuvjerljive, ako se djeca i ugledaju na one koji im prethode ona to čine po prirodi svoje prirode. Igra djevojčica je uređena urođenim estetičkim darom i njemu prirođenom energijom. One vole lutkama činiti neke stvari jer ih zanima ljepota tih lutaka, one uređuju svoje male domove jer ih otud priziva nagon za ljepotom. One slažu svoje krpice po urođenim zakonima ljepote. One ne grade niti osvajaju carstva nit se posađuju na provu lađi koja će prejedriti ocean i prkositi olujama. Tu leži razlika između „muškog“ i „ženskog“ u estetičkom. Između dva temeljna načina igranja i činjenja. Muški je agon, Eros, činitelj, ženski je svih onih devet muza „à la fois“ plus tri Gracije koje čuvaju hesperidske jabuke. One poznaju tajnu, služe se njome i sve dublje ju skrivaju. Ženska poezija ne stavlja u prvi plan pjesnički ego – činitelja, ona čini, ona je još manje nečiji čimbenik, ni povijesti ni smislu življenja niti nekom cilju ako ga ima, mada u realnom životu sve je drukčije uređeno i one imaju cilj koji je čvršći, postojaniji i manje hazardirajući od muškog. Prije no što uđete u ovu knjigu dočekat će vas na njenim koricama naslov koji upućuje na mikrokozam i ozbiljno, strogo  lice žene koje kao da stoji na ulazu u Danteovu Pećinu: Lasciate ogni speranza, da ostavite svaku nadu vi koji ulazite, ovdje nema onog što tražite. Tko uđe nek̕ se pridrži za – trabozane. Napast će ga bol i mudrost, dvije sestre ljubavi. Ova žena, mlada žena, sve zna. Ona zna tajnu svijeta. Vi koji ste se odvažili pomislit ćete da vas to filozofija vodi za ruku, da držite Tiresijin štap u ruci, tu neprijateljicu poezije, tu njenu smrt i bi vam žao, no vi idete dalje i dalje ste vođeni, jer iz pjesme u pjesme želja za poniranjem u nju sve je jača a dubina sve dublja i bol sve produhovljenija. Vi sve dublje uranjate u nepojamno i najedanput niste više na istoj strani s Platonom. Ima mjesta za pjesnika u baba-Jaginoj državi ali vi više niste ni u Državi, Kokošijoj, kako veli pjesnikinja. O vi, Kokoši, shvaćate li da ste predriblani od ove djevojčice koja se igra svojim krpicama od majčine brige i samopožrtvovanja, jedinog smisla postojanja bez ikakve protunaknade. Njena majka pali svijeću da sav svijet vidi u mraku, povijesnom mraku, ona ne leleče nad sinovima poput Kulenovićeve Stojanke koja vapije osvetu i još bi tri Mrđana dala za osvetu. U Kulenovićevoj Stojanki Država je Bog i Zakon a u Durakovićevoj je to sebe-davanje do posljednjeg daha. U Ćopićevoj tragičnoj majci nagrada su medalje i boračke penzije, u Durakovićevkinoj to je vječitost majčinstva koje i na položaj odlazi da sebe daje da bi život produžio, nastavio, a s njim i u njemu Dobro. Ljubav rekti. O Državi. Čitam na stotine, na tisuće žalopojki, osuda, napada, prijedloga za promjene, tužbe raznim sudovima. Malo tko shvaća u čemu je štos. Ferida Duraković je zaigrala na jednu strunu, njen akord je otprhnuo Državu – Kokošiju državu. Najedanput – Car je gol. Pukim činom igre. A ja – čitatelj? Što se dogodilo sa mnom? Nisam više onaj koji je ušao ovamo, u ovu poeziju, a ušao sam znatiželjan, jer istih sedamdesetih godina ušli smo u svijet poezije svojim prvim pjesmama. Najedanput sam shvatio da više nisam onaj koji ovom poezijom ide vođen svojim duhom, svojim umom. Vidio sam sebe vođenog od riječi do riječi, pomažući se svojim iskustvom da bih mogao opstati ili po starobosanski obastati na stazi kojom me vodi iz riječi u riječ, iz stiha u stih, iz pjesme u pjesmu, iz igre u igru uz sve jaču želju da idem dalje i dublje. Uvidio sam da sam postao igra koju