Iako u Bosni i Hercegovini postoje svjetski ugledni filozofi Tomislav Dretar zasniva prvu antiaristotelovsku filozofiju

 

https://www.facebook.com/notes/10150106991908247/

Slijepi putnik, po tome galiot na filozofskoj laži, za kaznu.

Tomislav Dretar

 

Filozof koji je načeo onostranost

  

Iako u Bosni i Hercegovini postoje svjetski ugledni filozofi Tomislav Dretar zasniva prvu antiaristotelovsku filozofiju koja raskida, počinje s odvajanjem Ideala savršenstva  lijepog kao odsjaja istine i razvija ideje Portugalca Fernanda Pessoea, Španjolke Marije Zambrano i Talijana Luigija Pareysona u kojoj se ne traga za istinom nego se iz istine polazi. Dretar vraća božansko među narod, naravno s Bogom u umjetnost ulaze i oni od Boga nadareni. Onostrano, metafizičko nestaje, u Apsolutu nema bosanskih Republika srpskih ni hrvatskih nii bošnjačkih, da se malo vrnem u politiku. Estetika po Dretaru dobija ontologijsko biće i zadaću.

Revolucija? Jeste.

Filozof koji je kriv za sve, najveći i možda jedini mislilac 20. stoljeća.Najavio ju je Fernando Pessoa prije 60 godina, a svijet tek sad, u Francuskoj i evo u Bosni, počinje razvijati filozofiju koja je u biti protiv ideala Lijepog kao dostizanja savršenstva harmonije i po tome istine kao odsjaja te savršene harmonije, koja je, na koncu tek zatvorenik tog istog rijetko dostizivog ideala, i koji nikad nije nadmašio, u potonjim epohama, svoj početak u antičkoj Grčkoj. Dakle, ako ne donosim revoluciju u bosansku filozofiju, Novina u našim stranau svakom slučaju jest, odnosno bit će , jer ovo je tek prva rasprava, a treba ih biti još 4 plus šesta kao sinteza..  Plan i struktura sustava koji ću izložiti je već dovršen u mojem umu, znam što želim, kamo idem i znam da sam kadar to domisliti.

Moj cilj nije bilo što srušiti, obezvrijediti, čitatelj će se i dalje moći diviti djelima koja strijeme k vrijedostimaFilozof koji je načeo onostranost.

Filozof koji je načeo onostranost.

Idealne Harmonije, moj filozofijski sistem koji je uvjetno estetika, kojeg Luigi Pareyson naziva ontologijom neiscrpivog, bit će samo jedna nova struktura i metoda mišljenja umjetničkog stvaranja, anti-Arisotelovski a da ni trun ne želi baciti na Aristotela, tog nenadmašnog diva spekulacije, ali će ta biljčica narastati u Aristotelovom podnožju i objavljivati i sebe kao drukčiju filozofsku strukturu i umjetnost kao drukčije biće, ono koje neće biti zatvoreno u nikakve granice, ono koje će osloboditi prodor onostranog u ovostrano, nastaniti umjetnost apsolutom kao svojim izvorom, dobiti Boga za sustanara u svom socijalnom stanu; u riječi; dok je Aristotel pojašnjavao da umjetnost žudi dostići Savršenu Harmoniju, dotaknuti, ostvariti, prepoznati Istinu. Nisam crpio ničija znanja, samo su me Zambrano i Pessoa podstaknuli da krenem u tu avanturu, zatim sam, kad je prva rasprava “Riječ između filozofije i poezije” bila već objavljena na mom blogu, naišle knjige koje će me voditi dalje.

 Filozofkinja čijim tragom idem

Filozofkinja čijim tragom idem

Vjerujete li vi u slučaj? Ja ne vjerujem i zato osjećam veliku odgovornost spram pjesnika, a među njima sam i sam i usamljen, jer kad sam se pojavio prije 40 godina nisu me smjeli partizanski kursisti upustiti na širom otvorena vrata umjetnosti, već su ih otškrinuli i ja sam se uvukao, i dobio drugu nagradu Slovo Gorčina. Gdje je sad Poezija tadašnjeg dobitnika prve nagrade Ranka Čolakovića? Gdje j Blagojević? Njegovo najznačajnije djelo je veliki kulturološki pothvat da je u kulturu BiH doveo Kavafija, da je prevrednovao Sarajlića i Trifunovića od kojih je ubio velikog lirika Izeta Kiku Sarajlića, našeg prvog istinski ogromnog pjesnika, ali to nije poezija. Kao što nije poezija ni prevrednovanje Nikole Šopa, ali vlasi su se dosjetili, Šopa nisu smjeli prevrednovati Hrvati, pa je to učinio Srbin, a taj Hrvat je u Zemunu, bježeći pred smrću pao s terase i sločljene kičme ostao čitavog života nepokretan, opasan po komunizam jer je slavio Boga. Blagojeviću, svaka čast, hrabro, oficirski sine! Znao je engleski pa je prevodio i prodavao tuđu umjetnost, čovjek bez pjesničkog dara kao i njegov suprug Hamdija Demirović i ne znam što im dođe Mile Stojić, koji je istinski veliki pjesnik aristotelijanske škole, lijepe i iskrene poezije, ali oni su ubili moju poeziju koju niti su znali niti smjeli niti htjeli pustiti da se razmahne. Gurnuli su me u 35 godina tame, a ja ću njih ostaviti da blistaju u svojim idealima zatvora ljepote. Po meni umjetnost je stvoriteljica svijeta i lijepo je negdje drugdje iako jest i u umjetnosti ukrašavanja. No, ja nisam soboslikar, ja sam stanovnik riječi, svojeg socijalnog stana a moj sustanar je Bog…

