Marjan Hajnal

untitled

PRIČE IZ JERUSALIMA

(Tekst iz nedovršene knjige “Kontrasti Izraela”)

Jedini put ka slobodi

Šta to znači oduprijeti se očaju i biti južnobalkanski dovitljivac? Poslije posla kolega i ja krenuli smo prema Bet-Lehemu, da pogledamo uslove stanovanja u naselju Ofra, s nešto povoljnijim cijenama. Prijatelj je tražio stan, a ja sam mu ponudio da ga odvezem.

Prošli smo kontrolni punkt s izraelskim vojnicima, a u povratku se greškom (već se bilo smračilo, a put sam slabo poznavao) nađosmo s druge strane arapske barijere.

Misleći da se obraćam izraelskom vojniku, pozdravih ga na hebrejskom, na što ovaj poče vikati na arapskom: “Jahud! Jahud!” (hebr. Jehudim, Jevreji). Začas se oko nas skupi pedesetak palestinskih policajaca i vojnika.

Bilo je to vrijeme teških sukoba i napraviti takvu grešku značilo je: Zbogom, živote! Njihovi trijumfalni ratni pokliči parali su noć. Tada se pojavi neki njihov viši oficir i smiri ih. Moj kolega, rođeni Izraelac, prikrivajući uzbuđenost uzastopno ga je na arapskom pitao da nam pokaže put za Jerusalim. Potraja to nekih deset minuta. Oficir je ćutao, namrgođeno nas mjerkajući, sumnjičavo zagledajući naše službene bijele košulje, vjerovatno se pitao da li nismo ubačeni agenti, zatim obiđe automobil, odmače se par koraka i objesi ruke o pojas. Očekivao sam da će nam narediti da izađemo iz kola. Nisam znao šta da radim, u kom pravcu da gledam, njegovom, ili u okupljene Palestince koji su čekali, ili da zažmirim i počnem da se molim.

Neočekivano, prevagnu moja drskost, obratih se oficiru na svom maternjem jeziku*, najslađem i meni najljepšem: “Ja sam iz Bosne, Bosanac! Sarajevo, Bosna!”

Oficir mi priđe, nalakti se na prozor kao da želi da me pogleda sasvim izbliza, i, njuhom iskusnog veterana uvjerivši se da pred sobom ima neke naivce koji su stvarno zalutali, s jakim akcentom sarajevskog čaršijskog govora reče mi:

“Jeb’ga! Što mi odma’ nis’ kaz’o.”

Sakrivajući oduševljenje i iznenađenje, samo malo podigoh obrve i uz blagi osmijeh ponovih psovku.

Nasuprot mišljenju mnogih da je svijet mali, uvijek sam tvrdio da je on beskonačan i da je sreća tako neuhvatljiva i daleka kada je najpotrebnija. Ovoga puta nije kasnila. Palestinac se školovao na istoj akademiji u Rajlovcu na kojoj sam ja nešto poslije njegovog odlaska predavao. Nisam mu želio reći da smo dijelili isti prostor, bilo je mudrije da ne pominjem vojsku koja je u to vrijeme sijala smrt po Sarajevu. Pitao me šta radim ovdje. Odgovorih mu da sam pobjegao od rata. On se nasmija, teatralno prema nebu raširi ruke i prevede moje riječi ostalim okupljenima, na što se i oni počeše gromko smijati. I uz taj smijeh nam oficir pokaza put, naredi da se podigne rampa. Laganim gasom krenuh naprijed, pozdravljajući nešto nezadovoljnog vratara na barikadi kojem se i dalje vjerovatno činilo da je šteta za takav automobil da se propusti pošto mu je sam stigao pred noge. Mom kolegi ništa nije bilo jasno, osim što mu rekoh da ga je spasila jedna obična psovka.

Ne znam da li bi mu opet pomogla u sličnoj situaciji, ali je ponavljao tu za njega tako magičnu riječ prilikom svakog našeg narednog susreta, umjesto pozdrava.

Snježna Intifada

U Jerusalimu rijetko padne snijeg, ali te 1996/7. bilo ga je. Izašli ja i supruga tog jutra u neuobičajenu snježnu idilu. U povratku presrela nas grupa malo obijesne arapske omladine koja izbliza poče da nas zasipa grudvama snijega. Nije bilo nimalo prijatno. Djelovao sam krajnje smireno ne želeći im dati povod da budu grublji od već pokazanog. I ovom prilikom bio je djelotvorniji od bilo čega drugog govor na bosanskom, da nije lijepo to što rade. U kritičnim trenucima pitao sam se šta ako postanu još drskiji? Pružanje fizičkog otpora u takvoj situaciji bilo bi besmisleno i opasno. Događalo se i ranije da tu bude napada i stradalih. Znao sam da je par godina ranije, otprilike na istom dijelu šetališta, ubijen jedan izraelski profesor koji je, kao i mi, samo šetao. Sreće nije imao ni nestrpljivi otac djevojčice koju su počeli zadirkivati arapski momci u Jafu. Nakon što je zaštitnički reagovao, pred kćerkom i suprugom su ga okrutno linčovali i mrtvog bacili u more.

Moje mirno i strpljivo držanje uz blago izbjegavanje snijega kojeg sam uvijek volio i koji kod mene nije izazivao naglašene senzacije uvjerilo ih je da sve doživljavam kao zimsku igru. Valjalo mi je to otrpjeti i nekako su nas pustili da prođemo.