ova igra (poetička posve) – igra. Od čitatelja-subjekta postao sam čitatelj – objekt poezije, ja – čitatelj sam re-kreiran. Malo mjesto, naoko skromno samoimenovanje, locus minoris postaje sastavni dio knjige, petit diable, mali đavo koji me vrti od jednog do drugog ćoška ove velike sobe za duboko putovanje. U početku bijaše riječ, bilo koja riječ koju je pjesnički subjekt (a zašto on, subjekt, nije ona – subjektica?, to nikad neću doznati) pokrenuo u svijet samooplodnje (Ženska vrsta, dokazano je može opstati bez muškarčina, ali rađala bi samo žensku čeljad, a to je tek pola svijeta, mada eno vidim i brkate dvospolne majke koje nisu i očevi svojoj djeci, pred porođajem. Adam bi iz blata, Eva iz Čovjeka, viši stupanj evolucije, vrjednija tvar i od Ibliza-Vatre i od Čovjeka-Blata. Biblijski tekst se pokazuje bar s te strane mogućim, ali ostaje pitanje muškog spola Isusovog, tako da samooplodnja nije u pitanju, ali Riječ koju su popeli na križ postaje peozijom). Ne znam da li je Ferida Duraković pripadnica bilo koje religiozne zajednice, ali znam da ono što njene riječi, što njeno činjenje, njena Poïesis najavljuju jest Dobra Vijest o tome da je bosanskohercegovačka, ili bošnjačka ako već hoćete, ali zapravo književnost bosanskog jezika itekako živa i živahna, plodna i plodonosna i da se dobro nosi sa svim književnostima svijeta na ravnoj nozi. Njene poetičke igre su balet, prije nego narodno kolo, one se ostvaruju u zanosnim piruetama a ne tresu se niti poskakuju ni poput truse ni poput gluhog glamočkog kola. One se uređuju u svom svijetu ljepote po zakonima njegovanja lijepog. Nema tu u punoj boli lelekanja ni naricanja, ni u punom životu ojkanja. Kako je daleka i strana Skenderova Ševa (H)Uki s Istoka! U njenoj poeziji se riječi ne bore za opstanak, ne ubijaju jedna drugu. Mada je Smrt posvemašnja, ona nije Apsolut kao što ni Život to nije. Pjesnikovo nije da pronađe odgovor na to pitanje, on je tu da pokaže ljepotu koja igra sebe – ljepotu, ljepotu u dobru davanja i u zlu oduzimanja. Eros je ovdje brat Thanatosu jer između njih je Majka koja je Dobro, božanska energija koja se pokorava zakonima lijepog i dobrog a ne silnog i silovitog. Ova poezija je pokaz koliko su Dobro, Lijepo i Ćutilno/Nježno nadmoćni svemu Silnom, Lažnom i Ružnom. Durakovićevkina poezija dovodi u pitanje smisao Humanizma i Renesanse kojem su nas poučavali. Ništa manje! Krivo je shvaćeno, nisu Humanizam ni Renesansa slavili pobjedu Čovjeka nad Bogom već su pokazali Boga u Čovjeku. Boga kojeg je u čovjeku ubila teologija, kastrirala skolastika. Durakovićeva je učinila da poezija – Perzej, odsiječe glavu Gorgoni – Politici. Ona cijelo vrijeme ne odmiče s poprišta, ona iz stiha u stih potiskuje Ljepotu da igra kao Aska pred vukom i vuk na kraju mora odumrijeti zbog ljepote i svjestan je toga i zato od Pacifika do Jadranskog mora amanjuje dotacije umjetnosti ne bi li izgladnio umjetnost i natjerao ju da prestane svoj ples, svoju igru koja ga, njega vuka-Politiku, vodi k neminovnom odumiranju u Kokošijoj državi. No, umjetnost što je gladnija, to je tanahnija, što je tanahnija to joj je igra suptilnija a Baba-Jagina kuća sve nestabilnija. Prije no što krenemo u po-kazivanje ovih teza recimo još i ovo. Autorica, kao prvotni subjekt, kontra-punkt riječi laganim potezima, što mogu samo oni ili one koje označavamo – velikima, velikim umjetnicima, pretvara poznato u nepoznato i nedokučivo, ili radije neiscrpivo, riječ šalje u avanturu iz iz-govorenog i označavajućeg u ne-zgovorivo, neprotumačivo, nepojamno, neiscrpivo