THOMAS DRETART – Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

Thomas Dretart

Čovjek Marjan Hajnal kojeg nosim u svojim bosanskim sjećanjima

.

http://thomasdretart.over-blog.com/article-tomislav-dretar-livres-de-revelation-d-aujourd-hui-du-14-novembre-2011-knjige-otkrivenja-danas-1-88759147.html

.

M.H.

.

Već 30 godina boravi u mom srcu u obliku dviju riječi kao prezime i ime sadržavajući u pridjevu dva nadnevka u formi općih imenica: pjesnik i filozof kao funkcija i ime a ime je sudbonosni znak (nomen est omen je, i inače noema).

Tijekom mog egzilantskog života u Egzodusu

Na vječna vremena

Gdje je slici Marjanovoj internet pridodao strogi pogled učitelja i gusarsku maramu

Moreplovca iskusnog u rasijecanju ne-vremena Zla razumijevajući humanističke tekstove i pravednost i sve uzevši sve zajedno

Filozof u potrazi za humanizmom pomalo crvenkastim

Pjesnik-Mystic ronjenja na dah po dubinama vrtložnog licemjerja

To oboje u jednoj jedinoj jednosti Bića svjestan ponora onog u podsvijesti rastegnutog između Ništa i Apsoluta strijemećeg k nebu

Traganjima za značenjima bakanalija

Teutonskih gostioničara rasijanih Balkanom i sve to u jednom jedinom znaku važnom za traganja za izgubljenim vremenom dragocjenim za čovjeka čije ime nema smisla ako ne sadrži svoje bitnosti za sebe u sebi i po sebi samom

Danas, 14. studeni 2011 čovjek Marjan Hajnal  objavio mi u svojim knjigama svojstvom svojstvenim čistom čovjeku u knjigama putem kojih i u kojima se dodiruje ono vidljivo skriveno čovjeku lišenom prava na slobodni izbor po svojoj vlastitoj volji

Čovjeka koji desetljećima boravi u mom sjećanju u formi riječi koje dotiču ljude deformirane odsustvom forme biti svojstvene Slobodnom čovjeku pojavio mi se u svom snu o realnom humanizmu i ja shvatih da to on Jeste u plovidbi valovima krvi po svojim vlastitim venama u lupanju srca u grudima jednog egzilanta u vječitom Egzodusu

Od vremena kad je pjevala šaš Crvenog Mora.

Rade Radovanović – TAKO JE GOVORIO IZET SARAJLIĆ

TAKO JE GOVORIO IZET SARAJLIĆ

Rade Radovanović – Intervju je objavljen u Našoj Borbi, maja 1995.

Nisam od onih što vole godišnjice, ali se upravo navršilo 29 godina kako je, posle pređenih oko 1800 kilometara, preko Mađarske i Hrvatske, grupa od oko tridesetak antiratnih aktivista iz Beograda i Podgorice, 10. aprila 1995. ušla u ratno Sarajevo. Išli smo da bismo iskazali solidarnost sa Sarajlijama, stradalnicima najduže opsade jednog grada u novijoj istoriji. Baš na današnji dan, 12. aprila 1995, dok su Mladićevi i Karadžićevi četnici s brda neštedimice zasipali Sarajlije granatama, razgovarao sam sa Izetom Sarajlićem, istinskom ljudskom i pesničkom legendom opsednutog Grada…

Izet Sarajlić, sarajevski, bosanski, jugoslovenski, evropski i svetski pesnik, ni pre rata nije rado prekoračivao pragove nacionalnih ustanova u Sarajevu. 12. aprila 1995. došao je u PROSVETU, kulturno prosvetno društvo Srba, da Beogradjanima koji su bili gosti Sarajlijama, na ispraćaju, kaže:

“U ime centralnog komiteta moga srca, ja vas pozdravljam! Hvala vam za trenutak! Vratili ste mi osjećanje kao da ponovo mogu da živim kao što sam živio prije ove nesreće. Možda me, kao mnogo toga u životu i ovo vara, ali, strašno je lijepo, medju dragim, sarajevskim, izmučenim licima, vidjeti i poneko beogradsko lice, jer mi, Sarajlije, ako smo u išta bili razočarani, bili smo razočarani u taj Beograd.”

Izet Sarajlić, visok i mršav ali prav, sa nekim svetačkim izrazom na licu, govorio je i govorio a suze su tekle i Beogradjanima, i Sarajlijama. Tek kad su emocije savladane, našli smo jedan kutak prepune PROSVETE da razgovaramo za NAŠU BORBU.

Posle tri godine ove nesreće, ovog užasa u kojem živite u svom Sarajevu, da li pravite bilo kakva poredjenja sa svim onim kroz šta ste prošli tokom drugog svetskog rata?

Izet Sarajlić:

Mene je Drugi svjetski rat, preko smrti mog brata, gimnazijalca Ese, koga su streljali italijanski fašisti, promovisao u nekakvog pacifističkog pjesnika. Medjutim, ja se danas čak s nostalgijom sjećam Drugog svjetskog rata! Imam utisak da je čak i onaj poručnik Kincl, koji je hapsio moje sestre Ninu i Razu, koje su za vrijeme ove sarajevske blokade umrle, preživjele su fašizam a umrle su u razmaku od četrdeset dana u Sarajevu, ne zato što su bile stare, ne zato što im je nešta falilo, već jednostavno od iscrpljenosti, od nedostatka bilo kakvih lijekova… Čini mi se da je čak i on, Kincl imao neko lice čovjeka, čovjeka na nekoj drugoj strani ali, gotovo ljudsko lice te se i njega s nostalgijom sjećam. Kada su ovde stavili one čarape na početku rata odjednom sam ja vidio da je, bogami, ovo nešto najgore što sam doživio i što ću doživjeti.

Je li vam tada, na početku rata, bilo najteže?

Izet Sarajlić:

Mi smo u početku mislili da smo izgubljeni. Ja sam se, recimo, 1992. i 93. godine, kad sam mogao ne samo poginuti od metka nego i umrijeti od gladi i hladnoće, ja sam se osjećao kao Mandeljštam na Kolimi: odjednom, ja vidim da za moju strašnu muku niko ne zna! Znaš Rade… mogu ti kazati TI, barem ovdje, a ti poslije turi VI… na početku rata ja tako onemoćao, jadan, ranjen, bez krova jer mi je Radovan Karadžić tri puta gadjao kuću dok je nije naboo, pa kad je naboo, tek je onda odustao… I to je bila velika granata od stopedeset i moj zet pravoslavac, a žena mi je katolkinja, pošto su rasute knjige svuda po podu, moj Djordje nalazi jednu i kaže: – Opa, tata, šta ovde piše!?! – DRAGIM MOJIM SARAJLIĆIMA, RADOVAN KARADŽIĆ!

A ja mu kažem: – Djordje, i ova granata je bila lični pozdrav Radovanov dragim Sarajlićima!

Pesnik Karadžić poklonio vam je knjigu svojih pesama?

Izet Sarajlić:

Da, da poklonio mi je svoju knjigu… Dakle, imao sam osjećanje da je moj život završen, da je čak sve što sam u ranijem životu napravio, da je to, takodje, na neki način likvidirano…

Ali, sudeći bar po vašim pesmama, vi ni jednog trenutka niste prestajali da pišete?

Izet Sarajlić:

Da, to je bio neki moj inat, to je odjednom počelo… Recimo, treću godinu rata, preko Italije, ja dobivam čileansku knjigu i odjednom u meni neki inat: majku mu božju, u Pinočeovom Čileu… ako je još Pinoče jer ja ne znam… tamo izlazi moja knjiga a ne može da izadje na prostorima gde sam ja priredjivao… Znaš, ja nisam bio pjesnik koji nije doticao ljudska srca, zao mi je što to kazem, ali imam utisak da sam trideset godina bio drag čovjek a sada… (pokazuje na zaraslu ranu na čelu)… Sem ovog Radovanovog ordena, geler je tu proparao, ja drugog ordena nemam…

Kada ste bili ranjeni?

Izet Sarajlić:

Devetog septembra 1992. godine. Nije to teška bila rana, pogotovu nije bila teška u odnosu na opštu patnju, tako da u tom trenutku nisam ni brinuo jer sam bio toliko, toliko degradiran, ponižen… da bi mi čak odgovarala smrt!

Moram da vas pitam: – Gde se pogrešilo, ako se pogrešilo, da se na ovim našim prostorima pojave takvi neljudi?

Izet Sarajlić:

U tome je sav problem što pet, šest kriminalaca, poslednje vrste, upravlja našim sudbinama na kraju vjeka u kome je toliko toga ostvareno. Ja imam prije rata napisanu pjesmu Radovanu Karadziću koji mi je bio prijatelj, mladji prijatelj, koji me je, čini mi se, čak i volio, u kojoj kažem:

ČIME TO ŠESNAESTI VJEK POSEBNO OBILUJE ?

TAMO, NEKI, VILJEM ŠEKSPIR, DA SE PREHRANI, NAPISAO HAMLETA !

A U MOM VJEKU JE POBJEDJEN HITLER, NAPISAN PASTERNAK…

Ja sam mislio da živim u najljepšoj od svih epoha, da živim čak u najboljem od svih naroda… Užasno je moje razočarenje u civilizaciju, u svijet… Ima trenutaka kada gledam Lava Tolstoja pa imam utisak da to nije više onaj Lav Tolstoj od prije rata!

Dok mi razgovaramo, evo opet se čuju eksplozije granata… ovo je bila treća danas… Kažite mi kako je moguće da i posle tri godine ovakvog i još goreg pakla, Sarajlije izgledaju vedri, nasmejani, puni života?

Izet Sarajlić:

Milim da je Sarajlija jedan poseban tip čovjeka, jedan poseban soj naroda… Sjećam se, na početku rata, mi nismo imali ničega, ali, te naše porodiće… ja sam oženjen katolkinjom, a ja sam Musliman… I sjećam se, nas je šestoro dijelilo za ručak jedan “Gavrilovićev” mesni narezak… Ili, sjećam se, ja stojim na ulici sa svojim jednogodišnjim unukom i sad idu Sarajlije i pitaju: – Pjesniče, kako si?

Ja kažem: – Kazaću ti ako mi daš cigaru! I onda, ako ima, da mi cigaru a onda me dalje nešto pita a ja kažem: – E, za to već treba pola kutije, ili kutija… Dakle, to je bila totalna degradacija jer ja nisam naučio da prosim! Ja čak u socijalizmu nisam znao da se napijem za vrijeme paradnih banketa ali sam volio da popijem za svoj račun.

