Igor Galo, sjećanja…

Hajrudin Šiba Krvavac, najprije čovjek, a onda filmski čarobnjak – tako sam ga doživio i upamtio

 

hajrudin-krvavac

Hajrudin “Šiba” Krvavac

(22. decembar 1926 – 11. juli 1992)

Nisam mnogo znao o jugoslavenskom filmu, osim onoga što sam gledao u pulskoj Areni i to na način kako to već može gledati momčić koji se švercao preko zidina drevnog amfiteatra u vrijeme FJIF i bio dio prekrasnog ambijenta – spoja filma i publike u toplim ljetnim noćima. Atrakcije je bilo na sve strane, kako sa ekrana tako i pod zvjezdanim nebom.

Zadnji put sam se švercao 1967. da bi slijedeće 1968. godine ušao na glavna vrata monumentalne Arene zahvaljujući Kreši Goliku i njegovom filmu „Imam dvije mame i dva tate“ u kojem sam igrao jednu od glavnih uloga. Tada još nemam 20 godina. U džepu nosim snop vlastitih fotografije koji mi je producent dao prije ulaska u Arenu uz naputak da „ ukoliko te obožavateljice zatraže fotografiju…“. To mi je bilo baš smiješno, tko će mene pitati fotografiju i autogram?! Međutim, nakon projekcije jedva sam sačuvao par fotografija za užu familiju. Mislim da me je u filmu i u Areni vidio Šiba Krvavac koji je tada slagao glumačku podjelu za svoj slijedeći film „MOST“.

most_na_tari_pljevlja

Te zime u Zagrebu, krajem januara ili prvih dana februara 1969. godine, prvi put sam čuo za Hajrudina Šibu Krvavca. Pozvao me je Krešo Golik i rekao da se Šiba zanima za mene, da uskoro dolazi u Zagreb i da bi želio da me vidi jer traži mladog glumca za jednu od važnih uloga u svom novom filmu. Susret se dogodio u kavani hotela „Palace“ na Zrinjevcu, omiljenom Šibinom hotelu kada je dolazio u Zagreb. Doveo me je Krešo Golik da me malo očinski podrži i da vidi dragog kolegu. Srdačno su se pozdravili, mislim da su se čak i zagrlili kao dobri prijatelji.

most-1969_0004

Šiba mi se na prvi pogled svidio. Vedro dobrodušno lice živih očiju, pomalo okrugao i u obrazima i u struku, nekako kratkih ruku, koje su živahno pratile svaku njegovu riječ. Ljubopitljivo me je gledao i direktno se obraćao. Kad je progovorio, vratio me je sedam godina unazad u Sarajevo gdje sam na Grbavici išao u peti razred osnovne škole. Neodoljiv jezik sarajevskih ulica probudio je u meni uspomene. Poštapalice kojima je pojašnjavao što misli i što traži bile su zapravo psovke, toliko simpatično izgovarane da sam „otkinuo“ i vjerojatno se „kleberio“ od smijeha. Imao sam dojam da kad bi iz njegove rečenice izbacio psovke – teško da bi nešto ostalo. Razgovaralo se o svemu, najmanje o filmu. Raspitivao se o mome djetinjstvu, familiji, seljakanju po bivšoj Jugoslaviji tragom službovanja moga oca, oficira JNA, pa i o curama naravno, tu je uvijek imao sočne komentare. To mu je i kasnije bilo važno pitanje prema meni. Vjerojatno je ranije sa Krešom razmijenio sve bitno što se tiče mog ponašanja pred kamerom i suradnji sa kolegama, tako da tu temu nismo dirali …

Uglavnom, u jednom trenutku je zastao, napravio kratku pauzu i rekao od prilike ovo   „Slušaj mali, mislim da sam našao svoga Bambina – tako se zove lik kojeg ćeš igrati. Tražim ga već neko vrijeme po cijeloj Jugi i nađoh ga u Zagrebu, – hvala ti Krešo. Da skratim, počinjemo snimanje filma „Most“ u Splitu početkom marta. Idi kući u Pulu, dobiti ćeš poziv kada trebaš doći u Split. Nemoj da mi se sad slučajno zaljubiš, da te neka „treba“ ne smota, jer kad završiš film biti će „pičke ko’ salate“, a sad ajd’ zdravo“.