regeneriranje bivstvovanje bića. Dodirnut ćemo se i bitka ove poezije, ali bitak ostavljamo za druga neka tumačenja, nas zanima biće. Durakovićeva je svojim „malim osobnim pjesničkim dodatkom onom svakodnevnom“ (slobodna interpretacija jedne Maeterlinckove ideje o misteriji pjesničke kreacije) porodila poetička bića koja sad pokoravaju svog čitatelja – prethodno subjekta koji uzima knjigu u ruku kao njen vlasnik, a po prolasku, njenom, poezijom – pretvorenog u objekta kojeg igra poezija – pretvara ga u užitelja, tragača za novim užicima koji sebe gubi u njima, tragačem za svojim smislom. Utoliko poezija Feride Duraković nadilazi mlado-bošnjački političko-lingvistički ethos i bosanski jezik izdiže u područje tvoračkog, tvoriteljskog ali ne i uporabnog, korisnog, prepoznavajućeg, označavajućeg, nacionalno korisnog. Kad smo već tu, recimo otvoreno, bosanski jezik ne treba tražiti u pravopisima i pravogovorima, niti u parolama političara, niti u uskličnicima čistunaca kad otkriju bilo koji slavenizam, kao da je bosanski jezik ispao iz Baba-Jaginog čardaka a ne sazrio na slavenskom etničkom stablu. Ovaj bosanski jezik Feride Duraković je ona spojnica koja povezuje jezik bosanski sa stećaka, spisa bosanskih franjevaca i pisama krajiških kapitana zapadne Bosne. On je književni jezik bez prekida, bez hijatusa kojeg stanoviti nacional-preporoditelji hoće popuniti prazninom i raskidom sa slavenskim korijenom. Mak Dizdar ga je skinuo sa stećaka, Ferida Duraković ga je preporodila, ulila mu svježinu mlade lingvističke bosanske krvi. Nek’ se ne zavaravaju oni koji misle da su u poeziji Feride Duraković otkrili ovaj ili onaj utjecaj, ovu ili onu školu. Istina jest da se Mak rastvorio i potekao potocima, rijekama, jezerima, morima, oceanima, ali Ferida Duraković je svoja vlastita rijeka; u njoj teče voda, sasvim bosanska, nesumnjivo, ali navlastito njena i utoliko će voda jezika bosanskoj u njenim stihovima teći njenim vlastitim tijekovima, blještiti na njenim kaskadama boli bosanske i osobne, cvjetati u njenom krilu i duhu i cvjetati sjaj jezika bosanskog u njenoj kosi s jutra kad se domovina budi i s večeri kad domovina odlazi na počinak u dušu pojedinca. Ova knjiga je girlanda bosanskog jezika. Ferida Duraković je Velika Dama Jezika Bosanskog. Da, ako je Nikola Šop bio svemirska kućica u kojoj u svemirskoj tami svijetli plam jezika bosanskog, ako je Mak Dizdar bio njena proročka Naslutiteljska Riječ koja pokreće u povijesnu Tvorbu ,“valja nama preko rijeke“,  ako je Ilija Ladin bio njen Dobri Duh koji kao bijela golubica slijeće na Riječ da ju prosvijetli, ako je Admiral Mahić Veliki Rapsod bosanski koji po trgovima bosanske i hrvatske književnosti uz jeku svoje lire, posve muške, razotkriva tajne skrivene duhu koji nema snage proniknuti i sebe i paklenu visokovoltažnu svjetlost reflektora svakodnevne politike, onda je Ferida Duraković upravo to što ustvrdismo – Velika Dama bosanske književnosti. Odnjegovana, profinjena, nepotkupljiva u iskazu koji bol ne jauče već sublimira u ljepotu, ona koja sklad riječi i događaja sljubljuje u govor koji gdje god da izgovoren bude, kao epitaf na stećku ili nišanu ili križu, kao oporuka potomstvu, kao izvješće o dobu ili kao priopćenje na saboru, rusagu bosanskom (rusag dolazi od ugarske riječi ORSZAG-SABOR/ZBOR), dakle bez obzira na funkcionalnu formu ostaje uvijek i samo poezija koja je našla svoju vlastitu formu. U nje je svaka riječ jedno novo stanje i jedan drukčiji oblik postojanja sadržaja onog što riječ čini riječju, nevidljiv baš svakome i