 I da se vratim Pozivnici. Naime, moj prijatelj i ugledni belgijski književnik i sve priznatiji izdavač Gérard Adam i ja dobili smo od Pariške Sorbone (Slavistički institut) povjerenje da budemo selektori za balkanski dio proze koja se dogodila na ruševinama postkomunističkih država. Izabrali smo novelu hrvatsko-bosanskog ili bosansko-hrvatskog književnika rodom iz Bosne i etnički Bošnjaka Arifa Ključanina, mog Posavca, on je s lijeve obale a ja s desne obale Save, on se odselio na desnu obalu, a ja na lijevu, on je branio u ratu moju obalu, ja njegovu i obojica smo se našli u egzilu, ja pri sjevernom, on pri Južnom polu, onog Arifa Ključanina, kojeg sigurno poznajete po predivnim novelama objavljenim na mojim blogovima, pa onda prenesenim na fejs, književno visoko vrijednim, ali o tragičnim živtnim sudbinama bosanskih patnika po raznim exilantskim gostoprimcima, pa s mnogo tuge, siguran sam , čitanim, dakle izabrali smo (Žerar i ja) njegovu novelu “Predvečerje s ljepoticom” – siže: sudbina pojedinca koji prolazi Keraterm s narodom kojeg nije svjestan kao svojeg i na kraju završava na Novom Zelandu i dalje nesvjestan onog što mu se događa…Vjerujem u Arifov genij, vjerujem u njegovo djelo vjerujem u naš dobar izbor i časnu zastupljenost Bosne i Hercegovine u Europskoj književnosti. Na kolokviju ću govoriti o novosti koja stiže iz Bosne, rađa se konačno jedan drukčiji sustav tretiranja jedne drukčije književnosti. Riječ je o onome što sam nazvao Bosanskim sublimizmom koji je  Antiaristotelovska estetika. Srž je u tome, da Aristotel estetički lijepo, kao savršeni sklad dijelova umjetničkog djela drži kao ideal umjetničkog stvaranja, kao ciloj kojem se strijemi.

 Mene od samog početka književničkog rada postizanje savršene ljepote privlači samo kad sam nostalgičan, ili zaljubljen. Ta “lijepa umjetnost” je odraz duše i ona može ići i dalje svojim putem, ali ona ostaje u granicama svog zatvora u tom idealu, a čovjek bi uvijek da bude vani, na slobodi. Ja sam započeo raspravu s Aristotelom i otkrio postojanje i drukčijih bića poezije. Naime, uz Aristotelov ideal lijepog nužno ide i ono što je s one strane tog lijepog, što nije ušlo u zatvor Savršene Harmonije. Naravno, tu sam otkrio jednu tajnu, samo tako stvorena umjetnost može imati svoju prodajnu i kupovnu vrijednost jer ona se realizirajući  po-stvaruje. ostaje stvar, a svaka stvar može biti roba. S robom dolazi porobljavanje ljudskosti. Tako ta lijepa umjetnost, a da toga nismo ni svjesni sudjeluje u otuđivanju svijeta i ukidanju ljudskih sloboda. Metafizično, onostrano idealu Aristotelovog ideala, jedno bez drugog ne idu. Oni će na kraju biti istrošeni i već se nalaze u muzejima u zatvorima ljepote. Ja rušim tu barijeru i ukidam razdvajanje ljudskog univerzuma na ovostrano (zatvoreno u savršenstvo ideala lijepog, totalne harmonije, koja je ujedno i odsjaj istine) i onostrano. Umjetničkom djelu stoji na raspolaganju Apsolut, jer, smatram, da talent (koji je sposobnost izdvajanja pojedinačnog iz općeg) i genij (koji je spajanje inače neočekivanih i međusobno , reklo bi se, nepovezivih stvari) dolaze iz Apsoluta koji neće sebi samom uskratiti mogućnost da mu Apsolut apsolutno sav pripada kao polje i svrha djelovanja. Dakle, ovo je ukratko pismo koje nosim iz Bosne i koji će ući u filozofiju kao bosanska estetička škola koja se rađa iz pretvorbe ontologije u estetiku/estetike u ontologiju- koja priznaje da joj Lijepo nije više jedini ideal i cilj stvaranja, već samo jedan od putova umjetnosti. Ponegdje sam pogrješno shvaćen. Ja ne osporavam vrijednost bosanskim filozofima a pogotovo ne onima koji su dali značajna djela u estetici, moj profesor Prohić, akademik Premec, Profesor Finci i mislim da se lista tu završava. Ono što je začinjem nije dolazak filozofije na tlo BiH, već samo zasnivanje jedne nove filozofske škole, koja će biti izvorno naša. Kako ni jedna teorija ne može stvarati umjetnička djela tako ni moja to neće činiti, ali ja sam imao sreću i svi mi imamo sreću da su se istovremeno pojavili pjesnici koji potvrđuju mogućnost zasnivanja moje filozofske teorije umjetnosti koja za razliku od Aristotela izlazi iz istine, a ne traga niti teži k njoj, nego joj što je moguće dalje odguruje ograničenja u beskonačnost tumačenja značenja i vrijednosti.

Filozof koji je kriv za sve, najveći i možda jedini mislilac 20. stoljeća.Filozof koji je kriv za sve, najveći i možda jedini mislilac 20. stoljeća.

Slijepi putnik, po tome galiot na filozofskoj laži, za kaznu.Slijepi putnik, po tome galiot na filozofskoj laži, za kaznu.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s