Pokupio sam odeblju knjigu snimanja pod pazuh i krenuo u svoj podstanarski sobičak na Kvaternikovom trgu. Već u tramvaju otvorio sam knjigu … Nepoznata imena na naslovnoj stranici: Đorđe Lebović, Predrag Golubović – scenaristi, po ideji Hajrudina Šibe Krvavca za igrani film „MOST“. Ne znam da li sanjam, jedva sam napunio 20 godina, zovu me u novi film!

most-film-02

Za nepunih dvadesetak dana iskrcao sam se iz autobusa na relaciji Pula-Rijeka-Zadar-Šibenik-Split-Ploče-Dubrovnik-Titograd, naravno u Splitu. Bila je rana zora, činila se „škura bura“, početak marta i sve poprilično depresivno. Idem pješke uz rivu do hotela „Marjan“ gdje je bilo sjedište ekipe. Sve meni nepoznati ljudi, nitko me ne zarezuje ni tri posto dok nisam našao kancelariju gdje sam se predstavio i rekao tko sam i zašto sam tu. Malo ocvala tajnica ekipe ali još jedra i izdašna po svojim gabaritima, sva je poskočila i ciknula – stigo’ Bambino! Zatim dojuri direktor filma Iso Tauber –„znači ti si Bambino, slušaj, reko’ Šiba da sad uzmeš dnevnice tu kod tajnice, pa u sobu da se naspavaš, pa da onda ručaš, pa će onda Šiba da te upozna sa kolegama“. Iso je bio težak za davanje para, ali kad Šiba kaže… Nakon toga sve je bilo šala i igra – barem za mene.

Od prvog kontakta sam osjećao da Šiba obožava svoje glumce, međutim nisam imao način da to s bilo čime usporedim, prijašnja iskustva nisam imao, osim jednog…, a sada kad sa distance od skoro pedeset godina pogledam unazad moram reći da sam imao sreće da me u prvom filmu vodi Krešo Golik, a u drugom filmu u karijeri Šiba Krvavac. Bili su mi redatelji – strpljivi i brižni skoro kao roditelji.

Znao je Šiba kako da me uvede u svijet odraslih, renomiranih i vrlo poznatih glumaca i da me postavi blizu njih u ravnopravni položaj – a po svemu sam bio „beba“ za likove koje sam tada redom upoznao: Velimir Bata Živojinović, Slobodan Cica Perović, Boris Dvornik, Jovan Janičijević, Bora Begović i jedna dama Sibina Mijatović. Relju Bašića mi nije trebalo predstavljati – on mi je bio otac u filmu „Imam dvije mame i dva tate“. Kad me je zatekao u hotelu „Marjan“ rekao je „Ooo sine, brzo napreduješ“. Bilo je tu i drugih kolega glumaca i članova ekipe iz cijele Jugoslavije, tako da je hotel bio dobro popunjen u mrtvoj turističkoj sezoni.

Na kraju prvog okupljanja Šiba je poručio glumačkim legendama „nemoj da se zajebavate i da mi malog vodite na terevenke i da mi ga napijate – do ponoći da je u krevetu“. Boris Dvornik na svoju žalost nije bio s nama u hotelu, jedva je odlazio kući nakon naših proba i onih drugih „proba“ po konobama oko Matejuške. Njegova Dijana nije bila baš sretna našim cjelodnevnim probama ali je znala to junački podnijeti – a snimanje nije ni počelo! A kada je počelo…