koji, sadržaj, opstaje na neočekivanu mjestu i na neočekivan, a toliko logičan način. Nevjerojatno koje jeste jedino moguće. To ne uspijeva baš svakome. Zato, čitajući na koricama knjige, Enver Kazaz, što će mnogima izgledati ponavljanje poznatog, tvrdeći „ovo je poezija empatičkog, katarktičkog predočavanja tragedije u jeziku uživljavanja u opću povijesnu bol“ , jer poezija ako nije katarzična, malo dalje razjasnit ćemo naše preobraćanje njegovog katarktičkog u katarzično, i nije poezija, kao ni spolni sraz što nije potpun bez orgazma, i nastavimo, Kazaz time govori da ono poetsko u Feride Duraković odjeljuje njen govor poezije od ne-poetskog, od onog što bol oplakuje, ali poezijom, ipak, nije. Današnja duhovna onanija velikog broja „umnih“ pjesnika potop je koji prijeti suvremenoj poeziji i traži hitnu, neizostavnu obnovu. Ovaj autor vidi ju s jedne strane u pojavi novovjekog rapsoda bosanske književnosti, Admirala Mahića, i s druge strane u lirskoj tragetkinji ili jednako tako elegijskoj Feridi Duraković. Durakovićeva čini da Dobro otrpi tragičnost svoje pojave u svijetu i da postvarivši se kao Dobrota opstane kao Ljepota, kao ono Lijepo koje čini temelje i okosnicu istinske poezije. Ovo dvoje pjesnika, svaki na svoj način i u svojim prostorima, vraćaju vjeru u produženje poezije jer se na-vraćaju k izvorima, studencima iz kojih izbija vjekoviti vrutak poetske bistrine, istine, koja izmiče laži filozofije. Laži, jer nam filozofija, makar pokušala i izmijeniti svijet, ne može reći istinu, nepojamno, pa ni svijet izmijeniti ne može, ali promijeniti/umrijeti može, pa tako i marksizam, kao nada iz devetnaestog stoljeća pa do danas laže, ne može svijeta izmijeniti upravo zbog toga što nije kadar prodrijeti u onostrano, u nepojamno i nedokučivo otkud Istina izvire i kamo valja ići i kamo samo poezija može stići, prije svršetka svijeta. Suvremeni pjesnik-intelektualac, lišen osjećajnosti, htio bi biti uman, pametan pjesnik. Pa, nek’ se bavi filozofijom. Svi bi da budu citirani učeni i pročavani po onome što poezijom nije. Svojom Državom, evo je kao i Baba-Jagine Kokošije države Durakovićeva je istjerala i Baba-Jagu – Politiku i Državu iz vrijednosnog sustava, iz bića sposobnog da čini, iz umjetnosti. Doduše, vratimo se Kazazu, on koristi iskaz katarktička poezija, što je prije medicinski no estetički iskaz, ali i ovdje dobro funkcionira jer je purgativan, pr-očišćavajući, dodajmo od onog ne-poetskog, od smeća ne-umjetničkog. Jer, tragično koje Kazaz asocira, mora, dakle, pretrpjeti čišćenje i pročišćavanje, mora  se izbaciti povijesno smeće iz sebe, ono koje je Feridin narod učinilo herojskim, tragedijskim, što nije isto što i tragičnim, narodom poezije, ne opjevanog već poezijom proizvedenog, jer taj njen narod, njena majka poglavito, znala se izdići, evo putem Durakovićkine poezijske mađije, iznad svog usuda. Zato je njena poezija u osnovi katarktična, ali u dosegu, finalno katarzična, jer dostiže vrhunac pročišćenja u ekstazi. Catharsis funkcionira samo po svojoj ekstatičnosti. Koju, naravno treba razlikovati od izbuzemljene ekstaze nogometnih navijača kad im ljubljena ekipa pobijedi i kad se JA izgubi u eksploziji kroz MI. Poezija ta dva stanja ne zamjenjuje, ona ih isključuje. Inače ne bi bilo ni rapsoda ni trageda. Ona prestaje biti bilo čijim sredstvom, ni povijesnim ni nacionalnim, ni lingvističkim, ona je – poezija. Poezija koja se uzdigla do katarze u svom ekstatičnom stanju lišenom bilo kakve euforičnosti zbog svojeg pojave u svijetu. Očišćena od svega što poezija nije.