Pričale su mi Sarajlije da ste išli ulicom, sredinom ulice, ne obazirući se ni na snajpere, ni na granate, u vreme najvećeg bombardovanja?

Izet Sarajlić:

Nisam ja hrabar čovjek, ali na mojoj grbači je bilo petoro njih. Bila je žena, bila je ćerka, bio je unuk, bio je zet i bila je ćerka od naših prijatelja sa Grbavice. I pošto su oni mladji, osim moje žene zabavljene unukom, oni su svi bili negdje ili vojska, ili Unprofor ili, šta ja znam… Sve je na meni bilo! Ja sam, dragi Rade, na svoj treći sprat iznio barem tri cisterne vode! Znaš ti šta to znači u mojim godinama, a menije šezdeset i pet godina… Čak samo ustati u pet sati pa otić na Skenderiju, a pucaju tamo, čak je i to nešta što je strašno, a još nositi u povratku te silne kanistere… Mogu da ponesem trideset al’ natovarim pedeset, jer valja pelene… Strašno je bilo ali mislim da smo mi, i pored sve te tragedije, jedan veseo narod, jedan normalan narod… Mislim, čak, da je Beograd veća psihijatrija nego Sarajevo. Meni je žao što to kažem ali jednom sam rekao da ipak, kad sve ovo prodje, mnogo će biti bolje Izetu Sarajliću, nekog drugog 9.maja, neke druge 45, nego Beogradskom Piscu. Biće mi lakše, nekako, pogledati oko sebe jer nisam, ne učinio, ne proizveo, nego nisam čak ni saučestvovao ni u kakvom Zlu a primio sam na sebe toliko zlo i Beograda i Svijeta… Izvinjavam se Beogradu, ali, kao što je Pančevo bilo ljubavno predgradje Crnjanskog, tako je Beograd bio neko moje ljubavno predgradje, medjutim, ovo što se dogodilo strašno je… Ne treba nikoga kriviti ali, ipak, mogli su ljudi, mogli su jedan drugog… Svi se mi znamo!… Vidiš, da su mi barem stričevi sa nekim imenima neutralnim… Jedan Šemsudin, drugi Džemaludin, jedan počiva u Kraljevu pod krstačom, drugi u Dubrovniku na Boninovu…

I sad su to neke tudje države, tudje zemlje, koje ja, možda, nikad neću obići… Pa, evo i ova naša sarajevska a isto tako i beogradska, naša jadna djeca!… Neki dan gledam film koji je snimio Davor, sin mog najboljeg prijatelja Željka Marjanovića… Ja ne znam kako ću bez njega slaviti Nove godine, za mene više nema Novih godina, za mene su Stare godine Nove godine, ne znam s kim više da ih slavim… Neki dan gledam, Davor Marjanović sa ženom i sinom – Australija, njegov otac Željko Marjanović – Groblje kod lava, Vera Marjanović, majka Davorova, Groblje kod lava… I zašto, zašto…! Da bi Srbija bila veća od Luksemburga! (domaćini pozivaju sve beogradjane da lagano, u grupama, podju ka autobusu…) Rade, mi smo pred rastankom! Sve ti znaš i o nama i o meni… Nastojte koliko vas ima tamo, nastojte da ne umremo a samim tim, boga mi, i za sebe ćete…

…dajem vam svoju reč, Izete Sarajliću…

Izet Sarajlić:

… to je strašno bitno za Sarajevo a ništa manje za Beograd… Jer, strašna je ta zaraza fašizma, strašno je TO! I držimo se, držimo se svi, jer moramo… Ja sam Jovanu Divjaku napisao jednu pjesmu, u ovoj knjizi ima… (recituje)

Već sam umro! Nastavljam da živim samo zbog Vladimira… to je moj unuk…

Ne smijem da odem prije nego što ne budem siguran da je, ma gdje bio, barem on sretan! Ja živim zbog te male mrvice, tog mog četvorogodišnjeg Vladimira, koji je u rat ušao sa jednom godinom a sad mu je četiri godine… Strašno mi je važno da me zapamti kao dedu, ovakvog dedu a ne bilo kog dedu.

Hvala vam što smo razgovarali za “NAŠU BORBU” i znajte da je…

Izet Sarajlić:

…Znam ja, i trebalo bi da se zahvalim… BORBA je jedina donjela nekrolog mojoj sestri koja je bila najpoznatiji prevodilac italijanske književnosti… A uoči samog rata u BORBI je, preko cjele stranice, Slavko Lebedinski napisao jedan dosta fin tekst o meni…

Beogradjanima koje je ispraćao zajedno sa ostalim mnogobrojnim Sarajlijama pesnik, Sarajlija je poručio:

Djeco, odoste vi! Ali, znajte, da smo tu negdje, vrlo blizu a da je ne više od pet, šest ljudi, pet šest kriminalaca poslednje vrste, učinilo da smo tako daleki…

I radimo na tome da ponovo, ako je moguće, u nekom, kako su oni moji antifašisti govorili, u nekom boljem svijetu, da ponovo budemo… kao što smo bili blizu…

Hvala vam… Hvala vam…

Izet Sarajlić, živa pesnička legenda, ostao je bez reči. I činilo se da će nas jecaj sve preplaviti!

Marjan Hajnal – MOJA PENZIONERKA JELA

Marjan Hajnal

MOJA PENZIONERKA

Nakon 12 godina rada u Bosni, prvo u Komisiji za plan i analizu u Opštini Visoko, poslije u Sarajevu kao šefica računovodstva u Republičkom zavodu za kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe BiH, zatim, radeći 29 godina u Glavnom institutu za statistiku u Jerusalimu, Jela se večeras, 31.12.2023. godine (po ovdašnjem uređenju radne sedmice koja počinje prvim danom, tj. u nedelju), vratila s posla kao penzionerka.

Radni kolektiv joj je priredio lijep ispraćaj, s puno emocija i zahvalnosti, sa cvijećem i poklonima. Konačno neće ustajati u pet do pet, voziti se opasnim cestama na kojima je bez ijednog udesa napravila kilometražu ravnu putu do Mjeseca i natrag (760.000 km, a neovisno o poslu uključujući i druge vožnje do sedam unuka kojima je pružala i pruža maksimum ljubavi, ne obraćajući pažnju na to da li je od minulog dana bila umorna i često gladna). Neće više raditi na brdima materijala, sa nepreglednim okeanom cifara koje je kroz složene analize uređivala u velike knjige, godišnje statističke almanahe državnih finansija.

Sve je hrabro izdržala, učila, napredovala, pomagala svima, paralelno sa svim životnim teškoćama, gubicima, u ratnim uslovima, nikada se ne žaleći i ne plašeći se ničega.

Naša plemenita i nadasve skromna heroina.

Sada će Jela imati vremena da se posveti sebi, unucima, umjetnostima i vještinama za koje ima dara. Ove godine otkrili smo da je na košarkaškom igralištu iznenađujuće precizna u postizanju koševa, a, također, solidna i u stonom tenisu.

Od ljeta 1993. kada smo stigli, nakon jednogodišnjeg učenja hebrejskog, paralelno uz prisutnu negostoljubivost i težak rad u kibucu, završila je specijalističke kurseve, položila državne ispite, snašla se i uspjela u svojoj profesiji, postala ekspert čije se znanje respektuje u stručnim krugovima. Dosljedna svojoj urođenoj skromnosti o svim tim svojim uspjesima nerado govori, smatrajući ih nečim sasvim prirodnim, ne ističući da je iza svega uvijek bila njena nepokolebljiva odlučnost i čvrsta volja da uspije. Uz ogroman rad i samodisciplinu uspjela je, na čemu joj iskreno čestitam, manje kao muž, a više kao Bosanac svojoj Bosanki.

Istovremeno se oboje iskreno radujemo uspjesima svih ljudi s prostora naše bivše domovine, ma gdje se oni nalazili, posebno cestitamo pripadnicima mlađe generacije.

Nažalost, kraj radne karijere dočekala je Jela opet u ratnim uslovima, često se zadesivši u rizičnim trenucima, na otvorenim mjestima. O mojim brigama i čekanjima da se vrati kući samo ja znam, a ona uvijek ležerna i nasmijana, kao da su život i smrt najobičnija sitnica. Sve te košmare od putovanja pod katkad teškim kišama i mraku, prevladavala je kao kroz igru koju mnogi muškarci ne bi izdržali.

Mada je u Izrael došla pod pritiskom, protiveći se mom izboru, zavoljela je ovo čudno podneblje i ljude, pronalazeći nit humane frekvencije u komunikaciji sa svima, na svim nivoima, bez ikakvih razlika i predrasuda. Njen karakter nekonfliktne osobe, graditeljice, mirotvorke, otvarao joj je sva vrata, svuda omiljena i poštovana. Jedino ja sebi prebacujem i ne mogu si oprostiti što sam je doveo tu i izložio svim izravnim nemilim prizorima neprolaznog užasa i mega-tragedije. No, ako je to opravdanje pred sudbinom i samoopravdanje, upravo neko poput nas trebao se zadesiti tu u najgore vrijeme, u ovom epicentru, početku i kraju haosa.

Bitno je da se mi nikada nismo ogriješili o osnovne postulate ljudskosti, a kako i kroz šta smo mi prošli, neka je druga tema.

Pored svih obaveza, neumorna, pronalazila je moja i naša Jela za shodno da se na društvenim mrežama bavi i sferama van okvira njene profesije, ponekad nenamjerno subjektivna u procjenama i zaključcima, nailazeći i na preoštra pa čak i maliciozna neodobravanja koja su često ishodovala negativnim posljedicama po neka njena prijateljstva. Bilo čije da su, interpretacije surove bliskoistočne realnosti uvijek su se suštinski i principijelno razlikovale, pa nije bilo ni za očekivati da se neka njena prijateljstva neće pokazati kao prividna.

Ipak, sa nama i u dobru i zlu, ostali ste vi koji ste ostali i toplo vam se zahvaljujemo na vašoj dobroti.

Svima vama, našim dragim i pravim prijateljima, dugujemo zahvalnost za brigu, razumijevanje i podršku i želimo vama i članovima vaših porodica dobro zdravlje, uspjeh na životnom i profesionalnom planu, radost, mir i sreću uz nastupajuću Novu 2024. godinu.

