Marjan Hajnal

VISOČICA

Visočica je ispunjavala cijelo moje vidno polje iz sobe u kojoj sam odrastao (u kojoj sam nešto kasnije bio prilično stiješnjen sa suprugom i tri djeteta – nas pet u jednoj maloj sobi, prije nego što smo se preselili u nov stan u Sarajevu na Ciglanama).

Dok sam ranije bio sam u toj sobi moj krevet je bio postavljen tako da sam tonući u san mogao vidjeti Visočicu. Probuđen i uznemiren vizijom koja mi se svojevremeno ponavljala, iz nekih nejasno pomiješanih vremena, kroz zbivanje budućeg i prošlog, dopiralo mi je u svijest da neko neželjen i nedobronamjeran želi stupiti na Grad, da je već tu, a ja nemoćan da preskočim barijeru, iako vičan ratništvu, ne znam u kom vremenu da se borim, dogođenom, ili ovom u kom sam, ili u nekom u kom bih se tek trebao naći. Mogao sam smiriti misli zagledan u spokojnu noćobdijku. Kao da se nešto primakla gradu, nadnesena nad njim, Visočica mi je ulijevala nadu da se svaki košmar ne ostvaruje. Divio sam se paperjastim oblacima nad njom, njima kao da se nije nigdje žurilo, a moje biće se nakon iznenadne ustreptalosti opuštalo sjedinjujući se sa blagim šumorom vjetrova i samih smirenih i prileglih po njenim pravilnim stranama.

Što je Japancima Fudži, meni je uvijek bila Visočica. Ma gdje bio osjećam njen neobjašnjiv magnetizam, nalik onom koji djeluje na losose i vuče ih da se vrate svom jezeru nakon višegodišnjih lutanja okeanima. Volio sam i uvažavao s nekim posebnim poštovanjem to brdo pod kojim sam rođen i pod kojim sada počivaju moji roditelji. Volio sam je i kad je vedra, ili nakostriješena od oluja, kad je ukrašena snijegom, ili u talasima behara u podnožju, a kasnije pod odorama koje su se smjenjivale, od neodoljivo privlačne i sjetne svjetlozelene u proljeće, do djevojačkog rumenila posutog njenim nasmijanim jesenjim licem, s vječito dominantnom mrkomaslinastom dijademom dostojanstvenih borova od kojih je nošen nevidljivom rukom, ranjavajućom silinom kao žig vječitog nezaborava, uranjao hlorofil u moju krv, a misli poprimale mirisnu i opojnu snagu mladosti.

Untitled-1 copy (640x440)

 Visočica

(Novembar 1976. – amaterski foto-atelje M.H.)

Najdublju srođenost sa svojim gradom doživljavao sam u besanim noćima dok sam kao student filozofije, zagledan u zvjezdano nebo nadamnom istraživao Kantov moralni zakon u sebi. Priželjkivao sam tada bar onu tanku rominjavu kišu da zadobuje po limu prozora, da mi donese od škole (“Ognjen Prica”, u kojoj sam proveo nezaboravnih prvih osam godina školovanja) smještene u samom podnožju Visočice na Kraljevcu i zapreteno moje stihotvorstvo usmjeri vidljivom i izgovorljivom slovu. Činilo mi se da bi mi vlažni jonizovan zrak, osvježen vjetrovima s još zasnježenih grebena Vranice i Prenja, učvrstio povjerenje u moral i zakon koje ja nisam uspijevao da dovedem u skladnu harmoniju, bar ne u sebi.

Vjeran mladenački ustreptalom žalobnom Narcisu, kao i tim utihlim i naoko blagim vihorima, znao sam razaznati svaki trenutak noći, od onog u kom se udaljavaju koraci posljednjeg prolaznika, do najlaganijeg i najtišeg kutka tmastog bezdana, kada bi se pritajio šumor breza i kada sam osjećao da mi se i pored budnosti ipak, po navici i ritmu noćnom, odvaja duša iznad tijela, stupajući u dosluh s višim sferama svemira, i obuzima me neko bestjelesno beztežinsko stanje neutrnjivog blaženstva. Malo bi koje drugo moje nadahnuće i uznošenje moglo da se uporedi s tom nirvanom.

Smjene boja neba pratili su u ozarje prvi cvrkuti koje sam doživljavao kao prijateljski zov života. Nasuprot očekivanom umoru nakon takvih noći, osjećao bih se pročišćenim i ojačanim. Visočica mi se tada ukazivala, izranjajući ispod tegobnog plašta sila tame i ploveći kroz nevino jutarnje bljedilo prema jasnoj i raspjevanoj podnevnoj zrelosti, kao posthumna himna i praslika jedine preostale nade: priroda će nadživjeti čovjeka.

