Marjan Hajnal

SUSRET BLISKE VRSTE

Koliko ljepote je strunulo i koliko će je još propasti pod ogavnim šapama, prije nego se oglasi Veliki Kraj?

Visokoj Azijatkinji vanredne ljepote koju je ko zna koja muka dovela na priobalno šetalište Tel Aviva prišao je onizak, okruglast, ćelav i krmeljav lokalni Golum, jedan od onih koji voze taksi. Ako bi na tren i bilo dileme oko toga zašto je sa odvratnom kreaturom prihvatila dijalog, odavali su je detalji njene odjeće, bijele čizme… pored mora… Njihovi makroi znaju sve marifetluke kako doći do klijenata, a jedan od načina je bacanje na pločnik malih reklama-pozivnica veličine vizit-karte, sa nekom erotskom slikom i brojem telefona. Prihvatajući na sebe sve rizike opasnog grada mnoge majstorice najstarijeg zanata ordiniraju same. Pristaju na daleko manje sume, kao što je, pretpostavimo, pristala i ova Azijatkinja (Kineskinja, Koreanka, ko bi ga znao), nego što bi da je imala status neke domaće „eskort dame“. Bar da je primitivcu “odvalila” svoju „realnu“ cijenu. Ali, sudeći po samom mjestu prodaje „ljubavi“, nije imala izbora. Svirepi kriminalci, trgovci bijelim robljem, ucjenjuju ih, preprodaju, otmu im dokumente, nerijetko osakate ili ubiju. Što je najgore, budući da su obično ilegalne imigrantkinje, niko ih i ne traži kada “nestanu”. Nisu gejše, a vremena sasvim divlja, gradovi puni gadova, sadista, ludih bijesnih veprova. A one, dolaze uvijek nove i opstaju sa bremenom svojih karmi.

ytxyiu1461403265633

Sve ovo bio bi bizaran slučaj, da me nije podsjetio na neuobičajen susret na klupi, za vrijeme pauze, nedaleko od radnog mjesta, dok sam jeo svoj ručak u malom parku punom djece. Kao da me vrebala, dok sam počeo jesti, stvori se ona, nekih tridesetih, bez pozdrava i uvoda i ne gledajući me reče: „Sto šekela!“ Neprimjetno se zagrcnuh. Zar tako izgledam? Samo sam želio pojesti svoj obrok i vratiti se na posao. Povratih dah, a moji prsti ležerno se smjestiše oko njene brade i lica i laganim pokretom okrenuh joj glavu da joj vidim oči. No, ona poluzatvorenih očiju vrati glavu s crnom valovitom kosom u prvobitni položaj. Ponovih isto, malo jačim i upornijim pokretom. Gledala me je ovoga puta, iznenađena mojim odgovorom na njenu ponudu.

Drskost za drskost.

Vidjeh što sam i očekivao. Povijest Kosmosa, pun tuge, snage, izgubljenosti, prkosa, očaja, pobjede, naivnosti, osude, mržnje, i svega nikad tako iskazanog kao u tih par trenutaka… Svega, samo ne samilosti prema sebi samoj. Samosažaljenje se nije smjelo ni naslutiti.

 Ponudih joj svoj ručak kojeg ona nakon malo nećkanja zahvalno preuze i u slast dovrši. Onda me upitno pogleda. Kao, dobro, jeli smo i sad…

Znao sam svoj naredni gest, samo sam se pitao, nisu li moji ukućani po običaju opelješili moju malu rezervicu novca. Posegnuh za malom plastičnom omotnicom za ličnu kartu u kojoj sam čuvao i novac. Bilo je tačno 100 šekela. Stavih novčanicu na klupu i prikupih svoje zdjelice u ruksak spremajući se poći.

„Ali…“ htjede ona nešto prigovoriti, uvrijeđena i postiđena.

„Ne brini – rekoh, – zaradila si ovaj novac, jednim pogledom.”

Nikada ne bih pomislio da nije ništa shvatila. No, da li je smogla snage učiniti šta sa svojim životom? Da li je imala sreću da to može i kada bi htjela? Šta je s morem udatih žena, profesorica u Zimbabveu, koje njihovi muževi osobno šalju na ulicu jer od plate ne mogu preživjeti? Šta je sa djevojčurcima Sarajeva koje se prodaju za večeru, kutiju cigara, da bi kupile sebi komad odjeće, da bi bile atraktivnije, da bi mogle sebi zaraditi za studije?

U ime svih njih požalio sam samo jedno: što se nisam vratio i zgazio onog odvratnog Goluma s telavivske promenade. Ko zna, možda će se nekad povesti neki drugi rat, u kom neće stradati nevini.

A hoće mene susreti te vrste. Felini i „ludi“ Alen mogli su od mene komotno posuditi neke scene.

Spomenuo bih i onu kod Herclije na čistini kojoj sam se približavao na biciklu. U susret mi išla jedna i vikala: „Hoćeš li!?“ Projurio sam pored  nje vičući: „Neću!“ A ona smiješno kao pajac obučena, debeljuca, s ambrelom i nekim ogromnim cvijetom na šeširu, kao da je nekoj publici dovikivala: „A što nećeš? Neće! On neće! Koji je ovo svijet!?“

crni-sesir-s-cvijetom-za-klauna

Osvrnuh se. Šešir je bio na zemlji po kojem je poskakivala. Koja drama! Okrenuh bicikl i sa sigurne udaljenosti rekoh ljutitoj dami da malo smrša i ne sačekuje kao hajduk sportiste. Spustih dvadeset šekela na zemlju:  “Za novi šešir koji manje plaši ptice!” i požurih se odmaći prije nego onako zapuhana i sa skupljenom ambrelom dođe do mene i svoje “zarade”, stečene vrhunskom predstavom.

Uprkos komičnoj sceni, bi mi i nje žao. Ko zna odakle je, ko je, šta je bila nekad, šta je mogla postati, da nije bilo pohotnih nemilosrdnih muških zvijeri. 

___________________________________

Vidjeti slično:  NEPOZVAN NA PONOĆNOJ SCENI

___________________________________
Film – Human Trafficking (vrlo težak i dug film u dva dijela, obiluje scenama nasilja.
(Film sa prevodom)
Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s