Vaši Jela i Marjan

PISMA KOLEGINICA I KOLEGA PRI ISPRAĆAJU U MIROVINU

Nomi Friš Čahman – direktorica Sektora

Draga Jelo,

za tobom su mnoge godine rada, ulaganja i doprinosa CBS i Sektoru. Od tvog ulaska u CBS, prije 29 godina, bavila si se podacima lokalnih društvenih zajednica. Brinula si za razvijanje, obnavljanje i promovisanje te teme. Ti si uvijek sa pozitivnim pristupom životu i radu, prijatna, osjećajna i strpljiva prema svima. Ne mogu a da ne spomenem pripremanje čaja u posebnom čajniku svaki dan, i pripremanje zdravih kolača i hljeba. Neka ti bude penzionisanje lako i prijatno, sa puno kvalitetnog vremena, duševni mir i radost. Želim ti zanimljive aktivnosti u nastavku puta, zdravlje i sa uspjehom!

Tvoja poslovna prijateljica

Nomi

**

Nican Šihter

Jeli

Teško se rastati poslije toliko godina poznanstva, i posljednjih godina sa sjedištem u susjedstvu. Nedostajaće mi razgovori s tobom u vrijeme pripremanja kafe uvijek prijatan i sa tako lijepim osmijehom. Bila si predana i odlična radnica tokom svih godina i sada je stiglo vrijeme posvećenosti drugim stvarima. Ja ti želim, naravno zdravlje, mir u porodici i sreću, a i zadovoljstvo, ostvarenje, uživanje i sport.

“Prije nego se rastanemo, zastanemo još minutu, ruka nije prazna, šaljemo još poljubac.”

(Nurit Bat-Šahar Cafrir)

Doviđenja od Nican

**

Galina

Draga Jelo,

Pridružila si se sektoru „Računovodstvo državnog sektora“, sredinom 2016., zajedno sa obradom finansijskih podataka lokalnih društvenih zajednica koje je do tada obavljano u sektoru „Infrastrukturna ekonomija“. Donijela si sa sobom, ne samo iskustvo i duboko stručno znanje, već i taj osmijeh, optimizam i životnu mudrost. Odmah si se uklopila u rad odjeljenja na način vrlo prirodan, kao da si uvijek bila dio nas.

Tokom godina svi smo učili od tebe o lokalnim zajednicama, o specifičnostima svake zajednice ponaosob i o složenim procesima rada koje prate prikupljanje i obrada finansijskih podataka lokalnih zajednica.

U toku ovih godina nastavila si pratiti također i dio fizičkih podataka i izradu njegovih profila što su prešli u drugi sektor i radila si to sa mnogo strpljenja i temeljito.

Tvoj doprinos radu odjeljenja i sektora je bio najznačajniji.

Zadnjih mjeseci, pored prenosa redovnog posla drugima, unaprijedila si i temu „ulaza i izlaza“ i to je jedan od opsežnih i najvažnijih projekata u sektoru.

Uvijek si stvarala ugodnu i prijateljsku atmosferu i brinula si o svim ljudima tima.

Ja ti želim puno interesovanja, zadovoljstva i radosti nakon odlaska u penziju. Da imaš zanimljive izlete kao što ti voliš, kvalitetno vrijeme sa djecom i unucima. Želim ti da radiš sve što si odgađala zbog posla, to je vrijeme da se rade sve ove stvari!

Nedostajaćeš mi vrlo

**

Rivka Kohen

Draga Jelo,

Moje poznanstvo s tobom je počelo još kada si radila u resoru „Infrastrukturna ekonomija“, dolazila sam tada rano ujutro i sjedila sam blizu cijelog tvoga odjeljenja. Preko pregrade, šta da se radi, čula sam sve razgovore i ti si uvijek bila ona koja se udubljuje, što gleda na sve tvojim posebnim pogledom, uranjajući u dubinu duše svake stvari. I ujedno s tim, sa svom tom ozbiljnošću, shvatila sam da je riječ o posebnoj ženi, što je uvijek sve dobro i čisto u njenim očima. I kada smo imali priliku razgovarati, shvatila sam taj nevjerovatni spoj koji postoji u tebi, dubine i ozbiljnosti prema životu sa puno dobrote srca i osmijehom i prihvatanje drugog sa jednostavnošću koja je tebi svojstvena.

Te nevjerovatne tvoje osobine su se tako lijepo složile sa stručnim poslom u toku godina. Svaki projekat koji si trebala uraditi prvo sa punom ozbiljnošću, dubinskim provjerama i sl. zajedno sa prihvatanjem i razumijevanjem i primanjem zadataka uvijek bez pogovora i čak sa osmijehom.

Jelo, hoću da kažem da sam od tebe naučila mnogo o životu, učila sam od tvojih vrlina koji te obavijaju posebnim svjetlom, od skromnosti i jednostavnosti koji te karakterišu i uvijek ćeš ostati u mojim mislima sa posebnim osmijehom koji ti ne silazi sa lica.

Ja ti želim mnogo radosti i zadovoljstva u nastavku, na svim poljima i nastavi biti izvor svjetla svima koji te okružuju.

**

Odjeljenje računovodstva državnog sektora

Dragoj Jeli puno uspjeha na tvom novom putu Želimo ti da uživaš u svakom trenutku, uči nove stvari, ulazi u sebe i nastavi da rasteš i razvijaš se u svakom pravcu u kom god poželiš. Želimo ti zahvaliti na značajnom periodu u kojem si radila u našem odjeljenju i ulagala se cijela i uvijek sa osmijehom, pa i kada nije bilo lako…

Volimo i cijenimo – tvoji prijatelji iz Odjeljenja računovodstva državnog sektora

**

Ajelet

Draga Jelo! U zadnje vrijeme ispalo je da te upoznam malo bliže. Otkrila sam ženu jaku i snažnu, empatičnu i voljenu. Ja ti želim da izađeš u novi život sa puno zdravlja, radosti i uzbuđenja. Da skupiš mnogo dobrih doživljaja i upoznaš nove oblasti interesovanja.

Sa uspjehom,

voli Ajelet

**

Malka

Draga Jelo, radile smo zajedno više od dvadeset godina.

I kada si bila u timu “Ekonomske infrastrukture” i ja sam bila samo potrošač tvojih podataka i kada si prešla u vladino računovodstvo i počele raditi zajedno, bila si nevjerovatna sa svojim strpljenjem i spremna pomoći i uraditi svaki izveštaj prema našoj molbi.

Znanje i razumijevanje podataka lokalnih zajednica svaki put su nas zadivile. U najtežoj i najproblematičnijoj oblasti sa stanovišta podataka, uspjeli smo izvještavati svim faktorima samo zahvaljujući sistemu koji si izgradila i tvom predana radu.

Uvijek si se trudila da pripremiš podatke ranije uprkos pritisku i bila si spremna da strpljivo popravljaš beskrajno prema našim zahtjevima.

Ja ti želim puno blagoslova i zadovoljstva od djece i unuka.

Malka

**

Sarhan

Srećno dragoj Jeli, želim ti prijatno penzionisanje, puno zdravlja, radosti i spokoj, Bilo mi je zadovoljstvo raditi s tobom i zajedno u istom timu. Topli blagoslovi za novo poglavlje u tvom źivotu, da ti bude novi period lijep i blagosloven.

**

Ram Ben David

Draga Jelo, topli blagoslovi povodom tvog penzionisanja nakon rađa u CBS! Mi te poznajemo kao predanu radnicu i stručnu, koja je uvijek bila dostupna da pomogne. Ti si puno doprinijela razvoju računovodstva lokalnih zajednica, i tvoj rad će nastaviti da služi izraelsku

javnost puno godina naprijed. Ti voliš da izletuješ i ja ti želim da nastaviš izlete u zemlji i svijetu, i otkrij još novih fascinantnih mjesta. Imigrirala si u Izrael i uspjela si izgraditi ovdje novi i srećan život. Mi smo ponosni tobom za put što si napravila. Ja ti želim

ugodnu mirovinu i punu značenja, zdravlje, sreću

i radost i nastavi uživati u životu. S blagoslovom

**

Morija

Imala sam privilegiju upoznati te i raditi uz tebe u odjeljenju Lokalnih društvenih zajednica. Naučila sam puno od tebe u stručnoj oblasti a također i o životu. Optimizam koji je u tebi, radost i osmijeh su izvor svjetlosti i snage onima koji te okružuju i primjer za inspiraciju. Želim ti dobro zdravlje, zadovoljstvo i blagosloven rad u novom dijelu tvog

**

Moše Giat

Šalom Jela,

Dođoše, ispalo je da radimo zajedno samo

na lokalnim zajednicama, ali sam se radovao raditi

sa nekim profesionalnim i preciznim kao što si ti.

Uoči tvoje mirovine, poželjeću ti veliki uspjeh

i da radiš sve stvari za šta nisi imala

slobodnog vremena da radiš.

S blagoslovom, Moše

**

Šulamit(Šuli) Maksimof

Draga Jelo,

Evo stigao je trenutak kada ti završavaš značajan dio svoga života i počinješ novo poglavlje u svom životu.

Radile smo zajedno oko 16 godina u odjeljenju „Lokalne državne zajednice” u CBS. To je bio veoma dobar period zajedničkog rada i unapređenja tema i projekata što su bile na dnevnom redu, uključujući lokalne tehnološke sisteme. Ti si najbolja i savršena saradnica u timskom radu, u kojem je neophodna puna saradnja i zajednički cilj. To je bio period sa puno motivacije, radosti akcije i zadovoljstva. Kasnije su nam se razišli stručni putovi za još oko 7 godina pa do danas. Ali, ostale smo zajedno u istom resoru – nismo se rastale ni u tom periodu. Skoro svaki dan smo izlazile na podnevnu pauzu i usput si mi pričala svoje događaje od jučer.