Jedno vrijeme sam i živio na njenim padinama, tako da mi je svakodnevna relaksacija bila otići do vrha. U toku gimnazijskog školovanja nekom prilikom sam na biciklu trenirao izdržljivost i peo se do Grada, smještenom na jugozapadnom platou Visočice. Ne želeći da negdje ostavim nov bicikl popeo sam i njega na sam vrh. Vidio to jedan od školskih drugova pa se uz već postojeće zgode o meni prepričavala i ta.

Iako sam rođen u Visokom, prve četiri godine života proveo sam nešto zapadnije, u Ćatićima, siromašnoj ali ipak urednoj radničkoj koloniji, koliko je mogla biti uredna pored elektrane čiji čađavi dimnjaci su bili sušta suprotnost lijepim obrisima Visočice. Od tada dva puta smo se pomjerali uzvodno uz rijeku Bosnu, prvi put u Visoko, drugi put u Sarajevo. Sin i dvije kćeri su rođeni u Sarajevu, ali se njihov život pokrenuo pod Visočicom. Uglavnom, ta dva bića mog univerzuma, Bosna i Visočica, bila su presudna u oblikovanju moje privrženosti prirodi. Volio bih se vratiti par hiljada godina unatrag i vidjeti kako su ljudi živjeli tada u dolini dvije rijeke, Bosne i Fojnice.

Grad Podvisoki je bio smješten između Visočice i Fojnice, a mogućnost prostiranja nizvodno je pružala prostrana zapadna dolina uz Bosnu. Mogu samo djelimično zamisliti tadašnji mir i čistotu, ljepotu još netaknutih šuma s mnoštvom divljih životinja koje su gasile žeđ u tada posve bistrim i čistim talasima dviju modro-zelenih rijeka punim riba svih vrsta. I sada, dvadeset godina nakon što sam napustio svoj rodni grad, najčešći od svih svakodnevnih prizora prizvanih iz kutaka sjećanja je opran proljetnim tihim kišama bistri lik Visočice. Kao dobri lik majke koja smiruje rasanjeno dijete, tako taj spontani imaginativni dodir u sjećanju sa simbolom Podvisokog Grada i danas smiruje mene. Iako doživjeh od nekolicine neobjašnjivih ljudi tešku i nenadoknadivu nepravdu da sam morao otići, nikada nisam prestao da volim svoj grad u kom sam rastao uz dovoljan broj pravih prijatelja, iznad svega voleći to brdo-piramidu kojem ću se ko zna kad i ko zna u kom obliku opet pridružiti.

Danas, Bosna teče, čistija nego što je bila jer ne funkcioniraju industrijska postrojanja koja uz njene tokove ja nikada ne bih ni odobrio, mladi šetaju duž obala kao i prije.

Visočica mi djeluje zbunjena, ne izgleda da joj je do udaje, a prosci mnogi dolaze joj u pohode. Meni se ipak čini da joj pripadaju mir i povratak onom što treba da bude: plemenita čuvarica i tješiteljka blaženih duša bogumilih.

(Tekst nastao 2000. godine, dakle, znatno prije nego se počelo govoriti o Visočici kao piramidi)

* * *

(nastavak)

U Visokom se sada radi na otkrivanju drevne civilizacije. Prisjećam se svojih ranijih razmišljanja o pracivilizaciji i protokulturi, o vezi dijagonala u piramidi s planinom Meru. Krug koji ispisuje svjetlost zalazećeg Sunca nije se slučajno ugradio u fenomen svjetlosti i simboliku kruga, ili kotač, koji je morao proizvesti i predstavu o broju “nula” što označava nultu poziciju onog “ništa” spram Univerzuma, ali i granicu sa podzemnim svijetom. Ne označava li presjek dijagonala u kvadratnoj bazi piramida centar u kojem je moguća “kvadratura kruga”, odnosno, nije li to nulta pozicija arktičkog posmatrača koji je ništa i apsolut u odnosu na beskonačnu nepoznanicu onog nedokučivog svijeta iznad svoje glave i onog tajanstvenog svijeta ispod svojih nogu? Nije presmjelo dovođenje teza o pradomovini svih kultura i o nebeskim himnama posvećenim svjetlosti i noćima Arktičkog kruga, u vezu sa smislom piramida građenim znatno kasnije od nastanka Veda. Osim Egipćana, piramide su gradili Maje, Inke i Asteci. Legendarna Vavilonska kula (građena u obliku sedmostepenog zigurata kakvih ima i u Kini), takođe simbolizira Stub Neba, stepenište ka apsolutnom središtu Univerzuma. (Vidjeti detaljnije u mojoj studiji “Horizonti humanizma i transformacija vremena”, iz 1988. godine)

