Marjan Hajnal

DVOSTRUKA ULOGA HIPOTALAMUSA

(Iz neobjavljene knjige “Posljednji”)

 

Na pragu šeste pustinje i sedme smrti. Gdje se djedoše prethodne?

Svako je sebi prvi i posljednji. U Zlatnom dobu bili smo svi pravednici. I sve jedan isti čovjek kruži u nama. Na Planeti nas je bilo prividno mnogo. U Brahminom danu jedan isti oblik prolazi kroz ljudsku plot, ona se umnogostručuje i obično djeluje izvan svoje svijesti i protiv sebe.  

Kao što se pali list ne vraća svome drvetu tako se ni nevoljnik ne treba vratiti mjestu svoje nevolje. Ipak, mnogi se vraćaju. Kako nevoljnici, tako i krivci. A nevolju prati grijeh, ili slutnja saučesništva u njemu. I kada nije kriv, čovjek ne samo da se osjeća krivim, on to zapravo i jeste, jer nije do kraja shvatio svoju misiju. A kada joj uđe u trag sazna da krivica ne postoji, da sve je samo igra i smijeh, jedinog i posljednjeg.

Igra? Kako znati kad se ja igram, a kad ne? Još kako bih se ja igrao tih nepoznatih vaših igara ali mi ne dopuštaju sakrivači prostora, otimači i lomitelji pravih igračaka. Samo ponekad mogu slobodno da se igram. I to kriomice, da ne pomisle kako sam se iskrao iz svijeta ozbiljnih velikih. Ima jedna igra koje veliki odrasli ne vole da se igraju. Oni su uvijek strogi, ozbiljni, dostojanstveni, osioni, prijeki, gordi. Kako da se oni igraju mojom igrom? Zato neću ni da im otkrijem put do ulaza u svijet prave igre. Hesse je malo naslutio ali nije mogao stići daleko. Ne čini oslobađajućim od okova svakidašnjice bilo koje trupkanje pod velom moćne Maye. Slobodnim se ne može smatrati biće igrača ako ne sudjeluje u igri koja realizira samu sebe u najvišoj sferi transcendencije.

Estetika je moja kancelarija, moj dom, moje ponoćno uzglavlje, tajni šumski izvor svjetlosti s kog jutrom napajam snagom svoja krila, da mogu da izdržim podnijeti ovaj nemilostivi svijet.

Lebdim, svijet je pao. Svijet će ustati, ja ću mu prividno uskratiti sebe i stvarno pasti. Kome trebam ja? Nikome. Niko može bez mene dok ne prođe Yin. I to je to. Kao zmijski svlak. Nisam ničiji ni apologet ni epigon. Bio sam i ostao svoj, a to nije dobro onoliko koliko se čini. Teško je opstati u čoporu šizoidno-urlajućih kanibaloidno-konsagvinogenih šimpanzi, a nije lako biti ni sam. Ja sam uvijek radije birao samotnu čistinu, brisan prostor, s mnogo svjetlosti i pod jakim vihorima u svim jedrima. Prevagnuo se moj brod na bok, potom posve preturio i tako privremeno pluta. Ne znam ima li nade da će ga neki dobronamjerni talas vratiti u pređašnji položaj. Iako pretpostavljam da se mora nekome pripadati, preferiram nesmetanje. To je moj osnovni životni princip. Sa takvim stanjem se može usporediti jedino svijest rudara, do koje nikakvim rudonosnim i terminološkim iskopavanjem neće doprijeti svakovrsna filozofija bijednih i bijednost filozofičnosti, kao suplement egocentrizmu u kom obitava postmodernističko bijedničko poluumstvo iskompleksiranog staleža nedovršenog mislećeg poluplemstva. Ciljam na sve samoprozvane filo-zofia-duhovnike. O revoluciji raspravljaju u picerijama te kao picerijski filozofi do besvijesti mogu da umuju prodavcima kupusa za zimnicu, jer su im zimničari, skretničari ili tamničari uvijek bili najbolji slušatelji, a o vajnom nebuloznom Martinu Heideggeru (na čijoj sam ontologiji kao diplomac, nažalost, briljirao) govore s neopisivim grandomanskim samoidentificirajućim veličanjem i strahoštovanjem kao da je izmislio algoritam za četvrtasti kotač.

Kakav to može biti filozof koji kao Roger Garaudy podržava nacionalni i religijski terorizam? Da li svako “nadahnuće” koje u njegovoj teoriji pronalazi izvjestan broj bosanskih medija, ima zaista pozitivne efekte po opstojnost same Bosne? Zar uvođenje uvezenog ektremizma i bilo koji oblik segregacije mogu ići u prilog tezi o jednoj Bosni, i zar svaki oblik radikalizacije ne služi drugoj strani za opravdanje ranije zacrtanog cilja o podjeli Bosne na neke entitete? Dok se nije dogodio barbarski metež zvani rat, samo je uzak broj građana Bosne poznavao, još manje ih je koristilo (možda samo u kolegijima stručnih krugova filozofa i psihologa) termin entitet. Neka mi bude dopuštena mala igra: Id + Entitet = IDENTITET. Vještiji igrači koji poznaju pojmove i razumiju me, neka nastave sami.

 Ja sam bio i ostaću protivnik rata i protivnik ideje da se Bosna raščlani na dijelove, da se svede na oboljeli Id, bilo koji.