Ja tebe poznajem kao ženu vrlo nježnu i tihu, udubljenu u posao, s visokom radnom etikom, pametna, nadarena i osjećajna. Osjećajnost koja je u tebi dolazi do izražaja u pjesmama koje ti pišeš, iz kojih izbija duh mira i bratstva, razumijevanje drugog, zahvalnost i optimizam. Ti promatraš svijet iz ptičije perspektive kao tražitelj mira u cijelome svijetu, a protiv ratova i nepravde. Ti uvijek preferiraš vidjeti dobro i svijetlo čak i kada je mrak. San i čežnja da ne bude više ratova u svijetu, proizilazi iz toga što si doživjela teški građanski rat u Bosni u kojem si izgubila jedinog brata. I pored svega, na kraju rata, uprkos tom gubitku i ogromnom bolu odlučila si ti i članovi tvoje porodice odseliti u Izrael .I u tvom ličnom krugu ti pomažeš, brineš i podržava članove svoje porodice na svaki način i u svakoj oblasti, obavijaš svoje unuke s puno mudrosti i ljubavi i usađuješ im mudrost svog života – oni su dobili baku za slavu, i tvoja djeca su dobila majku lavicu… Svaku temu koja te zanima iz raznih razloga, ti istražuješ u dubinu i učiš je da bi je razumjela. Učenje u raznim oblastima koje nisu vezane za brojeve i procjene, kao filozofija, zdravlje, Tanah (Biblija), psihologija, politika itd. Ti skupljaš znanje i primijenjuješ. Tvoja ljubav prema prirodi je način života, ti puno hodaš po zemlji i slikaš bez kraja. Slikaš svaki cvijet i cvijet, tvoji albumi slika su puni slikama cvijeća svih boja i vrsta a i drugih pejzaža. Fotoaparat je nerazdvojni dio tebe. U svim prilikama ti slikaš i fotografišeš se. Ti uglavnom dokumentuješ lijepe trenutke koji svijetle i čine srećnim.

Dobila sam prijateljicu za život, istinsku moju prijateljicu, bila si mi kao sestra, jedna jedina i posebna, bez interesna, bez ogovaranja, bez drama, prijatna, ugodna i pomaže svakome.

Šta da ti poželim?

Svaki kraj je novi početak propračen uzbuđenjima i snovima.

Da ostvariš sve težnje, sanjati snove bez prestamka, da živiš puno bistrih godina sa puno zdravlja, mira i uspjeha, puno dobrih doživljaja, nastavi šetati u Zemlji i svijetu, oblačiti se lijepo, ići na sekcije i svake druge aktivnosti.

Nastavi da stvaraš i pišeš pjesme, i, uglavnom, nastavi da zračiš svjetlost i nadu u mir u svojoj okolini.

Poslije mnogih godina rada stiglo je vrijeme probuditi se prirodnim buđenjem, vidjeti rađanje sunca, uštedjeti vrijeme putovanja od Bat Jama do Jerusalima svaki dan, Izađi na novi i dobar put. Radi sve što ti je dobro, sve što ti voliš. i ja te volim cijelim srcem svojim.

Za mene ovo nije rastanak, jer ćemo nastaviti biti u vezi i susretati se.

Tvoja prijateljica „tvoja sestra“ Šuli Maksimof

**

Tali Šalem

Draga Jelo,

Pripala mi je privilegija da te bliže upoznam u zadnjoj godini, osim što si zgodna i prijatna žena, otkrila sam ženu dobrog srca, strpljivu i tolerantnu, vedru i smirenu i sve to, pored i usprkos svim tvojim događajima. Ja ti želim dobru i zanimljivu mirovinu, sa potpunim i cijelim zdravljem, mir i spokoj od tvojih bližnjih, da osvijetle i poboljšaju tvoje dane radošću i srećom.

**

Dganit Gailis

Draga Jelo,

Ti si jedna od prvih ljudi što sam srela u resoru “Makro”. Sjedile smo zajedno u istoj kancelariji oko godinu dana, bilo mi je vrlo prijatno raditi s tobom i razgovarati o mnogim stvarima, hvala ti na savjetima i na slušanju, hvala ti na jasnim i tačnim uputstvima o brizi za moje cvijeće u saksiji, hvala ti što sam imala privilegiju da te upoznam u toku rada ovdje u CBS. I sada je stigao trenutak kada ti odlaziš u penziju i nije mi lako pronaći riječi, riječi rastanka – tim više… Kraj je početak nečeg drugog, tako kažu, i tebi, draga, želim samo dobre stvari. Da ti život bude pun smijeha i radosti, da doživiš mnogo uspjeha i puno ljubavi, da tvoj novi put bude osvijetljen i nasmiješen, da ne poznaš strah na stazi kojom ideš, jer ti si sposobna za sve! Da imaš snagu preći prepreke, ti znaš, ima takvih ne malo u životu. Da uvijek budeš okružena porodicom i dobrim prijateljima da budu s tobom u prelijepim trenucima. Da ti novi put bude blagosloven, da preneseš na druge taj plamen, i da radiš samo ono što ti voliš!

Sa uspjehom na tvom novom putu,

**

Viktorija

Draga Jelo, mi se poznajemo oko 30 g. još prije nego što smo počele raditi u CBS, kada smo učili na kursu “statističke aplikacije na kompjuteru”. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo komunicirati s tobom, biti par na izletima. Ti si pametna, interesantna, uzbudljiva, strpljiva, optimistična, energična. Uvijek ostani takva. Ja znam da ti neće biti dosadno u penziji. Samo da budeš zdrava. Ja se nadam da ćemo nastaviti kontaktirati. Poljubac i srećno.

**

Fabiana

Draga Jelo, sa uspjehom u tvom novom poglavlju života, uźivaj kao što ti znaš uzivati, vjeruj u sebe i svoje mnoge sposobnosti, i nastavi da čuvaš porodicu, bez da zaboraviš na sebe. Drago mi je što sam radila s tobom i što sam te upoznala. Tvoj nedostatak će se osjetiti. Nedostajati ćeš. Sa ljubavlju

**

Vered

Divna Jelo, stiglo je vrijeme ići na izlete po cijelom svijetu, doživljevati, jesti, disati i voljeti. Puno uspjeha.

**

Rivka Kohen

Draga Jelo,

Moje poznanstvo s tobom je počelo još kada si radila u resoru „Infrastrukturna ekonomija“, dolazila sam tada rano ujutro i sjedila sam blizu cijelog tvoga odjeljenja. Preko pregrade, šta da se radi, čula sam sve razgovore i ti si uvijek bila ona koja se udubljuje, što gleda na sve tvojim posebnim pogledom, zaranjajući u dubinu duše svake stvari. I ujedno s tim, sa svom tom ozbiljnošću, shvatila sam da je riječ o posebnoj ženi, što je uvijek sve dobro i čisto u njenim očima. I kada smo imali priliku razgovarati, shvatila sam taj nevjerovatni spoj koji postoji u tebi, dubine i ozbiljnosti prema životu sa puno dobrote srca i osmijehom i prihvatanje drugog sa jednostavnošću koja je tebi svojstvena.

Te nevjerovatne tvoje osobine su se tako lijepo složile sa stručnim poslom u toku godina. Svaki projekat koji si trebala uraditi prvo sa punom ozbiljnošću, dubinskim provjerama i sl. zajedno sa prihvatanjem i razumijevanjem i primanjem zadataka uvijek bez pogovora i čak sa osmijehom.

Draga Jelo, ako pređemo na stručni dio, onda je to počelo 1994., prije 29 godina počela si raditi u Centralnom Zavodu za Statistiku u odjeljenju „Izgradnja i lokalne zajednice“. Sa tvojim dopuštenjem ja ću se osvrnuti na kasnije godine, 2016. kada je odjeljenje „Lokalne zajednice“ prešlo iz  odjeljenja „“Izgradnja i lokalne zajednice“ u resoru „Infrastrukturna ekonomija“, u naše odjeljenje.  Pridružila si se odjeljenju zajedno sa obradom finansijskih podataka lokalnih zajednica. Donijela si sa sobom mnogo iskustva i široko stručno znanje. Odmah nakon tvog priključenja Odjeljenju,  uklopila si se u rad Odjeljenja kao da si uvijek bila tu. Tokom godina ulagala si u svim specifičnim procesima prikupljanja i obrade finansijskih podataka, kako na mikro, za svaku zajednicu posebno,  tako i na makro nivou, prikupljanje i obrada detaljnih finansijskih podataka lokalnih zajednica, do dobijanja tvoje poznate matrice, poglavlja nasuprot odjeljaka. Ko je upoznao tebe, zna da ti ne samo da prikupljaš podatke i ne samo da ih obrađuješ, nego si izgradila  i sistem za unos podataka!! I ne samo da si to izgradila, nego si bila odgovorna za izgradnju sistema za unos fizičkih podataka lokalnih zajednica koji je prešao u polje postoječih pokazatelja kvaliteta života i proizvoda Zavoda. i tokom godina si nastavila sa održavanjem i podrškom sistema. I uz sve to, sistem koji si ti izgradila u ACES-u, je omogućio publikaciju mikro podataka lokalnih zajednica, finansijskih i fizičkih podataka, u posebnom obliku koji mnogi poznaju, „profili“,  profil svake zajednice posebno. Dakle, ako želimo da sumiramo tvoju aktivnost tokom godina, stići ćemo do savršene slike: i sabirni koordinator i koordinator za obradu, i koordinator za distribuciju, a također kontinuirano razvija sistem i održava sistem, sva vizija Zavoda u  jednoj vrijednoj radnici… Nije čudo što sam morala moliti za tebe dva puta produženje rada…

Jelo, hoću da kažem da sam od tebe naučila mnogo za život, učila sam od tvojih vrlina koji te obavijaju posebnim svjetlom, od skromnosti i jednostavnosti koji te karakterišu i uvijek ćeš ostati u mojim mislima sa posebnim osmijehom koji ti ne silazi sa lica.

Mogu ti reći, već sada, da ćeš nam nedostajati i fizički i stručno, nedostajanje će biti značajno, ja se nadam da ćemo se snaći, ako ne, onda se već pripremi na to da ćemo ti malo smetati…

Ja ti želim puno zdravlja, radosti i zadovoljstva u nastavku, na svim poljima, nastavi šetati i voljeti zeleno u prirodi, nastavi uživati sa porodicom, mužem, svojom djecom, svojim unucima i nastavi biti izvor svjetla za sve koji te okružuju.