Kretalo se zorom preko Klisa, Sinja sve do podnožja planine Dinare. Sam krš, nigdje travke ni drveta. Teče rijeka Cetina usred kamenjara, a bura dere. Mi glumci i režija stižemo zadnji. Tehnički dio ekipe već je tu, pripremaju scenu u vodenici. Pomoćnik režisera Nikša Fulgozi, najrevniji je, od rane zone. Na vjetrometini podno planine parkirani autobus za statiste i dio ekipe, kamioni, agregat, nekoliko osobnih vozila i kombija i jedna kamp prikolica koja je glumila catering, a ustvari bio je to primitivan bife koje je producent Bosna film vukao po terenima nekadašnje Juge da bude na usluzi filmskim ekipama. U ta zlatna vremena Jugo filma za taj bife bio je zadužen radnik Bosna filma, stalno zaposlen, koji je kuvao kafe, čajeve i poneko jaje za pregladnjele dok nam ne stigne ručak. Od pića imao je rakije, loze, šljive, vinjaka… i tu se negdje izbor završavao. Biti glumac u takvoj vrsti filma, koji se snima u eksterijeru, sa puno efekata, pucnjave, eksplozija značilo je da treba imati strpljenja i dočekati izlazak pred kameru. Međutim, gdje to dočekati, pogotovo na vjetrometini podno Dinare, nego oko bifea. Uz ekipu glumaca filma MOST – bife je radio punom parom. Ako nisi snimio svoju scenu do podne nisi je ni snimio toga dana – bio si već dobro potrošen uz onaj terenski bife, a ne ispred kamere. Šiba je to dobro znao, ali nije htio da se problemi prebijaju preko glumaca, scenskih radnika i ekipe… Bio je to ipak socijalizam, pun razumijevanja za probleme radnika na terenu, razumijevanje za vremenske, tehničke i druge otežavajuće okolnosti. „Viša sila“ je uvijek bila dobar izgovor. Mislim da se naš direktor produkcije IsoTauber, financijski odgovoran, a još i Židov, jako patio, bio je pod stalnim stresom i želučanim problemima. Međutim, Šiba je to stanje jednostavno branio – za njega su novci bili neki štancovani papirići, a radnici u ekipi, pogotovo glumci, bili su blago koje je trebalo čuvati i paziti – pogotovo kad su već odigrali veći dio svojih uloga. Na kraju tako napornih dana povratak nam je olakšavao Boris Dvornik. Mora se reći – bio je pažljiv domaćin. Već u odlasku iz Splita na snimanje, a to je bila rana zora, zastao je u Klisu i naručio janje na ražnju da bude zgotovljeno za isti dan ali „prije mraka“, kad se ekipa vraća. Šiba je volio janjetinu, ali je najviše volio družiti se sa svojim ljudima, svojim glumcima. Međutim bilo je i trenutaka kad je morao da zauzme oštriji gard prema svojim ljubimcima. Tada je Jovan Janćijević – Janaćko, već slijedeće godine mega popularan kao Burduš, bio dosta u nemilosti. Dok smo snimali film MOST Janaćko je pripremao seriju Muzikanti zajedno sa Milanom Srdoćem i Draganom Zarićem, bili su čuveni trio „La canpanella“, a on je bio Burduš, kontrabasist.

Uglavnom, puno je vremena provodio čekajući uz onaj naš terenski bife, pa kad je došao na red nije baš bio posve spreman da svoj zadatak uredno izvrši. Imao sam i ja sličnih trenutaka pred Šibom. Snimali smo vrlo zahtjevne scene u Hutovom blatu između Mostara i Metkovića i trebalo je biti u dobroj formi i glumačkoj i fizičkoj za trčanje po vodi i pucanje iz automata. Sve se odvijalo prema planu da bi jednoga dana Boris Dvornik i ja bili slobodni. Pozvao me je da posjetimo jednog njegovog dobrog druga u Mostarskom teatru, Jozu Lepetića, inače brata mnogo poznatijeg Zvonka Lepetića. Manje je poznato da su Zvonko i Boris bili familijarno povezani, naime, Zvonko je oženio Borisovu punicu, majku Dijaninu i tako gledajući bio mu je punac, što je sjajno koristio da ga podbada – „ajde sine, ne bilo ti zapovjeđeno, natoči mi vina“. Uglavnom, poveo me je Boris u Mostar da me upozna sa kolegama… Upoznavanje je potrajalo do pred zoru narednog dana kad smo se nekako vratili u Metković. Nikako nisam uspio ustati u predviđeno vrijeme za odlazak s ekipom na snimanje nego sam ostao spavati još dva sata duže. Naravno, Boris nije bio na rasporedu, pa mu je bilo svejedno. Šiba, pun razumijevanja za nestašluke svojih glumaca, pustio je da se naspavam, pa onda poslao auto po mene. Bilo je to vrlo neprofesionalno s moje strane, međutim, Šiba je više ljutnje iskazao prema Borisu, kao iskusnijem, starijem i odgovornijem za taj slučaj. Vjerujem da smo mu se obojica odužili na pravi način u sceni pogibije Bambina u močvari. To je bila moja posljednja scena u filmu. Ostatak ekipe je nastavio snimanje u Crnoj Gori.