Mali konjanici

Na istom mjestu našao sam se u jesen 2008. godine. Stanovao sam nekad u blizini i to šetalište sam dobro poznavao. U podnožju su arapska sela. Čarobna riječ Bosna djelovala je i na malog Arapina koji me nije razlikovao od mnogih turista i domaćih ortodoksnih uljeza. Sjedio sam na zidu šetališta s kog se otvara fantastična panorama Jerusalima, fotografirao Stari grad, a i dva mala konjanika kada su ušli u kadar. Mlađem se to nije dopalo, pritjerao je konja do zida, popeo se na leđa krotkoj životinji koja je nepomično stajala znajući da dijete nije u sigurnom položaju, a dječak je tada počeo da uzmahuje konopcem prema mom licu i da me tjera. Grupa arapskih mladića koji su posmatrali ovu scenu, kad im se učinilo da junoša stvarno pretjeruje, odlučili su da se umiješaju, prišli mu i odgurali ga. Ja sam mu rekao na arapskom hvala, što ga je, iznenađenog, primoralo da ućuti. Odmakao je konja par koraka, no, vratio se i nastavio sa predstavom. Mirnim glasom sam mu na bosanskom ponovio par puta, pokazujući na uši, da ga dobro čujem i da ne treba vikati, da je njegov konj lijep, sve to uz blagi osmijeh. Mogao sam razumjeti bez prevodioca dio psovki i prijetnji, da idem, da je ovo arapska zemlja. Rekao sam mu da savršeno dobro razumijem da ovo nije moja zemlja, ali da ima jedna neobična zemlja koje ima i nema i da se zove Bosna. Iako mali, otprilike osmogodišnjak, morao je čuti od starijih tu riječ. Spustio se ponovo na konja i počeo ga juriti u krug uzvikujući “Bosna! Bosna! Bosna!”, pa se opet, sada smireno, približio. “Bosna?” Pitao je. Pogleda spuštenog na zemlju samo potvrdih glavom. I on je gledao par trenutaka u istu tačku na zemlji, i onda, pogledavši sućutno prema meni, odjuri na svom lijepom neosedlanom i nepotkovanom konju. Mislio sam koliko nesporazuma i gnjeva lebdi ovdje nad zemljom i da je dječak rastao frustriran. Nisam se mogao oteti utisku da je on (kao i većina arapske populacije) neprijateljski raspoložen prema svakom strancu. Budući da sam se u Izraelu strašno napatio, trpeći brojne uvrede, torture i degradacije, ne pronalazeći mjesto pod čudnim nebom, nepriznat i neprihvaćen, pitao sam se ono isto što su me mnogi pitali, doista, šta ja imam sa svim ovim, i, uopšte, šta radim ja ovdje? Mogao sam bez znanja arapskog razumjeti nastup gnjevnog dječaka, u podsvijesti izjednačujući svoj položaj s njegovim. Inače, ovo šetalište je bilo goli kamenjar dok se bračni par jevrejskih donatora nije sjetio da se taj prostor mogao oplemeniti, za dobrobit svih. Ma koliko svjetska javnost poznavala samo jednu stranu palestinskog problema, upućeniji promatrači znaju da nisu podjednako ugroženi svi Palestinci. Ovi uz Stari grad su posve slobodni, mnogi od njih imaju državne službe, ili privatne firme i luksuzne vile. A u večernjim satima na zelenim površinama uz šetalište (zvano Tajelet) događa se čudan fenomen. Dolaze Arapi praćeni mnogočlanim porodicama, a Jevreji odlaze svojim kućama. Još jedan znak za upit: Kome doista pripada zemlja, ko se tu osjeća slobodnim? Ko gostom, a ko domaćinom? S prvim mrakom, Jevreji kao da se počinju plašiti i odlaze da se po drevnoj tradiciji predaka zatvore u svoje ozidane stambene četvrti, čvrsto zbijene kao da su tvrđave. S pojmom slobode tu mi nešto nikada nije bilo posve jasno.

Sasvim je drugačije u Tel-Avivu. Taj grad je nalik svim europskim metroploma i noću je opasan na drugi način.

Djeca Kidrona

Tek sutradan sam saznao: bilo je 44 C°. Opet iskustvo sa djecom. Obišao sam Goru maslinsku, a u povratku prošao kroz najveću jevrejsku nekropolu.

U nastavku, prve ulice me povedoše naniže i tada od jednog ugla, u susret mi pohrliše djeca vičući:

“Šekel! Šekel!”

Dadoh svakome od njih ponešto sitniša. Tek što sam odmakao, u narednoj ulici ponovila se ista scena. I tako još tri puta.

20170413_175516.jpg

Preznojavao sam se pitajući se šta će biti ako njihova veća braća izađu iz kuća?

Na moju sreću ovi mališani su se zadovoljavali malim kovanicama koje su se našle u nekoj najlonskoj kesici u mojoj torbi.

U dnu doline čekao me susret druge vrste. Neki Arapin u tradicionalnoj odjeći pokušavao je da uzbrdo po kamenitoj stazi izgura drugog punačkog čovjeka u invalidskim kolicima. Pomogoh mu, što je potrajalo.

Djecu narednih ulica on je rastjerivao i grdio ih što traže novac. Neki od njih samo su se smijali, meni i mojoj kapi koju su pokušavali da mi skinu s glave. Sve sitne pare prethodno sam im već dao, ali po toj vrućini, bez kape, nisam mogao.

Tako upoznah Kidron, kroz uličice u koje se inače niko od turista ne upućuje sam. 

 

Advertisements

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s