Midhat Riđanović – O ŽALOSNOM STANJU NAŠE NAUKE O JEZIKU

O ŽALOSNOM STANJU NAŠE NAUKE O JEZIKU

Sarajevske Sveske br. 10

Midhat Riđanović

Vjerovatno ne postoji ni jedna društvena aktivnost u kojoj više zaostajemo za svijetom kao što je nauka o jeziku. Pod ovim pojmom podrazumijevam svako naučno bavljenje jezikom, ali prije svega gramatički opis bosanskog/hrvatskog/srpskog (skraćeno b/h/s) jezika. (Ova tri “jezika” razlikuju se uglavnom u izgovoru i leksici, dok su gramatičke razlike između njih minimalne, tako da se ova kritika odnosi ne samo na sarajevske već i na beogradske i zagrebačke lingviste.) Osim toga, veliki broj ponuđenih pravila u postojećim gramatikama je pogrešan. Ali ono što je najporaznije jeste činjenice da u našim gramatikama nema ni traga od moderne lingvistike. Kod nas malo ko i zna da je u prošlom stoljeću došlo do prave pravcate REVOLUCIJE u lingvistici, i da je ta nauka, prema zvaničnim statistikama, uznapredovala više nego velika većina drugih nauka. I etimološki i stvarno, revolucija znači potpuno izvrtanje nečeg što je ranije postojalo. Kad predajem studentima opštu lingvistiku, imam običaj da kažem: “Obrnite ono što ste dosad znali o jeziku pa ćete dobiti savremene lingvističke stavove.” Pogledajmo neke od tih novih stavova o jeziku.
Tradicionalni jezikoslovci su govorili da je pisani jezik primaran, da je on uzor-jezik, a da se u govoru jezik na razne načine kvari. Moderni lingvisti imaju dijametralno suprotan stav: pisani jezik je samo pokušaj da se kojekakvim šarama na papiru prikaže neizmjerno bogatstvo ljudskog govora. Nekad su “ton”, relativni naglasak riječi, jačina i boja glasa, rečenični ritam i intonacija važniji od sadržaja onoga što kažemo, pa ipak ništa od toga ne možemo zapisati. Najstarije pismo nije starije od nekih 5.000 godina, a čovjek govori na isti način kao danas desetinama hiljada godina. Na stotine ljudskih zajednica nikad nije imalo pismo niti ga danas ima, ali taj nedostatak nije nimalo umanjio komunikativnu vrijednost njihovih jezika, koji ni u kakvom lingvističkom smislu ne zaostaju za jezicima najrazvijenijih civilizacija.
Prije modernolingvističke revolucije vjerovalo se da su neke jezičke forme “pravilne” a neke “nepravilne” i da je glavni zadatak gramatičara da ukaže na nepravilne forme i pronađe “pravilne” zamjene za njih. Dublje promišljanje ovog stava pokazuje da je on apsurdan: greškama se jezik “kvari”, a sve što se kvari vremenom se potpuno pokvari i postane neupotrebljivo; ovo se moralo desiti jednom od naroda koji nemaju ni pismo a kamoli Pravopis ili Akademiju koja bi “čuvala” jezik; ipak, nije poznato da je neki narod iz čista mira zanijemio (dapače, gramatike jezika “nepismenih” naroda izbezumljuju zapadne lingviste svojom neobičnošću i raznovrsnošću). Moderni lingvisti vjeruju da je sve što neko kaže slijedeći sopstveno jezičko osjećanje samim tim “pravilno”. Za njih je pojam “pravilno” u uobičajenom smislu sasvim neprimjeren kad su u pitanju izvorni govornici nekog jezika (stranac, naravno, može govoriti nepravilno). Tačno je da možemo govoriti dijalektom koji je drukčiji od standardnog (književnog) jezika, ali onda oblici koji su drukčiji od odgovarajućih oblika standardnog jezika nisu “nepravilni” već samo drukčiji. Ja, recimo, u razgovoru sa bliskim prijateljima i u krugu porodice redovno mijenjam glagol moći u potvrdnom obliku prezenta na sljedeći način: mogu, moreš, more, moremo, morete, mogu; u odričnom obliku, medutim, mijenjam ga ovako: ne mogu, ne mereš, ne mere, ne meremo, ne merete, ne mogu. To isto vjerovatno radi ogromna većina Bosanaca a da nisu ni svjesni toga. Svaki jezik ima svoju govornu, kolokvijalnu varijantu, kojom se ljudi služe u svakodnevnom komuniciranju. Koliko god je u standardnom jeziku “nepravilno” more i ne mere toliko je i može i ne može “nepravilno” u kolokvijalnom jeziku u Bosni! Medutim, nije potrebno da nam jezikoslovac kaže šta je “pravilno” a šta “nepravilno” jer svi ljudi posjeduju neizmjerno bogate intuicije o maternjem jeziku. Jedna, najvažnija vrsta intuicija govori nam o gramatičnosti onog što kažemo – može neko i ne znati šta je gramatika, ali će odbaciti *veliki kuća (lingvisti upotrebljavaju (*) da označe negramatične forme) kao neprihvatljivo. Psiholingvisti tvrde da je intuitivno znanje gramatike maternjeg jezika vjerovatno najtajnovitiji i najsloženiji mentalni posjed homo sapiensa. Uzmite samo ovaj detalj: naš sufiks -ica ima više značenja, od kojih su dva najvažnija ‘ženski rod’ (krojač-ica) i deminutiv (kuć-ica). Medutim, ta značenja su strogo regulisana pravilom koje kaže da –ica pravi ženski rod samo od imenica muškog roda, a deminutiv samo od imenica ženskog roda. Pa otkud to da totalno nepismeni bosanski gorštak, koji možda nije ni čuo za gramatiku i sigurno nema pojma šta je muški a šta ženski rod, uvijek savršeno tumači značenje riječi na –ica, i to u hiljaditom dijelu sekunde?! Jeste li ikad čuli da je neko protumačio pjevačicu kao ‘malog pjevača’ ili štalicu kao ‘žensku štalu’?!? Naravno da niste. A na stotine takvih i mnogo složenijih gramatičkih pravila “čuči” u glavi ne samo svakog nepismenog gorštaka već i svakog debila, imbecila i idiota prvog i drugog stadija (agramatičnost se javlja tek kod idiota trećeg stadija). I, što je još nevjerovatnije, nikad nas niko nije učio gramatici dok smo kao djeca usvajali maternji jezik! (Čomski i njegovi sljedbenici smatraju da se čudo usvajanja jezika u djetinjstvu može objasniti jedino postojanjem univerzalne gramatike, koju dijete donosi rađanjem na svijet; oni ovu tvrdnju uvjerljivo dokazuju postojanjem vrlo velikog broja gramatičkih pravila zajedničkih svim jezicima svijeta.)
Druga vrsta intuicija odnosi se na sociolingvistički status oblika u maternjem nam jeziku (sociolingvistika se bavi odnosom jezika i društva – ko, šta i kada kaže nešto (drukčije) is socijalnih razloga). Zar je potreban gramatičar da nam kaže da je ne mere ili ščeo sam rijet neprihvatljivo u standardnom jeziku? Jeste li ikad čuli da ozbiljna, obrazovana osoba upotrijebi jedan od takvih oblika govoreći na televiziji, mada nikad nije učio o tome koji su oblici standardni a koji nisu. Ono što stalno treba imati na umu jeste da lingvistički neobrazovan govornik jednog jezika nije svjestan ničeg u svom maternjem jeziku osim leksike i, eventualno, nekih gramatičkih oblika, iako u glavi nosi na stotine gramatičkih pravila i bar milijardu drugih činjenica važnih za pravilnu upotrebu jezika. Zato se sve spomenute promjene stilova odvijaju automatski, i ni jedan čovjek ne krene na intervju na TV govoreći sebi: “Pazi da ne kažeš ne mere – to nije standardni jezik” iako je, možda, pred polazak na TV stanicu, rekao ženi Ne mere ova kravata. Od ostalih brojnih intuicija spomenuću samo još statističke intuicije – mi osjećamo relativnu frekventnost svakog izraza u svom jeziku i, mada je ne možemo iskazati u procentima, obično ne griješimo u grubim procjenama (ovo je potvrđeno istraživanjima); sigurno je da se niko od čitalaca neće kolebati da nam kaže koja je od riječi surevnjiv i pjevati frekventnija.
Na žalost, naši “pravopisci” redovno atakuju taj naš najintimniji posjed, jezičko osjećanje/intuiciju, koja je sasvim dovoljna da sama uradi najveći dio onog što treba da radi pravopis (koji to kod nas redovno loše uradi). Iz Novosadskog dogovora proistekao je 1960. Pravopis srpskohrvatskog jezika, koji se, srećom, počeo kršiti maltene onog dana kad je objavljen. Rekoh “srećom” jer je najveći broj propisa u njemu bio u srazu i sa lingvističkom naukom i sa jezičkim osjećanjem ljudi koji su nedvojbeno govorili standardnim jezikom. Zatim je došao Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića, koji je nastavio istim putem kao Pravopis iz 1960. i potpuno upropastio bosanski jezik (interesantno je da je Halilović zabrljao već u naslovu svog pravopisa dodajući a pridjevu bosanskog, koje više niko živ tako ne upotrebljava!).