Producent „Bosna film“ i Šiba nastojali su film završiti za FJIF u Puli, što je bio udarnički zahvat za tako zahtjevnu produkciju, sa puno lokacija na velikom prostoru od unutrašnjosti Dalmacije, podno Dinare do Durmitora, Žabljaka i kanjona Tare koju je premostio MOST.

U aprilu 1969. završio sam snimanje svoje uloge, a već u maju započeo snimanje novog filma u Zagrebu. Film se zvao „Divlji anđeli“, redatelja Fadila Hadžića, gdje sam igrao glavnu ulogu… Nažalost, zbog toga nisam mogao stići u Beograd sinhronizirati svoj dijalog u MOST-u. Fadil me nije mogao pustiti, bio sam svakodnevno na dispoziciji, a i jedan i drugi redatelj su se žurili završiti filmove za Arenu. Mislim da su to dvojica kolega i prijatelja sporazumno riješili – „vuk sit i ovce sve na broju“? Sinhronizaciju je umjesto mene uradio moj kolega iz Beograda Branko Cvejić i uradio je to izvrsno.

Stići sa zgotovljenim filmom za konkurenciju festivala u Puli bila je prava trka cjelokupne ondašnje jugoslavenske filmske proizvodnje, a ona nije bila mala, te godine je bilo više od 30 filmova u konkurenciji … Uglavnom, Šiba je film završio za festival, a Fadil svoj nije niti prijavio iako ga je završio. Prijavio je svoj drugi film „Idu dani“ , snimljen nešto ranije iste godine – zamislite situaciju da imate dva igrana filma u istoj godini i da odaberete jednog za nacionalnu smotru? Mislim da je pogriješio, „Divlji anđeli“ bio je film za publiku, baš za Arenu…

Premijerom filma „Most“ svečano je otvoren 16. FJIF u Puli. Svi glavni akteri filma predstavili su se oduševljenoj publici. Takav prijem obećavao je uspjeh kod publike i u drugim dijelovima Jugoslavije. Međutim, nitko nije očekivao svjetski uspjeh i nevjerojatno uspješnu prodaju filma.

Jugoslavija film, institucija koja se bavila zastupanjem i plasmanom YU filma u svijetu je 1972. godine objavila ukupnu listu zemalja gdje su svi YU filmovi prodani nakon 1945. Za sve filmove bile su nabrojane zemlje koje su ih otkupile, jedino za film KOZARA, Veljka Bulajića i film MOST, H.Šibe Krvavca pisalo je: „sve države svijeta osim Albanije, Tajvana, JAR (Južnoafričke Republike)“ i još nekih direktno fašističkih režima – ne više od ukupno 6-7 država u svijetu (zaboravio sam ostalih 3-4, mislim da su bile Portugal i Španjolska…)

Nakon Pule bio sam na svega dvije premijere filma MOST u Jugoslaviji, u Mostaru u augustu 1969. i nekoliko tjedana kasnije na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu. Pamtim obadvije premijere po poklonu i priznanju kojeg sam dobio za odigranu ulogu. Od gradonačelnika Mostara dobio sam uokvirenu fotografiji Starog mosta (originalnog), a u Nišu pokal Politikinog zabavnika za najboljeg mladog glumca. Bilo je tada i novčanih nagrada – međutim te su me mimoišle. Vele oni iskusni, nagrade stižu s godinama rada, a ja sam tek na početku karijere, neka se strpim …

