Miljenko Jergović

Maksim Gorki: Burevjesnik

http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/maksim-gorki-burevjesnik/

2016-03-29_0807

Mi više nismo imali Maksima Gorkog u školskoj lektiri. Zamijenio ga je Mihail Bulgakov, roman “Maestro i Margarita”. Trebalo je provjeriti zašto više nema Gorkoga, kanonskoga školskog pisca ranijih generacija. Sabrana djela u zelenkastome platnenom povezu, štampana ćirilicom, s piščevim autografom u zlatotisku. Bilo ti je šesnaest, vrijeme je sporo prolazilo, knjige su se čitale brže nego danas. Krenuo si od prvoga toma, pa dokle stigneš. Danas se sjećaš da je Gorki bio dobar pisac, živih, vrlo čulnih likova. Njegova proza bila je vrlo zvučna, jakih boja i mirisa. Način na koji si uživao u Gorkom povezivao ga je s talijanskim filmskim neorealizmom, stripom Alan Ford, jugoslavenskim Crnim valom… Mogao si shvatiti što je u svemu tome socijalistički realizam, ideološka tendencija i pouka, ali zašto čitati pisca u tom ključu, ako ga se može čitati i drukčije? Zašto Gorkoga čitati kao partijski dokument, ako je Gorki veliki pripovjedač. A tada ti se činilo da jest. Kasnije nisi previše provjeravao. Sabrana djela Maksima Gorkog, pročitana u drugom razredu gimnazije, dok si još birao što ćeš u životu biti, ionako su samo trebala odgovoriti na pitanje zašto je ovaj pisac izostavljen iz školske lektire.

Tada si pročitao i dramu “Na dnu”, koju ćeš nakon toga, u izvedbama različitih, uglavnom slovenskih i srpskih kazališta, gledati na Festivalu malih i eksperimentalnih scena. Živa i tjelesna poput njegovih priča, drama se čitala sama od sebe. Čuo si glasove ljudi u svratištu, i osjećao kako se svijet razmiče na dvije strane: s jedne strane pozornice čuo se glas idealista, onoga koji vjeruje, kao što vjeruju fibrozni lunatici kod Dostojevskoga, a s druge strane se glasao cinik, koji je verbalizirao sveopći raspad svega ljudskog. Nisi mogao ni naslutiti dramaturgiju teksta. Je li takva dramaturgija postojala? Prema kraju priče, svijet se dijelio na cinike i idealiste, već prema tome kako je tko liječio vlastiti očaj, da bi se na kraju pretvorio u pusto polje, u praznu pozornicu. Govoriš po sjećanju, jer si tada dramu “Na dnu” čitao prvi i posljednji put. Predstave koje si gledao nisu bile takve, redatelji su stariji, pametniji i pronicljiviji nego što si ti bio sa svojih šesnaest, pa su u tekstu nalazili nešto posve drugo.

Ali zbog jedne je replike ovaj tekst za tebe sudbinski važan. Na njemu si zorno naučio što se sve zbiva kada tendenciozan ili poglup i nedarovit čitatelj pročita zvučnu rečenicu. Recimo: “Čovjek, kako to gordo zvuči!” Godinama smo te riječi pripisivali Maksimu Gorkom, piscu. Sentimentalne, uzvišene, tako ruske, izgovorene u oratoriju glasom nacionalnoga bas-baritona, bile su kao stvorene da im se narugaš. Ili da se, ponavljajući ih, narugaš piscu i otpišeš ga za sva vremena. Gorki je tako i završio izvan školske lektire, na ropotarnici ideja, u reciklažnim dvorištima, u kontejnerima za stari papir. A da rečenicu “Čovjek, kako to gordo zvuči!” nikada nije izgovorio ili napisao. Istina, nju u drami “Na dnu” izgovori jedan lik – zvaše li se Satin? – ali u onome rugalačkom, ciničnom, možda očajem ispunjenom tonu, koji kraju privodi svaki idealizam. Ljudi nisu na dnu zato što su socijalno deklasirani, nego su na dnu jer su ostali bez ikakve vjere i više im pomoći nema. Cinizam je njihov anestetik. Satin se svojom replikom ruga idealistima na istovjetan način na koji se gluplji dio čovječanstva istom tom replikom rugao Maksimu Gorkom. To si naučio sa šesnaest, ali poslije nisi bio dovoljno oprezan. Trebalo je biti što dalje od onih koji “interpretiraju”.

Maksim Gorki je već odavno simbol, nije pisac. Pao je mnogo prije komunizma. Ili je izbrisan, poput nepodobnih lica s historijske fotografije. Dramu “Na dnu” napisao je početkom prošlog vijeka, u vrijeme belle époque. Je li ti se sad primišlja, ili je dramatičara Gorkog Krleža usporedio s Beckettom? Ako je to fantomsko sjećanje, ne mari, neka ga napisanog, jer bi bilo u Krležinom duhu da Gorkoga uspoređuje s Beckettom. Rusa da pohvali, Ircu da se naruga. Ako je, pak, doista takvo što Krleža izrekao, bio je u pravu. Vjeruješ to kao šesnaestogodišnjak, trideset godina kasnije.