Nije ovde mjesto da detaljno kritikujem pravopis, ali moram ukazati na apsurdnost jednog propisa o akcentima koji je donio još novosadski Pravopis, a koji je prešutno zadržao Halilović, mada o njemu ništa ne govori (vjerovatno zato što ne razlikuje naše akcente; to potvrđuje i odsustvo akcenata u pravopisnom rječniku, koje je nevjeratno s obzirom na činjenicu da se radi o pravopisu bosanskog jezika, čiji je vukovski akcenatski sistem upravo ono što ga NAJVIŠE čini specifičnim u odnosu na srpski i hrvatski; i u Gramatici bosanskoga jezika, čiji je jedan od autora, Halilović pokazuje da ne zna akcente; pošto naši akcenti, kao i glasovi, mogu mijenjati značenje, nepoznavanje naša četiri akcenta isto je što i nepoznavanje četiri glasa/slova – u pitanju je, dakle, elementarna nepismenost univerzitetskog nastavnika!). Radi se o pravilu koje nalaže da u b/h/s-u silazni naglasak može stajati samo na prvom slogu riječi. Mi imamo jako puno riječi koje prirodno izgovaramo sa silaznim akcentom na drugom, trećem ili daljem slogu; evo primjera riječi sa silaznim akcentom na trećem ili četvrtom slogu (naglašeni vokal označen je velikim slovom): televIzija, EvrovIzija, MezopotAmija, radijAtor, ventilAtor, katalizAtor; kao što vidite, radi se uglavnom o složenicama i riječima stranog porijekla (što ih ne čini nimalo manje našim); da biste “pravilno” izgovorili ove riječi, treba da prebacite akcenat na prethodni slog, tj. da kažete telEvizija, EvrOvizija, MezopOtamija, radIjator, ventIlator, katalIzator. Druga grupa riječi za čiji biste “pravilan” izgovor morali zaista silovati svoje jezičko osjećanje tiče se izgovora genitiva množine imenica muškog roda koje se u nominativu jednine završavaju na –VCVC (V i C su međunarodni simboli za vokal i konsonant), gdje prvo V ima dugouzlazni akcenat: polic-ajac, svrš-etak, razv-itak, Bos-anac i sl.; “pravilan” izgovor genitiva množine ovih riječi bio bi: polIcajaca, svRšetaka, rAzvitaka, BOsanaca. “Pravilan” izgovor sljedećih oblika genitiva množine redovno je nasmijavao svakog našeg čovjeka kome sam ga “otpjevao”: pRvenstava, zapovjEdništava, povjerEništava, brodOlomaca. Smiješan je i “pravilni” naglasak riječi parAdajz. Osim toga, tradicionalni jezikoslovci u svojim akcenatskim pravilima, kao i u mnogim drugim, pokazuju nedosljednost i javašluk. Može li iko dokučiti zašto propisuju svoj bizarni akcent u riječi samOpomoć, ali ne u riječi samopOsluga, gdje dozvoljavaju prirodni, silazni akcent na trećem slogu? Možda zato što su i sami bili svjesni artificijelnosti svog akcenta pa su znali da ga, u čestoj riječi kao što je samoposluga, narod nikad neće prihvatiti. Nisu, medutim, trebali brinuti zbog toga: osim spikera koji su na jedvite jade naučili izgovarati pet-šest riječi sa “pravilnim” akcentom, običan svijet je nastavio da govori prema vlastitom jezičkom osjećanju i da, zajedno sa spikerima, izgovara na stotine riječi sa silaznim akcentom na drugom, trećem ili daljem slogu. Pravilo o ograničavanju silaznog akcenta na prvi slog staro je preko 60 godina i još uvijek ga ne primjenjuje niko ko ne mora. Pa zar ti “lingvisti” koji su ga donijeli ne vide da su radili jalov posao, da je to pravilo postalo mrtvo slovo na papiru?. Moderno obrazovani lingvista koji ne zna da su te bizarne akcente propisali vodeći jezički “stručnjaci” bivše Jugoslavije mogao bi samo pomisliti da su ih smislili jezički savjetnici kakvog cirkusa da bi klovn njima mogao zabavljati publiku!
Za brojne akcenatske “monstrume” (šta su pRvenstava i parAdajz nego monstrumi?!) krivo je opet veoma “plitko” razmišljanje naših tradicionalista. Jer da su iole promislili, odustali bi, i bez poznavanja moderne lngvistike, od propisivanja monstruoznih akcenata (koje katkad ni sami ne znaju izgovoriti!). A evo kako su trebali razmišljati: ovo što mi tražimo od naroda isto je što i promjena dijalekta, i to na planu izgovora, jer hoćemo da stotine riječi ljudi izgovaraju drukčije nego što to čine u svom prirodnom dijalektu. A svako ko ima malo opservatorskog duha u sebi, bez obzira na nivo obrazovanja i profesiju, mogao je zapaziti da ODRASLE OSOBE NE MOGU PROMIJENITI SVOJ DIJALEKT, pogotovo ne na planu izgovora, a nikako u akcentuaciji. Jeste li ikad sreli zrelu osobu koja je odrasla u Beogradu a zatim preselila u Split?* Ako jeste, pokušajte se sjetiti da li je ta osoba vremenom progovorila splitski? Nema teorije. Odrasle osobe mogu naučiti strani jezik, jer ga ne moraju izgovarati besprijekorno niti govoriti gramatički savršeno, ali novi dijalekt morate naučiti besprijekorno, a to je nemoguće poslije seksualne zrelosti (do tog vremena, koje psiholingvisti zovu kritično doba za usvajanje jezika, svako dijete, ako je dovoljno izloženo jednom jeziku i bez obzira na druge faktore (pouka, inteligencija djeteta, vrijeme izloženosti jeziku i sl.) može naučiti onoliko jezika ili dijalekata koliko je to vremenski moguće.
I u još jednom važnom pravilu naši “pravopisci” pokazuju nedosljednost i javašluk. Radi se o oblicima glagolskog pridjeva radnog kao što su volio, pocrnio, zanio, htio (čiji ekavski oblici su voleo, pocrneo, zaneo, hteo). Osim htio, svi ostali ijekavski oblici odgovaraju jezičkom osjećanju ljudi koji govore ijekavskim narječjem b/h/s-a i niko ih ne dovodi u pitanje (zato i ne postoji pravopisno pravilo koje bi se odnosilo na njih) jer se nekadašnji jat u položaju ispred završnog –o muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog ne izgovara je kao inače (mjesto – mesto) već i. Medutim, šta je sa htio, koji ovako izgovaraju samo oni Bosanci što su u školi naučili da je htio “pravilno” i koji zato preziru sebe što su ranije govorili htjeo, slijedeći svoje jezičko osjećanje. A, u stvari, htjeo je zaista “pravilno”, a htio “nepravilno”. Evo zašto. U gramatičkim pravilima naglasak često igra presudnu ulogu. Svojedobno je Karl Verner riješio višegodišnju zagonetku Grimovog glasovnog zakona time što je postulirao drukčiji akcenat nekih riječi u starim indoevropskim jezicima. Pošto je istorijska lingvistika 19. vijeka, kojoj pripada i Karl Verner, bila obavezni dio obrazovanja tradicionalnih jezičara, dakle onih koji su sastavljali novosadski Pravopis, zapanjuje me da nisu obraćali pažnju na naglasak prilikom donošenja pravopisnih pravila (ne može valjda biti da nisu čuli ni naglasak ili da, ne daj Bože, nisu poznavali ni “svoju” tradicionalnu lingvistiku?!). Jer, činjenicu da ljudi prirodno kažu volio a ne *voljeo i htjeo a ne *htio treba jednostavno pripisati akcentu: u obliku muškog roda jednine glagolskog pridjeva radnog naglašeni jat ispred završnog –o ima svoj uobičajeni refleks je, a kad nije naglašen, on postaje i; da jat postaje je pod naglaskom potvrđuju glagolski pridjevi i ostalih riječi sa naglašenim jatom: sjeo, mljeo, žnjeo, zreo (od zreti – jatovo j se gubi poslije suglasničke grupe sa r na kraju; uporedi griješiti – greška (ne *grješka)), bdjeo, smjeo, djeo se (ovaj danas rijetki glagol upotrebljava se u Bosni ponajviše u aoristu: Gdje se djenu ono moje pero?). Svi oblici glagolskog pridjeva na –jeo ne moraju biti naglašeni: zbog pravila po kojem se korijenski glagol ne mijenja primanjem prefiksa, dobijamo oblike poput zasjeo, samljeo, (za)odjeo (izvedeno od djeti) i sl., u kojima je naglasak prešao na prefiks pa se –jeo našao u nenaglašenom slogu. Interesantno je da su tradicionalisti užasno insistirali na obliku htio (par napisanih htjeo mogao vas je koštati školske godine), ali su tolerisali većinu ostalih oblika na –jeo (valjda su vidjeli da bi oblici *sio, *žnio, *mlio i *dio se bili zaista smiješni, pa su dozvoljavali narodu da govori kako osjeća). Ali u nauci ne smije biti ovakve nedosljednosti: ako ste “otkrili” pravilo zbog kojeg je htjeo “nepravilno” i treba ga zamijeniti sa htio, onda to isto treba uraditi i sa sjeo, žnjeo, mljeo i sl.!
Pogledajte još jedan primjer totalne lingvističke neukosti naših tradicionalnih jezikoslovaca. Dobro vam je poznato da oni insistiraju da kažemo i pišemo u vezi sa vašim pitanjem, a nipošto u vezi vašeg pitanja. Kao stariji ljudi, oni su sami upotrebljavali onu prvu verziju i to je, koliko ja vidim, jedini “naučni” razlog za insistiranje na njoj i za borbu protivnu vezi vašeg pitanja. Medutim, kada opazi da je nešto ušlo u širu upotrebu, moderni lingvista je svjestan da je došlo do promjene u jeziku, koju je on dužan objasniti, a ne proskribovati. A ovu promjenu je vrlo lahko objasniti: u gornjoj sintagmi u vezi je poprimilo sasvim novo značenje onih (složenih) prijedloga i izraza koji uvode temu razgovora i koji SVI zahtijevaju da sljedeća imenica bude u genitivu: glede vašeg pitanja, u pogledu vašeg pitanja, povodom vašeg pitanja, što se tiče vašeg pitanja i sl. I najobičnija logika i lingvistička nauka nam govore da sličnost značenja ili funkcije dovodi i do formalne sličnosti. I zato se ovo novo u vezi (sa značenjem ‘u pogledu’) počinje sve više upotrebljavati sa imenicom u genitivu, što je potpuno u duhu sa onim šta danas znamo o jeziku, a to je, između ostalog, da se jezik često mijenja kako bi postigao što veću simetriju i pravilnost. Kad su u pitanju prijedlozi, dobili smo novo pravilo bez izuzetka: svi prijedlozi i izrazi što uvode temu o kojoj želimo nešto reći upravljaju imenicom u genitivu. Ako bismo prihvatili propis tradicionalista po kojem valja reći u vezi sa vašim pitanjem, to pravilo bi imalo krupnu iznimku u ovoj sintagmi. Jedan zaista uvjerljiv dokaz valjanosti moderne analize promjene izraza u vezi sa… jeste činjenica da se sintagma u vezi i dalje redovno upotrebljava u konstrukciji sa sa + instrumental kad zaista znači ‘veza’: Jesi li ti u vezi s njom?, Treba ostati u vezi sa svojom porodicom; ili, ponajbolji primjer je ovaj u kojem se veza javlja u oba značenja i u objema gramatičkim konstrukcijama: U vezi industrije, treba istaći da je ona u vezi sa trgovinom ostvarila odlične rezultate. Mislim da je ovo divan primjer ispravnosti modernolingvističke analize jezičkih promjena. Ali, čak i ako ostavimo lingvistiku po strani, moramo se upitati kako su ti tradicionalisti mogli biti tako nepametni da ne postave sebi ovakvo pitanje: zašto narod “griješi” govoreći baš u vezi vašeg pitanja, a ne griješi govoreći *veliki kuća?! Svaka nauka je, između ostalog, dužna objasniti sve pojave u svom domenu (zamislite meteorologa koji ne zna objasniti zašto se oblačno vrijeme mijenja u vedro!), a do objašnjenja dolazimo najbolje ako postavimo prava pitanja. Pitanje zašto niko ne kaže *veliki kuća a kaže u vezi vašeg pitanja pravo je pitanje, koje bi usmjerilo razmišljanje lingviste i vjerovatno ga dovelo do novih uvida u mehanizam jezičkih promjena; takvo pitanje, medutim, nikad nije ni palo na pamet ni jednom tradicionalisti.
