Mile Stojić

In memoriam: Vesna Parun (1922 – 2010.)

Koralj vraćen moru

Vesna Parun je, pišući o svemu, pisala samo o jednom – o ljubavi. Njena je književnost otkriće gromada zlata u rudnicima naše književne ubogosti i provincijalne prosječnosti

Kao književno ambiciozan mladić, kolekcionirao sam knjige Vesne Parun; imao sam ih gotovo sve, čak i prvo izdanje zbirke Zore i vihori,  Murtićeva naslovnica s likom konja u propnju, koju sam našao u Bučukovu antikvarijatu sredinom sedamdesetih. Te knjige bile su moja stalna lektira, nešto najsjajnije i za mene najvrednije u mome siromaštvu. Knjigu Crna maslina ja sam znao cijelu napamet i te pjesme, djelimično zaboravljene, i danas zvone u mome pamćenju kao kakva autentična orfejska muzika. Vesna Parun pjevala je o ljubavi na način kako to nije radio nitko prije nje u našoj književnosti, osim, možda, svetoga Pavla.

I te pjesme, prije svega Zagrljaj, Usnuli mladić, Da si blizu, Za sve su kriva djetinjstva naša, obasjavaju sve što sam radio i pisao za ovih četrdeset godina, od kada sam objavio prvu pjesmu. Te Vesnine knjige nestale su u vrtlogu mog životnog meteža, ali kad sam sinoć otvorio jedan izbor njenih stihova, koji je koncem osamdesetih sastavio i poklonio mi dragi prijatelj Branko Maleš, osjetio sam se kao da me je udario grom. Vesna Parun je snagom svoga talenta razbijala brda i zaustavljala rijeke, njena književnost je otkriće gromada zlata u rudnicima naše književne ubogosti i provincijalne prosječnosti. 

Kad sam prije gotovo četrdeset godina, kao gimnazijalac, na Slovu Gorčina u Stocu prvi put susreo  Vesnu bila je u punom životnom naponu. Imala je pedeset i koju, bila je lijepa i moćna, kao kakva mitska Nimfa isplivala iz jadranskih legendi. Svi oni koji su čitali i voljeli njene knjige, a ja sam bio jedan od tih, gledali su u nju kao u boginju, čija se tjelesna i duševna ljepota slijevala u najljepše stihove. Već svojom prvom knjigom Zore i vihori, koju je objavila nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, izazvala je veliku pažnju kritičara, pogotovu onih koji su štitili doktrinarni socrealizam. Vesna Parun već na startu bila je kažnjena, jer je otvoreno pisala o erotskim zanosima, što uštogljenoj partijskoj estetici nije bilo po volji. Prvu pjesmu objavila je kao desetogodišnja djevojčica, a prvu knjigu kao dvadesetpetogodišnjakinja. Bila je, već rekoh, žena rasne mediteranske ljepote, primorkinja vila iz naših snova.

Rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu, u staroj grofovskoj kući Zuliani. Majka Antica Mateljan Andreis bila je sa Šolte, otac Ante, nesuđeni franjevac, s Prvića. Majku je obožavala, a o ocu je pisala vrlo negativno u svojim poznim pjesmama. U jednom intervuu govorila je o svome bosanskom, travničkom porijeklu, ali ona je neprestano igrala igru s identitetima, na neki način ih persiflirajući.

Upisala je studij književnosti na Zagrebačkom sveučilištu u praskozorje Drugog svjetskog rata. Uz Predraga Vranickoga bila je uhapšena u vrijeme prije dolaska Pavelića. Potom je pobjegla u Split, gdje se nesretno zaljubila, o čemu govori u svojoj vjerojatno najpoznatijoj pjesmi “Ti, koja imaš ruke nevinije od mojih”. Dugo se govorkalo da je ta pjesma posvećena Juri Kaštelanu, ali ona je sama to jednom demantirala, tvrdeći da se radi o nekom mornaru s Brača. No, to je za samu pjesmu potpuno irelevantno.

Dvije godine nakon svršetka Drugog svjetskog rata, izišla je njena prva knjiga Zore i vihori. “Proljeće ide, majko i grudi mi razdjeni”, glasili su uvodni stihovi, koji su na planu tad vladajuće socrealističke poetike o izgradnji i obnovi zvučali bogohulno i dekadentno. Jedan od tadašnjih književnih ideologa Marin Franičević osuo je drvlje i kamenje na “raskalašnu” Dalmatinku, tvrdeći da su njeni stihovi “buržoaski dekadenti”, te da kvare socijalistički moral i štetno djeluju na mlade. Franičević je s njom “pokosio” i Tina Ujevića, čije je stihove okarakterizirao “pesimističnim” i neprimjerenim socijalističkome čovjeku.

Ova “veza” s Ujevićem pokazat će se sudbinskom i paradigmatičnom, o čemu ćemo nešto kasnije. O prvom Vesninu sukobu s politikom, Zvonimir Mrkonjić će napisati: “Vesna je nakon blistavih Zora i vihora (1947.) poslana na izgradnju omladinske pruge gdje umalo nije umrla od tifusa. Scena susreta Vesne Parun s partijskim uglednikom Marinom Franičevićem na gradilištu pruge, gdje je on izvješćuje kako se kritički obračunao s njezinom zbirkom, simulakrum je obrednog silovanja, osveta poeziji i pjesnikinji zbog njene ljepote.”

