Marjan Hajnal

Donesoh Bliskom istoku na sebi miris Neretve

Neretva, kao i uvijek blagodatna, izdašna, čas tiha, čas plahovita, kao što je Zubac nazva kratko, Ždrebica. Rafting se na eksponiranim mjestima pretvara u divlji rodeo u kom se moj naoko solidno građen i stabilan kanu češke proizvodnje ponašao kao iver kojim se poigrava uragan. Ni najiskusniji rafteri i skiperi ponekad ne odole i svi završe u jednom od divljih bukova koji za neiskusne nisu nimalo bezopasni. Doduše, ti bukovi su kratki i nakon Tare i Une meni se kao poziv ukazuje nenadmašno divlji Zambezi. Ko tu rijeku prođe može reći da zna šta je to stihija moći udružene s ljepotom.

Prekrših dva pravila: nikada sam, i nikada nedovoljno kondiciono pripremljen. A dodao bih, ni svojim starosnim dobom neprilagođen takvom izazovu. Ovo posljednje je posebno došlo do izražaja kada sam se nakon prvog prevrtanja (od dva koja su mi se dogodila) jednom rukom morao držati za stijenu na sredini rijeke, a drugom pokušavao privući k sebi čamac i preokrenuti ga. Prava borba s moćnom uskipjelom maticom koja je potrajala pet minuta. Kad se tone vode pod ogromnim pritiskom i velikom brzinom prebacuju preko raftera u takvoj situaciji mora se kao u borilačkim vještinama koristiti trenutak. U međutitraju siline nadiranja i odbijanja talasa treba izabrati taj trenutak i izvući se, ili čekati da se dogodi čudo i pojavi drugi čamac. S par jedva primjetnih modrica nastavih dalje, do narednog buka u kom se u dva metra stiješnjena pod ogromnim pritiskom Neretva kovitlala u tri-četiri pravca, nešto kao voda u veš-mašini. Svaki buk ima svoje ime i zanimljiv je na svoj način. Nakon Tare i Une, ne doživjeh veći izazov. Istu četverosatnu turu prevalih u maju ove godine, kad je voda bila viša i hladnija, bez prevrtanja, osim što mi je skiper ispao iz čamca pa sam ga morao spašavati. Ljeti je nivo vode niži, ali stijene zlokobnije strše i prijete.

Rafteri/kanuisti/kajakaši drže prvo mjesto po broju poginulih, ispred formulaša, paraglajdera, skijaša, motociklista… Prave sportiste u tom sportu nikada nećete čuti da su spomenuli adrenalin, to je priča za amatere i one koji su prvi put krenuli na divlje vode. Pravi rafter nikada neće podcijeniti svoj život i sjesti u čamac bez kacige na glavi, bez neoprenskog odijela i prsluka za spasavanje. Potrebno je imati i odgovarajuću prateću opremu, nešto hrane i pribor za prvu pomoć.

Zašto nije dobro poći sam? Ako rafter slomi ruku u bilo kom dijelu, može lako biti izgubljen. Da ne govorim o povredama kičme i glave. Kad ide u društvu veća je mogućnost da će ga partner izvući i pomoći mu. Ali, ja sam takav. Nema partnera planinara, ili je otkazao odlazak na Triglav, idem sam. Niko ne bi sa mnom na Taru, idem sam… Ali, ne preporučujem soliranje iz više razloga, od kojih sam spomenuo samo neke. Često, međutim, u rizičnim sportovima postoji samo individua prepuštena sebi, svojim sposobnostima, samodokazivanju, a u ekstremnom sportu i podsvjesnom suicidu. Penjači slobodnim stilom po stijenama i biciklisti koji voze po vrletima znaju koliko ulažu sebe cijele u rizik, ali pošast skakanja po krovovima „parkur“ uzima danak ludovanju radi ludovanja, što je nedavno pred kamerama najslikovitije iskusio Šveđanin Robert Stafsing. I mnogi drugi o kojima se neće nikada ni čuti, a ostaće ili trajno paralizirani ili mrtvi. Upoznao sam našeg čovjeka čiji je sin stradao kao žrtva pasije naslijeđene od rođenog oca. Skakao otac, skakao i sin, ali, ovaj mlađi poginuo. U čemu je onda smisao? Ima li ga? Odgovor se nameće sam. Ipak, nemirni ljudski duh nije sklon kamufliranom samouništenju, već nekim drugim ciljevima vezanim za rizik. Jedan od najopasnijih i najfascinantnijih sportova je let s Betmen-krilima, bejs (B.A.S.E. jumping) brzinom od 200 km/h. Skakači letači otiskuju se sa dimnjaka, mostova, zgrada, preko planinskih grebena.

Na prvi pogled, može se učiniti da su u pitanju egzibicionizam i egocentrizam, ali, dublje psihoanalitičko razmatranje nesumnjivo bi dovelo do zaključka da i svi veliki istraživači, moreplovci, kosmonauti, također imaju jedinstven kod spoznaje graničnog, bez kojeg ne bi bilo civilizacijskog napretka.

Mene osobno ne privlači nikakav egzibicionizam, već put do doživljaja bića Bosne koje pulsira plemenitom i netaknutom divljinom. I gdje god da sam, Bosna je sa mnom, u meni. Svi koji su me progonili, nikada me neće uspjeti prognati. Svojim prisustvom, makar povremenim, potvrđujem da nisu uspjeli, niti će ikada uspjeti odvojiti me od mojih voda, mlinova, oranica, planina… I preostalih dobrih ljudi.

Ostali su predodređeni da kvare, truju, ruše. Sve čega se zao čovjek takne pretvara se u pustoš. Dok drugi love i zapravo kradu ribe iz nje, ili lože vatru na njenim obalama ostavljajući smeće i nečistoću, bacaju u rijeku sve što im padne na um, ja volim doživjeti Neretvu saživljujući se s njenim vodama, otopljenim snjegovima Zelengore, Lebršnika, Prenja. Do njenih najljepših dijelova može se  dospjeti jedino u čamcu. Dok plovim gornjim tokom Neretve, sa startom negdje blizu Glavatičeva, razmišljam o ljepoti stvaranja i stvorenog i o pitanju, ko i zašto može sebi dati za pravo da naruši tu ljepotu? Ko je taj kasapin koji mrvi i čereči Bosnu, ko je taj koji je već oteo plodnu i prelijepu deltu Neretve? Nikakvi hidro-energetski sistemi, (čak ni mini-centrale) ne bi smjeli doći u obzir da se grade, i po cijenu da se dostojanstvena ljepota Bosni darovanog prirodnog bogatstva brani svim raspoloživim sredstvima.

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s