Za najveći broj naših jezičkih problema krivo je naše užasno zaostajanje u jezičkoj nauci: sredinom 19. vijeka Evropom je vladala tzv. mladogramatičarska škola u lingvistici, koja je tvrdila da jezičkim promjenama upravljaju strogi zakoni i ako se nešto u jeziku ne ponaša prema tim zakonima, to treba ispraviti. Naši tradicionalisti se još uvijek drže te škole iako je ona odavno na đubrištu istorije lingvistike i moderni je lingvisti smatraju jednim od najvećih zastranjenja u svojoj nauci.
Naravno, ima ovde i jedan mentalitetsko-obrazovni problem: mada mnogima smetaju neki pravopisni propisi, sva “kritika” se svede na pojedinačna gunđanja, i to je kraj. Tipičan naš čovjek razmišlja ovako: ta pravila su smislili stručnjaci i ko sam ja da se petljam u njihov posao? Takvo razmišljanje je i odlika našeg mentaliteta a i rezultat našeg obrazovnog sistema – ne možete izaći kritični i kreativni iz škole koja kažnjava svaku kritičnost i kreativnost. A razvijanje kritičnosti i kreativnosti kod učenika i studenata daleko je NAJVAŽNIJI cilj obrazovanja u naprednim zemljama. Mi smo, pak, u školi samo da dobijemo “ćage” da smo nešto završili, po mogućnosti sa što boljom ocjenom, a ne da nešto naučimo. A to ćage se najlakše dobija “glađenjem” nastavnika i slijepim prihvatanjem njegovih mišljenja.*
Divan primjer nekritičkog stava prema jezičkim propisima je izraz pored/pokraj telefona, koji zadnjih godina zamjenjuje raniji izraz na telefonu. Ja ne znam koji je jezikoslovac lansirao novi izraz, ali sam siguran da bi mu trebalo ući u trag i suditi mu! Jer drznuti se da arbitrirate u jeziku a nemati baš NIKAKVOG lingvističkog znanja i još manje pameti zaista je svojevrstan zločin. Jer taj čovjek je pokazao da ne zna nešto što vjerovatno sámo otkrije svako pametno dijete, a to je da riječi redovno imaju više značenja. On je, navodno, zabranio na telefonu jer bi to značilo da sjedite na telefonskom aparatu! Nije vidio da naše na ima čitav niz “nefizičkih” upotreba, tj. upotreba koje ne govore da je nešto bukvalno na nečemu: na fakultetu, na akademiji, na stanici (na krovu fakulteta, akademije ili stanice?), na sastanku, na konferenciji, na predavanju, na ulazu/izlazu, na molitvi, na namazu, na zadatku, na dežuri, na sijelu, na radu, na pecanju, na času, (biti) na antibioticima, na treningu/obuci, na pijaci, na selu (kao i u selu sa drukčijim značenjem), na liniji, na vezi, itd. itd. Vjerovatno ima više stotina ovakvih prijedloških sintagmi u kojima je značenje prijedloga na vrlo daleko od njegovog “fizičkog” značenja (moguće je, čak, da je ovo drugo značenje rjeđe!). Mi smo, očito, dobili na telefonu po analogiji sa na liniji/vezi. Svako normalan je u izrazu na telefonu tumačio telefon u smislu ‘telefonska veza’. U stvari, telefon se mnogo češće upotrebljava u smislu ‘telefonska veza’ nego ‘telefonski aparat’. Kad se uvodi telefon, uvodi se u stvari telefonska veza, a ne telefon kao aparat. (Pošto našem tupavom jezikoslovcu koji je zabranio na telefonu imenica telefon znači samo aparat, on bi morao zabraniti i uvođenje telefona jer se ne uvode stvari kao ormar, sjekira, narukvica niti kakav aparat, već samo tele ili kakvo drugo biće koje ne zna samo da ude!) Ako je zabranio na telefonu, zašto onaj naš “pravopisac” nije bio dosljedan i zabranio na liniji i propisao pored linije jer bi njemu jedino jasno fizičko značenje ove sintagme moralo govoriti da neko ko je na liniji sjedi na kakvoj žici? Kad mi neko odgovori na telefonski poziv sa Pored telefona (to obično rade žene), ja kažem: “Kad si pored telefona, ja s tobom ne mogu razgovarati sve dok nisi na telefonu, tj. dok nisi digla slušalicu i stupila sa mnom u telefonsku vezu; ako to ne uradiš, možeš biti danima pored telefona – nikad nećemo stupiti u vezu!”
Neko će sada upitati: kako onda riješiti pitanje pravopisa? Po meni je najbolje rješenje BITI BEZ PRAVOPISA! Vi ste, naravno, zgranuti. A sad ću vam reći nešto nevjerovatno: jezik koji je u svakom pogledu pobijedio sve jezike svijeta (naravno, mislim na engleski) niti ima niti je ikad imao pravopis. Taj jezik nema ni riječ za ‘lektora’ jer posao lektora (pošto, naravno, ne treba shvatiti da moderni lingvisti ne bi nikad intervenisali u jeziku – bi, ali puno manje i na potpuno drugi način) obavlja urednik, koji mora biti veoma obrazovan ali ne mora biti lingvistički stručnjak. On, medutim, ima veoma dobre intuicije o tome šta je dobar a šta loš engleski (u engleskoj tradiciji dobar engleski je prije svega jasan engleski, dok su kod nas najviše na cijeni nejasni tekstovi i šuplje ali kitnjaste priče). Kako to radi engleski urednik (bez pravopisa!) ilustrovaću uz pomoć našeg jezika (ne zaboravite da urednik nije nikakav jezički stručnjak). Dobio je tekst u kojem piše: “U ovoj knjigi hotio sam rijet…”. Svakom čovjeku koji je iole obrazovan intuicije govore da ova rečenica nije pisana standardnim jezikom – za takvo mišljenje nisu potrebni ni pravopis ni “pravopisci” – i rukopis leti u koš. Šta je sa interpunkcijom? Pa nju učimo, kao i sve ostalo što je vezano za pisanje, dok učimo pisati u osnovnoj školi, a ZA TO NIJE POTREBAN pravopis. Ali, sva pravila o pisanju, pa i interpunkcijska, moraju biti kratka i otvorena različitim interpretacijama. Recimo, ja bih za zapetu dao samo jedno pravilo: nju upotrebljavamo bilo kad u rečenici kad ne spustimo glas do kraja. Medutim, naš Pravopis daje vrlo rigidna interpunkcijska pravila. Na primjer, mi ne smijemo upotrijebiti zapetu ispred i koje stoji pred posljednjim elementom nekog spiska; dakle moramo pisati: čaša, šolja, tanjir, kašika i viljuška, bez obzira na to što nismo spustili glas na riječi kašika i što zbog toga kršimo opšte pravilo o upotrebi zapete. Može neko reći “Pa zar je to važno?”. Daću vam primjer koji pokazuje da je to itekako važno, da može uticati na značenje. Vi ste došli odnekud iz bijelog svijeta i pojma nemate o Balkanu, ali želite naučiti. Učite o bivšoj Jugoslaviji iz knjige u kojoj između ostalog piše: SFRJ se sastojala od sljedećih republika: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina. Ako izbrojite elemente ovog spiska na isti način na koji ste brojali čaša, šolja, itd., gdje imamo pet elemenata, dobićete sedam republika! Kako to? Svemu je krivo ono rigidno pravilo da ne smijete staviti zapetu ispred i kome slijedi završni element spiska. Jer, da takvo pravilo ne postoji, tj. da možemo staviti zapetu ispred i, mogli bismo uspostaviti i pandan tom pravilu po kojem bi odsustvo zapete ispred i značilo da dva elementa povezana sa i bez zapete (bilo gdje u spisku) čine jednu cjelinu, a ne dvije. U stvari, čak bi i naš prvi spisak mogao biti dvosmislen ljudima koji znaju da postoji jedna “sprava” za jelo u kojoj su spojene kašika i viljuška. Prema tome, zbog našeg loše smišljenog pravila o pisanju zapete na kraju spiska (koje nema osnove ni u intonaciji ni u kakvoj drugoj lingvističkoj kategoriji), mi nismo u stanju da u pisanju iskažemo tačan broj elemenata u jednom spisku.
Evo još jednog primjera kako smo uskraćeni lošim pravopisom. U pitanju su velika slova. Engleskoj i američkoj djeci se prosto kaže: imena se pišu velikim početnim slovom, i više ni zuc! Naravno, većina anglo-američke djece i odraslih dovoljno su pametni da znaju šta su to imena, i sva imena pišu velikim slovom – Islam i Hrišćanstvo su imena (na potpuno isti način na koji je meni ime Midhat) dviju najznačajnijih i najrasprostranjenijih religija na svijetu i, naravno, Anglosaksonci ih pišu velikim slovima. Nama je, medutim, krava Šarulja mnogo važnija od religije, najveće svetinje u životu miliona ljudi, i njeno ime moramo pisati velikim slovom, a ime vjere ne smijemo! Ili uzmite nazive mjeseci u godini. Kako se to oni razlikuju od drugih imena? Nikako. Čak su dva mjeseca (Juli i Avgust) nazvana po ljudskim imenima, ali mi tvrdoglavo nastavljamo da ih pišemo malim slovima. Imaju li jezici svoja imena? Svakako, ali ih mi pišemo malim slovom. Imena jezika često su izražena pridjevskim oblicima, ali, bez obzira na to, Englezi ih pišu velikim slovima: English, Bosnian, French itd. Takvo pisanje naziva jezika naročito je korisno kad pišete o malo poznatom jeziku koji nema pridjevski oblik. To sam iskusio kad sam pisao knjigu Jezik i njegova struktura (u kojoj, uzgred budi rečeno, možete mnogo saznati o tome kako moderni lingvisti vide jezik), gdje sam govorio o fascinantnom jeziku američkih Indiijanaca koji se zove kvokijutl. Ja sam skoro svaki put morao reći u jeziku kvokijutl, jer da sam rekao samo u kvokijutlu, čitalac bi se upitao šta je taj “kvokijutl”. A da mi je bilo dozvoljeno da ime tog jezika, kao i svako drugo ime, napišem velikim slovom, svi bi znali (u kontekstu knjige o jeziku) da se radi o jednom jeziku. Ili još jedan zanimljiv primjer. Kad sam predavao naš jezik u SAD, došao mi je jednog dana čovjek koji je već dobro znao naš jezik i koji je, čitajući o našim dijalektima, naišao na