Durakovićeva je nategnula svoj poetski luk, poput Odiseja kojem je prethodio Tirezijin savjet (grčki Teiresias) kako da dostigne Itaku od Skendera Kulenovića do Ivana Gorana Kovačića s Mak Dizdarovom, shvatimo to uvjetno, epigrafijom kao energijom koja nateže taj lingvo-stilistički luk. Dizdarova povijesnost i Kovačićeva tragičnost nisu ovoj poeziji ni obrasci ni sredstva, oni su reperi, prethodeći dosezi u njenom osobnom pregnuću da se zarije dublje u potrazi za nedokučivim smislom i besmislom dokučivog. Ona njih ne imitira niti što uzima od njih, osim što se nadahnjuje jezikom bosanskim koji ju povezuje s Dizdarom. Nedokučivo, Durakovićeva ga daje naslutiti kroz ritam kojim sintaksizira ili barem ravna, dirigira svojom igrom riječima, da ne kažem kako sklada, stavlja u sukladan odnos pokazano s nepokazivim, ona to čini po zakonima bosanskog govorenja i time govorenja Bosne (Hercegovinu podrazumijevamo, jer stećci su odande). Njeno poetsko govorenje ne treba preodijevati u ono o čemu se može čitati po rječnicima u naznakama poput – slikovito, poetično, simbolično, metaforično i sl. Njeno završavanje stiha, pjesme stavljanjem pomoćnog glagola biti ili priloga „eto“ na završetak, na najuzvišenije mjesto poetiziranja čini veće čudo u jeziku od građenja metafora ne neobičnim i neuobičavajućim preobražajima riječi u recimo – pticu ili potop što onda postaje riječ-ptica i riječ-potop, „Kad bih, veli, znala da baš ja treba da umrem da/ bi se rat završio, bih Boga mi legla i umrla./ Samo da moja djeca i unuci požive. ETO.“ Koliko je to drukčije od onog „Još bih tri Srđana…“ Da, ima tu i igra s inverzijama, u gramatičkom smislu, ali inverzija njena, poetička, koja čini da se rodi  –  ljepota. Ljepota jezika, ljepota duše, ljepota boli, ljepota po ljepoti. Da ne budem pogrješno shvaćen. Ferida Duraković, budući je studirala književne znanosti, poznaje im tajne povijesne, ali ona im nije epigon niti onaj tko želi reći isti ni drukčije ni suprotno/negirajuće prethodno. Ona izriče po prvi put svoje istine. Ona je iz pjesme u pjesmu samo u jednom dosljedna sljedbenica, ona je u sljedbi Poezije. Shvatiti da posjeduje erudiciju ne znači misliti da poeta doctus u njoj služi učenosti, ona naprosto crpi iz svojih znanja i pravi svoje krpice od tkanina koje pripadaju višem stupnju civilizacije. Ona može bosanski pjevat kao i Mak. ali nije ničiji mak u reveru, ona može kao i Goran s visova tragedije pokazati tragediju žrtve ali goranovac nije, a pogotovo nije narikača, itd. O čemu je riječ? Da je poezija Feride Duraković u svojim dosezima samo empatična ili empatička ili tek katarktična, ona ne bi maknula s poznatih i dosegnutih mjesta poezije i tragedije. Misaono, ona se bavi pitanjem istine, ali prelazi onu rijeku do koje je Mak stigao, stiže na drugu obalu kamo filozofija nikad neće doći, bavi se istinom koja je doseziva tek poezijom, lijepim, i gle čuda poezije, lijepim koje krvari, jauče, boli, pati i sve to nadilazi u svom malom utišanom srcu. I ta istina ne može biti otkrivena osim ljepotom poezije, kako bi rekla Marìa Zambrano u već citiranom djelu. To što se Durakovićeva uživljava i što suživljava s riječima koje nose tragiku ljudskog postojanja, to što se radi i o empatiji ondje i ne završava, srećom, srećom, kha’ris, slijedim MANUAL