 Dok sam slušao nekom prilikom predavanje gostujućeg Žaka Derida (Jacques Derrida) uporedo su mi bljeskale slike iz prijepodneva i pitao se kako sam morao izgledati (i kako bi svaki umjesto mene filozof trebao izgledati bar jednom u životu) dok sam u ime buduće ovosvjetne željezne konstrukcije i kosmičke dekonstrukcije s kamiona skidao sumporastočađavu ceradu i nešto poslije balansirao sa šest metara dugim šinama koje je trebalo istovariti i sa kojih sam naknadno naftom skidao katranski premaz, pod otvorenim nebom na plus 45 C°. Ili, kako me nespretni i neuviđavni junoša s kojim sam radio gurnuo te sam pao na leđa skupa sa vitrinom među uspravljene staklene šiljke ranije polupanih stalaža i samo pukim čudom ostao nepovrijeđen, sačuvavši svoju staklenu prijateljicu na rukama iznad sebe. S ma koliko respekta da sam se uvijek odnosio prema svijetu za koji sam držao da mu pripadam, ovoga puta mi je bila odbojna slonovokosne boje mrtvački ucifrana riječ, kao stara islužena ulična dama kojoj je briljantno jasno da joj je krajnje vrijeme da ustupi mjesto na trgu savremenoj mašini za regulaciju saobraćaja. Tako raspredmećena, onečovječena, filozofija bez pravog smisla i imena, ne prestaje da prkosi i kapriciozno istrajava na svom mjestu.

Slično sam se osjećao 2001. godine prilikom posjete Knesetu predsjednika Republike Hrvatske Mesića, kom sam “u čast”, za razliku od svih ostalih koji su ustali da ga pozdrave, jedino ja ostao da sjedim. Šta vrijedi Mesićevo izvinjenje za endehazijski doprinos Holokaustu i njegova izjava: “Kada bi se od povijesti oduzelo sve ono što su joj poklonili Jevreji, ne znam šta bi ostalo?”, (od tad je prošlo sedam godina) dok za njegova mandata Mark Perković-Thompson slobodno pjeva o ustaškim “slavama” Crne legije Jure Francetića. Mogao sam i ne doći (lomio sam se oko odluke) da slušam notorne laži, ali tada ne bi na snimku dežurne skrivene kamere ostao zabilježen cinizam jednog kirenaičkog sljedbenika koji sjedi dok mu sjećanjem fijuču i rasprskavaju se kanonade ispod poništenog i u krajnjem poniženju ućutkanog neba. Slušao sam, uporedo evocirajući uspomene na dane kada su, prema onom o čemu će kasnije svjedočiti i Günter Grass, svi njemački očevi i djedovi nosili uniforme Wehrmachta, Kriegsmarine, Luftwaffe, ili Waffen SS-a. Koliko li je potrebno maski da se prekrije tolika količina bezličnosti? Dolaze da se izvinjavaju? Kome? Najzvjerskije umorenima? Njihovim unucima okupiranim jedino GPS-ovima i mobilnim? Koliko li je bestidnosti u pogledu aligatorolikog pomiritelja Klintona čijim će idejama Ichak Rabin biti bačen u smrt? Ili u nastupu rimskog satenskokapog jedino-bogozastupnika koji blagosilja oberteroristu s Nobelovom nagradom za mir!!! dok mu ovaj psećeponizno ljubi ruku? Gdje je bio gospodin Derrida da i to objasni? Ko će da objasni posljedice genocidnog ekocida? Koja filozofija se udruženo usprotivila bombardovanju projektilima sa obogaćenim uranijumom i takozvanim dioksinim bombama?

Američka vojska je potvrdila da je tokom operacija u okolini Sarajeva, ispaljeno 10.800 projektila s osiromašenim uranijumom. Ne može se sa sigurnošću utvrditi broj civilnih žrtava, ali na strani NATO-a dosad je od posljedica zračenja preminulo pedeset vojnika, dok je oko 200 ozbiljno oboljelo. Od “Hodgkinsove” bolesti, kako je službeno nazvana, umro je značajan broj vojnika koji su služili u mirovnim misijama u Bosni i Hercegovini. Ozračili su se ili prilikom prenošenja ili korišćenja projektila ili prilikom kasnijeg čišćenja terena. Mnogim oboljelim vojnicima, od kojih su brojni i umrli, dijagnosticirana su kancerogena oboljenja, a u najviše slučajeva leukemija. Kakva je situacija među civilnim žrtvama u Bosni, na Kosovu i u Iraku, to je za sada teško utvrditi, ali se predviđa da će broj biti veći od žrtava direktnog ratnog dejstva.

Zemlje-proizvođači nuklearnog otpada, da ga ne bi odlagale i pod skupim uslovima čuvale u matičnim lagerima i deponijama na svojoj teritoriji, odlučuju se da ga prepakuju u smrtonosnu ratnu ambalažu. U preko 40.000 zastarjelih kasetnih projektila bačenih na Bosnu i Kosovo bilo je 11.000 tona osiromašenog uranijuma.

Takve bombe su mučki bacane s dugoročnom namjerom da se određeni narodi degenerišu i potpuno unište. Mene ne interesuju, samo u ovom trenutku, političke premise i to koliko su suludi zlikovački ratnici skrivili da se na njihovu zemlju izruči takvo oružje, već me boli saznanje da će njihovi nedužni potomci involuirati u pripadnike spororaspadajućih uranskih naroda.

Ne manje me ranjavaju činjenice koliko su voždovi ratnici i podvojvode (bili oni zavedeni, svjesni ili ne svega zla kojeg su krenuli da počine) ostavili bola iza sebe u dušama svih raseljenih, fizički, moralno i psihički razbijenih, raspamećenih, silovanih, pretvorenih u sluge narkodilera i makroa, diljem slobodnog, demokratskog i prosvijećenog svijeta.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s