Da, Vesna Parun bit će pronositeljica i ropkinja ljepote u ovim našim balkanskim gudurama ispunjenim prostotom i mržnjom. Idući za zovom svoga srca i svoga božanskoga dara, ona će tu ljepotu neštedimice rasipati po sivim pejzažima naših pseudoakademskih prijestolnica. Nakon prebolovana tifusa ona se pokušava uklopiti u socijalističku dogmu, ali i te njene pjesme u kojima veliča revoluciju (Trinaest tuga niz vodu Koranu) otimlju se kanonu, jer uvijek streme prema višem, prema nebu. Godine 1955. Vesna Parun objavljuje knjigu Crna maslina, jednu od najvažnijih hrvatskih modernih knjiga. Znakovito je da te godine umire Tin Ujević, tako da se ove dvije divlje sudbine i božanstvene književnosti i dalje mistično dodiruju.

Knjiga Crna maslina pokazala je da je, pišući o svemu, ona pisala samo o jednome. O Ljubavi. “Slušam tutanj niske grmljavine/ koja se izvija s mora,/ sve to bliže./I skrivena u lišću stare agave/motrim kako grlo mladića postaje galeb/ i odlijeće put sunca, klikćući sjetno/ u žutim oblacima. A iz bronce/njegova raskošnog trbuha diže se mrko/cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju/prekrasne vile i kraljice iz bajkâ” (Usnuli mladić). Razdoblje punoga pjeva Vesne Parun obilježeno je njenim velikim ljubavima, u kojima se nije štedjela.

Njezina dugogodišnja veza sa srpskim pjesnikom Milovanom Danojlićem (s kojim je zajedno pisala i objavljivala knjige), potom ljubav s nekim bugarskim mladićem, bili su temom žutih rubrika socijalističkog tiska. Opet je bila na oštrici ideološke kritike, a početkom sedamdesetih kao grom iz vedra neba odjeknuo je njen intervju Glasu Koncila, u kome je  ispovijedila svoje “grijehe” i deklarirala se kao mistična katolikinja. Tu “katarzu na Kaptolu”, režimski listovi napali su iz najtežih oružja, pogotovu Vjesnikov tadačnji ideološki komentator Živko Vnuk.

Ali ta partijska kritika samo je pojačala čitanost njenih knjiga. Ona se, makar ranjena, branila pisanjem. Knjige Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru, Konjanik, Ukleti dažd, Sto soneta, Suze putuju, Bubnjevi umjesto srca, donosile su same bisere. Bila je omiljena u Beogradu i Sarajevu, a pjesme kao što su Za sve su kriva djetinjstva naša, Mati čovjekova, Ti koji imaš ruke nevinije od mojih, Stid me je umrijeti i brojne druge, postale su dijelom masovne kulture generacije potpisnika ovih redaka.

Uvijek disonantna na političkim skupovima, održala je fantastičan govor na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, disput koji nije odgovarao tadašnjoj srpskoj i hrvatskoj književnoj bagri, koja se bila uključila u prve ešalone predstojećeg bratoubilačkog rata. Suočena sa dramom starenja i propadanja tijela, povukla se u samoću. Živjela je u nekom prigradskome zagrebačkom stanu i objavljivala i dalje brojne knjige, ali sa njenom ljepotom kao da je prolazila i njezina poezija. Zadnjih desetak godina provela je u sanatoriju Stubičke Toplice, gdje je umrla prije dva dana.

Prošloga proljeća istupila je demonstrativno iz Društva hrvatskih književnika, ističući da je više od šezdeset godina nazočna u hrvatskom književnom životu, te da je autorica osamdesetak knjiga, kao i najboljih ljubavnih pjesama koje su je proslavile u Hrvatskoj i svijetu, ali da je ogorčena odnosom svojih kolega književnika i književnih kritičara, s kojima polemizira u medijima, nazvavši ih puzavcima koji se žele prilagoditi svim ideologijama i režimima. “Takve osobe u samo takvim okvirima mogu postići vlast, moć i titule”, istaknula je i jetko dodala: “Ja ne hodam o državnom trošku po stranim zemljama, umjesto mene to čine moje pjesme”.

Vijest o njezinoj smrti beogradska Politika objavila je na prvoj stranici, dok sarajevski listovi jedva da su je i spomenuli. Nikad nije postala redovnim članom Hrvatske akademije, a i što bi ona s tim književnim patuljcima i činovnicima? Da nije pisala na tako malom i nepriznatom jeziku, postala bi Nobelovka prije Szymborske, rekao mi je danas drag prijatelj. Nismo je zaslužili.

U svojoj posljednjoj knjizi suvremeni hrvatski pjesnik Petar Gudelj ima i ovakvu pjesmu:

Vesna Parun i Tin Ujević, hrvatski pjesnički božanski par. Kad se Vesna 1922. rađala na Zlarinu (kao Afrodita na Cipru), Tinu su bile trideset i tri godine: najljepša muževna dob. Je li Tin u more, u jezik bacio sjeme (čuvena Tinova jutrenja kupanja u jeziku, u moru), je li se iz Tinova, kao Afrodita iz Uranova sjemena, rodila Vesna Parun? Ako je Tin Velebit, ona je njegova Dinara. Ako je Tin Dunav, ona je zelenokosa i zelenooka Sava. Ako je Tin imotski i vrgorski hrast, ona je otočka crna maslina. Tin je njezin animus, ona njegova anima. On žedan kamen na studencu, ona kamenica ulja. Maslinovo ulje hrvatskoga jezika. Trpak i gust kaduljin med. Muški i ženski princip. Muški i ženski jezični stup.

Teško da se što ima dodati ovim riječima.

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s