Nije bio obrazovan čovjek, nego radnik, zanatlija, potukač i skitnica, kojemu je cilj bio da upozna Rusiju i da među Rusima pronađe najmanjega čovjeka. U ranim danima bio je ničeanac, pa vatreni boljševik, ali u revoluciju nije vjerovao. Užasavao se nasilja, kritizirao Lenjina, gadio se revolucionarnih vjernika. Sve to oko 1917. Kasnije su se stvari mijenjale. Bio je bolestan čovjek, tuberan. Tuberkuloza je dobra za pjesnike i osjetljive duše, ali nije za burevjesnike. Maksim Gorki bio je tuberkulozni burevjesnik. Živio je u egzilu, na Capriju, u jednome od onih južnih rajeva do kojih su dopirali Rusi na umoru, o čemu danas svjedoče spomen-ploče po Napulju i okolnim mjestima. Vratio se malo nakon revolucije, neprilagođen. Lenjin mu je savjetovao da ponovo ode na Capri. Poslušao ga je.

Zatim na vlast dolaze Mussolinijevi fašisti, a u Rusiji umire Lenjin. U zemlji kojom stoljećima vladaju tirani i razbojnici književnost je važnija nego igdje. Pošto je umro Bog, a crkvena su zvona pretopljena u topovske cijevi, Staljinu je trebao onaj koji će nanovo ispričati Stari i Novi zavjet. Trebao mu je pisac kojemu će se i sam diviti kao ocu. Tako su počeli stizati pozivi na Capri. Gorki se jedno vrijeme opirao, pa je u Sovjetski Savez navratio samo turistički, da bi zatim 1929. došao zauvijek. Vječnost koju je ponio na svojim leđima teža je od vječnosti koju je u povijesti nosio ijedan drugi pisac. Pod njom sa salomio. Najprije pisac, a zatim i njegovo djelo. Tako ga je nestalo i iz naših lektira.

Maksim Gorki je po dolasku bio veliki zaštitnik sovjetskih pisaca, disidenata. Prepoznavao je talente, imao je za njih strašan njuh, i bio je dobronamjeran. Jednima je spasio glavu, drugima produžio život. A onda su se stvari počele mijenjati. Staljinu više nije trebao književni otac, jer je i Staljin bio cinik, a ne idealist. I više nije htio pustiti Gorkog na Capri. Pisac je tada od zaštitnika progonjenih postao zaštitnik progonitelja. Gustaw Herling-Grudziński piše da je Gorki “u poslednjem periodu svog života postao krpa koja se ponosno vijorila na vetru.”.

Njegovo umiranje trajalo je dugo. O tome postoje brojne i kontradiktorne informacije, ali istina se neće saznati nikad. Živio je u izolaciji, u svojoj prostranoj dači, s brojnom poslugom, i povremeno se oglašavao pohvalama na Staljinov račun. Živio je u smrtnome strahu. U jednoj od priča o umiranju Maksima Gorkog stoji da je za njega svakodnevno štampana Pravda. Novine izdavane u jednome primjerku bile su ispunjene isključivo vijestima čiji je cilj bio da iscijele ranjenu piščevu dušu i zaliječe tijelo. Herling-Grudziński napisao je knjigu “Sedam smrti Maksima Gorkog”, u kojoj je, manirom istražitelja u kriminalističkim romanima, pokušao rekonstruirati slučaj. Jesu li Gorkoga trovali i otrovali, kao što se tvrdilo na Zapadu i kao što je rečeno na suđenju Jagodi, ili je umro od bolesti? Je li Gorki umro od očaja i poniženja, jesu li ga namjerno iscrpljivali, je li se, na neki način, ubio? Nikada se neće saznati istina, ako, možda, istina nije da je Maksim Gorki sedam puta umirao i umro, jer samo jednom smrću takav život nije mogao biti ovjeren, pečačen, muhurlejisan.

Prije nekoliko dana, bilo je to u jesen 2013, u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu priređena je premijera drame “Na dnu”. Režirao je Paolo Magelli, u mandatu Ane Lederer. Predstavu nisam vidio, jer na premijere ne idem bez pozivnice. A ne bih je, vjerojatno, gledao ni da sam pozivnicu dobio, iz straha da se ne nađem na dnu, usred taloga hrvatske kulturno-političke elite. Zamišljam ih kao kafeni talog, što ga je u bolničkome zahodu iz džezve prolila sestra iz noćne smjene, a zatim nije povukla vodu. Ne želim se s njima slijevati niz tobogan te zahodske školjke, upravo zato što cijenim Magellija, znam da on razumije o čemu je pisao Maksim Gorki, i zanima me kako je pročitao priču koju si ti, kao šesnaestogodišnjak, doživio kao pustošenje svijeta, koji se dijeli na idealiste i cinike. Ni ubuduće neću gledati tu predstavu: ne bih zalazio u HNK kojim će vladati oktroisana uprava ministrice i njezina zarezovskog društva. Ana Lederer mi je ništa, ali i ništa ima veću moralnu težinu od onoga što iza ništa slijedi. O tome je, zar ne, dragi maestro Magelli, u svojim boljim trenucima pisao Maksim Gorki?

Miljenko Jergović 05. 10. 2013.

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s