Pitam se, šta će donijeti nova otkrića? Da li su moji sugrađani, poneseni zanosom otkrivanja nečeg senzacionalno novog, pripremljeni na nove metode vrednovanja tradicije, te kakve će sve posljedice proizaći iz tog bavljenja ostacima pradavne prošlosti? Da li su svjesni da će se morati odreći mnogih uvjerenja i navika svojih otaca i djedova? Kakve plodove mogu ubrati nakon eventualnih promašaja i neracionalnog interveniranja po talozima prošlosti punoj nepoznanica i rizika? Svako preuranjeno, nenaučno i nesistematično istraživanje može prouzročiti buđenje zabluda koje će mase zavedenih odvesti u sasvim nepoznatom pravcu i možda bez povratka. Tragično istrajavanje na “vjeri otaca” već se pokazalo u relativno bliskoj prošlosti kao pogubno za Bogumile o kojima se raspravlja sa mnogo pristrasnosti, ali niko da na sebe preuzme odgovornost za njihov nestanak. U talasima progonjeni, oni su bili skoro potpuno uništeni, a potisnuti iz gradova ostaci što su se neko vrijeme sakrivali u planinama, postepeno su asimilirani i tek se neznatan broj uspio oduprijeti surovoj najezdi religiozno fanatičnih progonitelja. Ima li danas, bar u duhovnom smislu, Bogumilima bliskih srodnika? Svakako ima, poznajem neke od njih. Bar približno baštineći bogatstvo svjetonazora svojih duhovnih ili i fizičkih predaka, oni pronose do danas i za neka bliska vremena očuvan osjećaj pripadnosti tlu na kom su upravo zahvaljujući Bogumilima ponikle najviše kulturne vrijednosti bosanskog podneblja.

(05. 10. 2007. Sa velikim žaljenjem sam upravo dobio vijest da su vandalskim činom oštećeni ostaci stare utvrde na Visočici. Dokaz da Dobri Bošnjani smetaju. Kao da se nije malo nesreće i nepravde počinilo nad njima i njihovim sjenima).

Visoko je bilo sjedište bogumilske kulture. Na vrhu Visočice, brda iznad grada, mogu se vidjeti tragovi utvrde. Visočici, simbolu grada Visoko, danas se pridaje poseban značaj – postala je predmetom interesovanja arheologa. Teško je znati kakve tajne ona krije u sebi, ali zabrinjava činjenica da to lijepo i pitomo uzvišenje iz dana u dan gubi od svoje čednosti. Potajno se nadam da poslije sveg ratnog haosa ima nade za moj grad, da će s njegovih kioska i ulica nestati nedoličnosti, da će iz skrivenih kutaka podsvijesti presahnuti pomama grijeha ubijanja krznaša radi prerade njihovih karmičkih tijela, da će iščeznuti pošast nepotizma, korupcije, vulgarnosti, poznate endemske psovke kao talog minulih nečovječnosti, svi stupnjevi zavisti i pohote, da će progovoriti ono najbolje što je krasilo  Bošnjane Dobre, da će se probiti mladost neopterećena mitovima, da će se kao najveća svetost poštovati svako živo biće, i svako drvo, i svaka kap vode.

* * *

DSCF0671

Visoki

* * *

Visocica

30.6.2008.

.

DSCF0740

DSCF0737

DSCF0736

DSCF0733

DSCF0731

DSCF0730

* * *

Visoko – pogled sa Visočice

DSCF0663

DSCF0674

Ušće (Sastavci) Fojnice i Bosne između dva mosta

* * *

DSCF0725

Novo Naselje

* * *

DSCF0752

Nekadašnja gimnazija i osnovna škola “Ognjen Prica”

DSCF0757

DSCF0755

DSCF0754

DSCF0756

Školsko igralište na kom su igrali nogomet učenici istog razreda (1964/1972): Marjan Hajnal, Jesenko Muzaferija, Miralem Nurudinović, Pero Gudelj, Adnan Pinjo, Milenko Manojlović, Derviš Karamehić, Momir Vuković, Sulejman Bašić, Hašim Bajraktarevć, Zijad Purišević, Fuad Bunjo, Zvonimir Nikolić, Amer Prežić, Petar Stolica, Milan Kokoruš, Samir .., Zijad Zelihić, Miralem Čelik, Jakub Trgo

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s