Tako strpljen-spašen dočekam početkom novembra 1969. godine poziv Šibe Krvavca, koji me tada pita da li bi išao s njim i Slobodanom Cicom Perovićem u Moskvu na premijeru filma MOST – zovu nas braća Rusi koji su otkupili film za distribuciju po cijelom SSSR-u. Film se za tržište SSSR-a zvao „Po slijedu Tigra“. Vrijeme je bilo – Brežnjevljevo, što zbog politike, što zbog zime, što zbog općeg sivila u okruženju. Premijera u Moskvi bila je održana u ogromnom kinu, nikad u tako velikom nisam bio, a publika… – jedva sam preživio nakon premijere. Iskazana srdačnost prema meni, prema Slobodanu i Šibi bila je neopisiv doživljaj. Prisutan je bio Veljko Mićunović sa suprugom, nesuđeni ambasador Jugoslavije u SSSR-u u tom trenutku. On nam je bio domaćin na večeri nakon premijere. Možda je zanimljivo spomenuti da Mićunoviću to vrijeme još nije predao akreditive Brežnjevu i po tome nije zvanično ambasador Jugoslavije u SSSR-u. Tadašnji relativno zategnuti odnosi između Tita i Brežnjeva, što zbog mnogih spletki Amerike prema Jugoslaviji i nastojanju Tita da ostane neutralan i izvan tih pritisaka, držali su Mićunovića u pat poziciji – sjedio je u Moskvi ali zvanično nije prihvaćen za ambasadora od strane domaćina. U takvom okruženju sjedimo u rezidenciji ambasade Jugoslavije u SSSR-u, okruženi neraspakiranim stvarima, privatnom garderobom, kutijama njihovih obiteljskih stvari… Dovezli smo se službenim vozilom ambasade SFRJ, bio je to neki veliki Fiat, na prednjim blatobranima bile su istaknute zastavice SFRJ. Tako smo se vozili onim nevjerojatno širokim prospektima (bulevarima) kroz ledenu Moskvu, bilo je -25 stupnjeva. Ljubazni domaćin otvara kutije neraspremljenih stvari i nudi nas pićem i nekom suhom hranom. Veli Veljko Mićunović – „čekam već dva tjedna da me iz Kremlja pozovu da predam akreditive i da počnem zvanično raditi. Drže me namjerno na „ledu“, ne sviđa im se Titova politika balansiranja istok-zapad, pa onda još i ti „nesvrstani“, koji im ne prijaju. To mi je već drugi put kako dolazim u Moskvu po Titovom nalogu – i to onda kad se zaoštri, a kad se zaoštri sa Wašingtonom – tada me tamo šalje“.

Tako su nastale njegove knjige „Moskovske godine I i II“. Imao je što zapisivati. Na tom skromnom okupljanju nakon premijere MOST-a bilu su pored nas, direktnih aktera, još i dopisnik „Oslobođenja“ iz Sarajeva i supruga Veljka Mićunovića, nažalost zaboravio sam imena, ali zapamtio sam da je ona bila kolegica Slobodana Perovića. Dugo ju je zagledao i onda konstatirao da „on nju poznaje od ranije“. Za par sekundi je potrajala čudna tišina i onda obostrano drugarsko pozdravljanje. Zajedno su završili Pozorišnu akademiju, kao prva generacija diplomiranih glumica i glumaca novoj Jugoslaviji. U toj generaciji bio je i Ljuba Tadić. Sudbina atraktivnih glumica u to poratno vrijeme rijetko je ostajala na pozornicama, još u ranoj fazi udavale su se za ratnike-pobjednike i visoke dužnosnike ondašnje vlasti. Da je tada bilo malo više političarki visokog ranga u sličnoj ulozi… tko zna kako bi završili Slobodan Perović i Ljuba Tadić? Čisto sumnjam da bi ostali samo na ulozi supruga u nekoj od ambasada Jugoslavije u svijetu. Uglavnom, Cica je tu večer od radosti susreta s kolegicom nakon skoro 20 godina ili iz depresije hladnom i mračnom Moskvom, popio bocu Đina, odnosno sve što su domaćini ponijeli iz Beograda, tonika nažalost nisu imali. Gledajući iz ove perspektive bilo je to nevjerojatno razdoblje. Film „Po slijedu Tigra“ obožavali su milijuni gledalaca širom SSSR-a, nas su po ulicama presretali pošto je TV izvještavala o premijeri Jugoslavenskog filma povodom 29. novembra, dana Republike, a s druge strane, politike naših dviju zemalja karakterizirala je „hladnoća“.