GREEK LEXICON of the New Testamentx- (a) on the part of the giver, gracem graciousuess, kindness, goodwill, favour; esp. In the N.T. of the divine favour, grace, with emphasis on its freeness and universality, nije samo puka empatija. Pogledajmo što o tome kaže francuski jezik u riječi la grâce : 1) milost (besplatna dobrota), 2) oprost nedužnosti, 3) zahvalnost, 4) elegancija, 5) po-čast  koja se dodjeljuje anglikanskom biskupu. Sjetimo se triju Gracija (Aglaeja, Eufrozinija i Talija/ ljepota, radost i preobilje životnošću), sve tri su poetski nedirnute i nedodirive. Jeste, one i zavode, što je zadaćom umjetnosti, što bol njene majke izdiže iznad Kulenovićeve Stojanke čiji lelek završava kao politički projekt u stihovima.
U nje rađati nije biti mati riječima, nije pitanje uzbuđenja niti uzbuđivanja bilo koje vrste, emotivni naboj je jedan od odbljesaka koje njene riječi nose u svojim prostorima, u nje nema onih uzbuđenja koja nas vrebaju s naslovnih strana novinskih ili iz literarnog komercijaliziranja tragedije naroda pod navalama zla. Drugim riječima, njena poezija ne služi se bosanstvom niti služi bosanstvu, mada posve bosanska, ona kao i grčka tragedija svoje sopstvo izdiže na rang općeljudskog, čovječanskog. Ona proizvodi novi mit o majci, o majčinstvu bolje rečeno.
Ferida Duraković je ispisala knjigu iz koje se uči bosanski jezik, otkud izvire bosanska rapsodija (rapsodi su pjevali nepisanu/usmenu povijest), prije no što postane povijest, ona koja krvari i pjeva. Ne mogu biti a ne reći kako mi je belgijski novinar Géorges Berghezan, inače veliki prijatelj Bosne i protivnik rata i ratnih zločina počinjenih po Bosni, rekao: Ma kakav ste vi to narod? Vi plačete i pjevate, kako je to moguće? Gdje to ima? Ima Géorges! u zemljici Bosni. I sve to ima u poeziji Feride Duraković. Njene riječi, milostive i milosne i samilosne jesu, a da nisu ničije milosnice, njene su riječi oprostnice, a da nisu pre-suditeljice, njene su riječi zahvalnice, a da nisu prethodno ništa prosile, njene su riječi zavodljive a da nisu namiguše, ni politici ni puku čitateljskom, njene su riječi proročke a da nisu svetačke… Ona dodiruje najbolnije, najtajnovitije mjesto sraza filozofija-poezija – „jedinstvo raznorodnosti (l’unité de l’hétérogénéité). Filozofska surovost pojavnog/vidljivog proganja skriveno biće iza plašta pojavnog i pojavnosti, iza prezentirajućeg, pjesnička magija (Maeterlinck) Feride Duraković uranja svoje poetičko biće u tu vidljivost i to je ono što zavarava kritičara, nasuprot estetičaru – Ferida Duraković nema ništa zajedničkog s empatičkim kao bitnim, ona se njime služi ali ga otklanja, uz inat svojim znanjima i iskustvima ona je pjesnik i svladava filozofa u sebi. Te dvije stvari pojavnost i ono ne-vidljivo a po vidljivom postojeće, međusobno se potiru, a ono što u njima opstaje, o zar je moguće? – vrijednosno propada na estetičkom planu. Jer, treba izbjeći pojavnostima da bi ih se spasilo kao simbole i značenja. Poslužit će ova knjiga mnogim svrhama kulturologijske provenijencije, ali njen bitak, poetički, ontologijska sveukupnost koja omogućava postojanje bića nasuprot biću ograničenom i određenom, ontičkom, neće nitko do kraja odgonetnuti ni prepoznati jer radi se o umjetnosti. Riječ je o onome što omogućuje postojanje a da ne