TOLSTOJEVA PORUKA BRAĆI LJUDIMA

Čemu žrtvovati život u ljubavi sada, zbog budućega života koji nam je nepoznat?

http://www.globalcir.com/vest/5012

U oktobru 1908. godine, već u dubokoj starosti, Lava Nikolajeviča Tolstoja je shrvala teška bolest. Vjerujući da će uskoro umrijeti, veliki je mislilac osjetio potrebu da se još jedanput obrati braći ljudima porukom, u kojoj je čitavo iskustvo života sažeo u jednoj riječi: LJUBAV. Svojstvo da ljubi ističe Tolstoj kao temeljno svojstvo i potrebu svakog čovjeka, dok odsutnost ljubavi smatra uzrokom svega zla.

Oporavivši se toga puta, Lav Nikolajevič Tolstoj umro je dvije godine kasnije, 20. Novembra 1910, ostavljajući svoju zadnju poruku u amanet čovječanstvu:

Voljena braćo, posebno vi koji se kod nas u Rusiji borite za ovakvo ili onakvo nikome potrebno državno uređenje. Tebi, mili brate, ma ko ti bio: car, ministar, radnik, seljak, treba samo jedno. A to je da proživiš ovaj neodređeno kratki trenutak života onako kako to od tebe traži Onaj koji ti je dao život.

Svi mi znamo, i ja to uvijek nejasno osjećam, što dulje živim, to jasnije; sada, kad sam prvi put jasno oćutio prirodnu blizinu smrti, tako samu po sebi razumljivu kao što je živu čovjeku razumljiva blizina sutrašnjega dana; blizinu, koja ne samo što nije strašna, već koja znači isto tako prirodan i blag prelaz kao što je prelaz u sutrašnji dan, — sada mi je, kad sam to oćutio, i strašno i, što je najvažnije — tuđe, da mislim o tome užasnom životu punom mržnje, kojima sada živi većina nas, ljudi rođenih za ljubav i dobro.

Ko smo mi, što smo mi? Samo ništavna bića koja svakog trenutka mogu iščeznuti; bića koja su samo načas iskočila iz ništavila u život, divni, radosni život, s nebom, suncem, šumama, livadama, rijekama, pticama, životinjama, sa srećom ljubavi, i prema bližnjima, i prema svojoj duši, prema dobru i prema svemu živomu… I što dakle? Mi, ta stvorenja, ne umijemo ništa bolje nego da svaki trenutak toga neodređeno kratkoga života, koji se svakoga časa može prekinuti, iznakazimo: dvadesetokatnim neboderima, asfaltom, dimom, čađi; zavlačeći se u tu nezdravu stisku gradova, rujući pod zemljom da bismo se domogli kamena, gvožđa, gradeći željezničke pruge i razvozeći po njima svijetom nikom potrebne ljude i nepotrebne terete, i, što je najgore, time da – mjesto da se radujemo životu, životu ljubavi — mrzimo, bojimo se, mučimo druge i sebe, zatvaramo u tamnicu, kažnjavamo smrću, učimo ubijati i ubijamo jedan drugoga.

Ta to je strašno!

Oni koji to čine, govore da to čine zato da bi se oslobodili svega hrđavoga i, što je još veća laž, da bi oslobodili druge ljude od zla i da se, čineći to, rukovode ljubavlju prema čovjeku.

Mila braćo! Osvijestite se, ogledajte se, razmislite o vlastitoj slabosti, prolaznosti, o tome kako je u ovome neodređeno kratkom trajanju života između dviju vječnosti – ili bolje bezvremenosti života, koji ne poznaje većega dobra od ljubavi – bezumno ne činiti ono što vam nalaže vlastiti razum, već ono što vi činite.

U krivom rasuđivanju, koje vam nameće i u kojem vas podržava društveno mnijenje, čini vam se da sve ono što vi činite predstavlja neophodan uvjet života ljudi našega vremena; da je to što činite – sudjelovanje u životu čitavog čovječanstva; da vi ne možete ne činiti to što su činili svi, što čine još uvijek i što smatraju neophodnim da se čini.

Bilo bi lijepo misliti tako, kad bi to što činite bilo u suglasnosti sa zahtjevima vaše duše, kad bi donosilo dobra vama i drugim ljudima. Ali nije tako. Život svijeta, život čitavog čovječanstva, kako je sada uređen, traži od vas da budete zli, da sudjelujete u činima mržnje prema jednim ljudima zbog drugih, on ne donosi dobra ni drugima ni vama.

»Mi radimo za budućnost«, reći će na to. Ali čemu žrtvovati život u ljubavi sada, zbog budućega života koji nam je nepoznat?

Zar nije očito kako je to čudnovato, ubitačno praznovjerje? Ja znam, znam to bez svake sumnje, da je život – u ljubavi, u Božjem zakonu i u zahtjevu moga srca da činim dobro sebi i drugima, a tada me odjednom neka čudnovata umovanja sile da se odreknem istinskog, nesumnjivog moga dobra, moje obaveze, mog zakona… Zbog čega? Ni zbog čega. Zbog običaja, navike, oponašanja.

Neka borac za »slobodu« ili »društveni poredak« samo stoti dio svojih nastojanja i žrtava koje ulaže u borbu za svoje ciljeve uloži u to da bi ojačao ljubav u sebi i u drugima, – i on će – ne kao u borbi, gdje se posljedak ne vidi nego samo očekuje – istoga časa spoznati plodove svoga ulaganja ljubavi – ne samo u sebi, već i u posljedicama koje to neizostavno proizvodi i na druge ljude.

Mila braćo! Osvijestite se, oslobodite se strašne inercije te zablude – zablude da borba, borba za život, može biti svojstvena i nepogibeljna čovjeku – i spoznat ćete radost, dobro, svetost života, koje ništa ne može narušiti: ni napadi drugih ljudi – jer će ti napadi samo pojačati napore ljubavi, niti strah od smrti – jer je ljubav besmrtna.

Mila braćo! Ne smijem kazati: »Vjerujte mi, vjerujte«, – ne vjerujte, već provjerite to što vam kažem, provjerite barem jedan dan. Barem jedan dan, ustajući u istim uvjetima u kojima vas je zatekao, postavite sebi zadatak da se u svemu što budete činili toga dana rukovodite ljubavlju. I ja znam: postupite li samo jedanput tako, vi se više nećete vratiti staroj, strašnoj, razornoj zabludi.

Jedno vas molim, mila braćo, sumnjajte u to da je život, koji se oblikovao u našoj sredini, onakav kakav bi trebao da bude – taj je život izopačenje života – i vjerujte da je ljubav, samo ljubav, iznad svega; da je ljubav svrha, suština, dobro našega života; da je stremljenje k dobru, koje živi u svakom srcu – izraz potrebe za onim čega nema, a čega bi trebalo biti; da to prirodno čuvstvo mora biti zadovoljeno i da ga je lako zadovoljiti, samo ako ljudi ne budu izopačenje života smatrali životom.

Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući lične obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.

Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.

Jasna Poljana, 21. oktobra 1908.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s