Kako je Šiba već od svog prvog filma „Diverzanti“ imao u SSSR-u kultni status, nudili su nam posjetu bilo kojem dijelu zemlje, a tamo gdje odaberemo, organizirati će svečanu premijeru i prijem na najvišoj kulturnoj i političkoj razini. Šiba je bio strastven lovac i u jednom trenutku je pomislio da bi mogao otići na sjever, oko Murmanska, da nam se organizira lov na irvase. Međutim, sugerirali su mu da je to ipak prehladno podneblje za njega i da dan traje tek par sati tako da to baš i ne bi bilo jako ugodno… Šiba je onda odabrao Jermeniju (Armeniju) i glavni grad Erevan. Meni je bilo svejedno, zapravo super – samo da sam na putu. Slobodan Cica Perović je na te atraktivne ponude rekao da bi on prvim letom za Beograd, jer njemu nedostaje „Srpska kafana“ (kod Ateljea 212). Šiba je uz dosta napora objasnio domaćinima da je Cica malo hirovit glumac i kao mnogi genijalci ima i on svojih posebnosti. Tako da Šiba i ja odosmo za Erevan, a Cica u Beograd. Pratio nas je prevoditelj, student jugoslavenske književnosti, a moguće je da je imao i neke druge zadatke. Dočekivani smo bili izuzetnim gostoprimstvom na svakom koraku – ja sam uživao. Međutim, Šiba se najviše patio kod nebrojenih zdravica nakon kojih se moralo na iskap popiti najmanje 100 grama prvoklasnog alkohola, u ovom slučaju – jermenskog konjaka. Meni to nije baš smetalo… barem ne toliko kao izljevi oduševljenja muških domaćina prema svojim gostima koje su iskazivali tako što su nas ljubili u usta. Ne znam što je Šibu više smetalo, a za sebe sam siguran.

To mi je bilo jedino putovanje u društvu sa Šibom, onako familijarno, bez nekih službenih obaveza. Vjerojatno mi se ni to ne bi ostvarilo da u to isto vrijeme, za 29.novembar 1969, godine nije održana svjetska premijera filma „Bitka na Neretvi“, Veljka Bulajića, u Sarajevu. Pošto je to bio događaj od državne važnosti i pod pokroviteljstvom Josipa Broza Tita i cijelog državnog vrha SFNRJ, toj premijeri su morali prisustvovati svi glavni glumci i akteri. Ti glavni akteri su bili Velimir Bata Živojinović i Boris Dvornik – i zbog toga ostali u Sarajevu, a Šiba, Cica Perović i ja otišli smo u Moskvu i bili glavne glumačke zvijezde u SSSR-u, a sve zahvaljujući svjetskoj premijeri „Bitke na Neretvi“.

Sad, nakon skoro 50 godina od tog događaja, ostao sam praktično sam od sve glavne glumačke postave. Raspala nam se zemlja, poumirali heroji koji su je stvarali. Na retrospektivi Šibinih filmova u okviru SFF, 2005. godine jedino sam se ja odazvao i pojavio iz cijelog prostora bivše Jugoslavije. Šiba koji je okupljao, hrabrio i davao optimizam ostao je sam, nikog od njegovih nije bilo, ali nema niti sljedbenika njegove ideje o pravdi, žrtvovanju za više ciljeve bez osobnih interesa…

most-1969_0006

Imao sam čast da budem pozvan u Kinu povodom 60 godina pobjede nad fašizmom u II svjetskom ratu. Tamo su filmovi „Most“ i „Valter brani Sarajevo“ predstavljali otpor fašizmu, pa tako i mi kao akteri tih filmova. A kad sam svoje domaćine Kineze upitao što to oni vide u tim filmovima kao trajnu vrijednost, takvu da ih generacije gledaju već više od 40 godina sa istim interesom, odgovorili su mi da je to očigledno i vrlo jednostavno – filmovi predstavljaju ljude koji uočavaju zlo, organiziraju se protiv njega, žrtvuju svoje živote za univerzalno dobro i to rade bez osobnog interesa i za one koji dolaze iza njih.

To je Šibina ostavština.

 _______________________

Link za film “MOST”

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s