može biti ni klasificirani ni pobrojano ni identificirano, uzmite redoslijed prema vlastitom nahođenju. Ako, kao kod Machadoa, možemo za ovu poeziju reći „moje srce tuče, zbunjeno, raspršeno“, onda poput onih triju Gracija ne možemo zastati ni kod jedne a da imamo – sve. Sa stajališta filozofije – svaka pjesnička riječ traži napuštanje poznatog mjesta, događaja onih istih ka kojima upućuje, i time je pjesnička riječ, poezija, – sloboda koja porađa samu sebe jer onaj koji je kadar činiti to i tako dostiže jedinstvo heterogenog. Time je i pokazana filozofijska i pjesnička mogućnost postojanja Isusovog, riječi koja je sebe proizvela u okolnu stvarnost, u njoj neodredivo odredila dobrotom samožrtvovanja i postala ljepotom samodavanja rađanju ontologijskom – „Kad su moga brata poslali na položaj, tamo, kod one naše kućice, ona se lijepo spremi i ode tamo. Kud ćeš, mama, pobogu, pitam očajna? Odoh da mu pomognem, da mu bude lakše, kaže.“- F.D. – Ovdje dolazimo i do ritma ove poezije, i ne samo ovdje, ali pođimo odavde. Pogledajte kako ritmiziraju prvo tamo i drugo tamo, ponavljanje se nije pretvorilo u onamo, i tako se ne gubi vrijednost imenovanja, zatim skladaju se mama i očajna i sve da na kraju bude bude lakše, kaže. Tako ova poezija, građena jednostavnim ritmom  sin-fonizira i postoji kao bosansko skladanje jezičnih kajdi. Nema mnogo, ali ima naglašeno i skladno s predahom, a čega bi drugog nego – tišine, ne kao kozmičkog zjapa nijemosti već predaha eda bi ritam ob(a)stajao bosanskim posve. Događa se muzičko čudo kojim pulsira svemir. Nema buke, nema dernjave zaglušivanja besmislenom da bi se osigurala prevlast, ali ima ritam koji potresa zemlju koja je bol, poput cazinske truse ili nijemog glamočkog kola. Ali, Ferida Duraković sklada svoj ritmički l’ordre composite u dvadesetprvom stoljeću, njena je ritmika odnjegovana, ona ne pleše s vukovima balkanskim već s Gracijama poezije. Da li je to moguće kad tumačenja mitologijska tri Gracije uzimaju u nekim drugim, erotiziranim kontekstima, a ovdje se svladava tragedijsko? Da, samo je potrebno izići iz pojedinačnog u općevažeće. Tri Gracije treba uzeti s estetičkim namjerama i tjelesnost, recimo, Rafaelovih Gracija bit će predstave estetičke požude za lijepim. Tako jedino možemo stići do stanja u kojem ruka ne-estetičkog uživatelja neće posegnuti za motivom na slici, da ga „opipa“, a tu se estetičko odvaja od erotičnog, protiv kojeg nemamo ništa protiv, ali libido je ovdje, kao „pogonitelj“, pokretačka energija, sublimiran u lijepo bez iskoristivo-svrhovitih nakana.
I tako, eto, bih, čitah i ne uzeh ništa, jer u kući Feridinoj ništa drugo osim poezije nije obitavalo.

__________________

(*  Locus minoris Naslov je prijevodu teško protumačiv, prebogat. Locus, loci, masc., kao imenica ima najmanje devet mogućih značenjskih pozicija, od prostornog do vremenskog i gnoseologijskog. Minor,-us, oris također, od kvantitativnog do kvalitativnog pa sve do metaforičnog. Mi smo se odlučili za možda najjednostavniji prijevod nama potreban za  čitanje ove poezije, Malo mjesto, jer je i to dovoljno bogato da ukaže na tihu, ali nadmoćnu ironiju koja se tragično poigrava s nejakom pojavnom u svemirskim razmjerima. (Napomena – Tomislav Dretar)

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s