njemu nepoznat pridjev zetski. Kopao je po raznim rječnicima, uključujući i šestotomni Rječnik dviju Matica, ali nije mogao naći tu riječ. Ja sam mu rekao da je to pridjev izveden od vlastite imenice Zeta, a on se samo udario po čelu i rekao “Pa zašto ga, pobogu, ne pišete velikim slovom?!” Sada vidimo da bi pisanje pridjeva izvedenih iz vlastitih imenica velikim početnim slovom bilo poželjno i iz praktičnih razloga: ono što je napisano velikim slovom, uključujući pridjeve, nije sadržano u običnom rječniku i ne treba ga tamo tražiti. Evo još jednog praktičnog razloga: naš Pravopis nalaže da se strane svijeta pišu malim slovom osim ako nisu upotrijebljene metaforično u smislu civilizacija koje su potekle ili opstoje na nekoj strani svijeta, kad se pišu velikim slovom, npr. tehnički razvijen Zapad. To je u redu. Ali, pošto se pridjev izveden od ove vlastite imenice mora pisati malim slovom, sintagma zapadne zemlje je nejasna – jesu li to samo zemlje zapadno od mjesta gdje se nalazi govornik, ili su to zemlje koje pripadaju zapadnoevropskom civilizacijskom krugu?? Moglo bi se naći još stotine problema do kojih dolazi zbog nedosljednosti u primjeni pravila “Imena se pišu velikim početnim slovom”. Medutim, od svih praktičnih razloga daleko je važnija sama njegova dosljedna primjena. Kad izuzetno bistro dijete krene u osnovnu školu i kad mu serviraju krajnje nelogično postojeće pravilo o pisanju velikih slova, šta će ono pomisliti? Vjerovatno nešto poput: “Ja doš'o ovde da se obrazujem, a oni mi siluju mozak!” U postojećem pravilu nema nikakve logike, a ono što je nelogično mora se “bubati”, dok je ono što je logično dovoljno jedanput pročitati da bi se zapamtilo (zato se kod nas toliko buba).
Ja uvijek nastojim doći do korijena stvari. Razmišljajući dugo o našim jezičkim i pravopisnim problemima, došao sa do zaključka da je njihov glavni uzrok odsustvo svake kreativnosti kod naših tradicionalnih jezičara. Vjerujte da se naše gramatike uopšte mnogo ne razlikuju od prvih gramatika pisanih – u stvari stvorenih – na evropskom tlu prije nekih dvije i po hiljade godina. Tradicionalnu gramatiku su “izmislili” grčki Stoici i sve gramatičke kategorije koje su oni uspostavili još uvijek se koriste; niko se ne usuđuje da nešto doda ili oduzme, mada je dobro poznato da svaki jezik ima svoje gramatičke specifičnosti i gramatički okvir koji je dobar za, recimo, grčki ne mora uopšte biti dobar za neki drugi jezik. Stoici su uspostavili distinkciju između opštih i vlastitih imenica, koju i mi danas imamo. Ali sa malo razmišljanja moglo se otići korak dalje od Stoika: ako su imenice koje označavaju imena vlastite imenice, kakvi su onda pridjevi koji označavaju imena? Očito – vlastiti. Englezi imaju vlastitu imenicu Islam, ali i vlastiti pridjev Islamic (islamski), pa i VLASTITI GLAGOL Islamicize (islamizirati), i sve što je “vlastito” pišu velikim slovom. Oni, dakle, imaju savršeno logično pravilo o pisanju velikih slova i njihova ga djeca ne moraju “bubati”. (Još nešto: Englezi i Amerikanci dozvaljavaju svakom pojedincu da sam tumači njihova “okvirna” pravila pisanja; zato sam ja, čitajući engleske gramatike, nailazio na one u kojima su Subject i Predicate bili pisani velikim slovima jer ih je autor shvaćao kao imena sintaktičkih funkcija, a i na one gdje su ove dvije funkcije bile pisane malim slovima jer je autor smatrao da ima raznih subjekata i predikata – kao i, recimo, stolica – pa ih, kao i stolicu, treba pisati malim slovom. (Mi se grozimo ovih “duplih” rješenja, a ona su, po mom mišljenju, sasvim dobra jer omogućavaju da razni ljudi različito tumače jezičke poruke, a to je znak poštivanja ličnosti.) Aglosaksonci su, dakle, udesili da im pravopisna “pravila” sastavlja cijeli narod, jer svako može dati svoj kreativni doprinos tim pravilima. A onda neko ko voli da zaradi pregleda djela najpriznatijih pisaca da bi ustanovio kako oni primjenjuju pravopisna “pravila”. Ta osoba onda objavi rezultate svog istraživanja u priručniku koji može imati različite naslove ali čiji je stvarni naslov “Želite li pisati kao što pišu najbolji pisci ove zemlje, pročitajte ovu knjigu”.)
S druge strane, naš pravopis je pun nelogičnosti i neprincipijelnih rješenja, a ipak je veoma rigidan; tačno je da često dozvoljava alternativne oblike, ali je obično jedan od oblika ili potpuno vještački ili nije u duhu bosanskog jezika. Primjeri takvih artificijelnih ili nebosanskih riječi mogu se naći medu riječima sa prefiksom pre-/prije-. Iako se zna da je jezik u najvećoj mjeri pravilan, Pravopis ne nudi nikakvo pravilo po kojem bismo se mogli ravnati kad upotrijebiti pre- a kad prije-. Moguće pravilo bi bilo da kratki jat (kratko e u ekavskom) ima refleks pre- u bosanskom, a da dugom jatu (dugom e u ekavskom) odgovara oblik prije-. Medutim, naš pravopis kao da se trudi da ponudi što više artificijelnih oblika i da u oblike ovog prefiksa unese što više haosa. Tako se, na primjer, za veliki broj oblika sa dugim jatom u prefiksu pre- zahtijeva izgovor prije- (prijevod, prijenos), za druge ovakve riječi dozvoljavaju se oba oblika (prelaz ili prijelaz, prepjev ili prijepjev), a onda, kao “biber po pilavu”, za KRATKO e u ovom prefiksu traži se zamjena sa –ije u riječi prijevara, koja je ponuđena kao dubletni oblik uz prevaru! A ako prevara ima dubletni oblik prijevara, zašto njoj potpuno paralelne riječi prevaga i preljuba nemaju dublete prijevaga i prijeljuba?! Nisam još nikad čuo da je neko rekao prijevara, bilo kao prirodni bilo kao artificijelni oblik (izvorni govornici imaju i intuicije o lošim ili čak odvratnim oblicima u svom jeziku; da nije tako, ne bi postojao izraz Para mi uši, koji se skoro isključivo upotrebljava kao reakcija na jezičke nakaradnosti). Ali, isto tako, nisam se našao u situaciji da neko ko je sa mnom i ko čuje čak i relativno “pravilne” oblike kao prijenos ili prijelaz nije rekao nešto poput Šta nam ovo rade s jezikom? ili Ne mogu ovo više slušati i da nije ugasio izvor takvog jezika (poznajem čovjeka koji je potpuno prestao gledati televiziju jer ne može da sluša jezik kojim se govori na TV). Evo još nekoliko “bisera” koji ilustruju kako je Pravopis riješio izgovor prefiksa pre-. Prijesad je, vjerovali ili ne, jedini dozvoljeni oblik, a presad je zabranjen! S druge strane, dozvoljen je samo pretres, a prijetres ne postoji! Pošto je pretres jedna vrsta pregleda, očekujete da i pregled ima samo ovaj oblik. Ne, ovde je, suprotno svakoj logici, dozvoljen dubletni oblik prijegled!
U svakom poslu, a kamoli u nauci, čovjek se drži određenih principa. Prije nego što krenu u sam posao pisanja jednog pravopisa, njegovi sastavljači moraju donijeti odluku da li će se držati fonetskog principa ili ne. Vuk Karadžić se dražao tog principa (jedan glas – jedno slovo ili Piši kao što govoriš, govori kao što je napisano) i ostao mu dosljedan. U Halilovićevom pravopisu nema nikakvih principa. Fonetski princip se krši propisom da se u obliku futura odvojeno pišu infinitiv i pomoćni glagol (radit ću) iako se uvijek izgovaraju kao jedna riječ (radiću); to kršenje postaje drastično kod glagola koji imaju s ispred infinitivnog nastavka –ti jer onda moramo dva glasa izgovarati drukčije nego što su napisani: prevest ću i odvest ću izgovaramo prevešću i odvešću. To dovodi do smiješnih izgovora jer naš narod, navikao da pročita svako napisano slovo, masovno izgovara oblike futura ovih glagola kao što su napisani! (Ja imam čak dvije poruke na telefonskoj sekretarici u kojima ljudi kažu JaviT ću se kasnije, tj. izgovaraju završno t u obliku infinitiva odvojeno od početnog ć u obliku pomoćnog glagola tako da se t i ć nadu jedno do drugog, što je nemoguća kombinacija u našem jeziku, od koje se meni koža ježi.)*
S druge strane, ako u pisanju futura odlazi daleko od fonetskog principa, naš vajni “pravopisac” pretjeruje sa tim istim principom kad propisuje da se brojne prijedloške sintagme pišu kao jedna riječ: uredu, nažalost, naprimjer, nabrzinu, podstarost, itd. U propisivanju ovakvog pisanja izvjesnog broja prijedloških sintagmi on se, jasno, vodio činjenicom da se takve sintagme izgovaraju kao jedna riječ i da imaju jedinstveno značenje. Medutim, isti je slučaj sa stotinama drugih prijedloških sintagmi, koje se ne smiju pisati zajedno; da se kod kuće izgovara kao jedna riječ (kotkuće) jasno pokazuje jednačenje po zvučnosti (d>t), do kojeg u našem jeziku normalno dolazi samo unutar riječi. Osim toga, i laiku je jasno da se ništa ne može ubaciti unutar jedne riječi. Mi kažemo veliki prozor, nipošto pro veliki zor! Ali to je upravo ono što moramo uraditi po novom Pravopisu ako želimo reći na moju žalost, u najboljem redu, ili na veliku brzinu. Ja ne znam kako je Halilović zamislio pisanje ovakvih sintagmi, ali pretpostavljam da bi dozvolio da razbijemo riječ nažalost na dva dijela kako bismo rekli na moju žalost. Ako smijemo razbiti nažalost, zašto ne smijemo razbiti prozor da bismo rekli pro veliki zor?!? Da li to znači da se neke riječi mogu razbiti, a neke druge ne mogu? Pa to je sasvim bez veze, to nema nigdje u svijetu! Koja je to naučna, ili čak logička osnova po kojoj se neke riječi mogu razdvajati na dijelove, a neke ne mogu? Zato je po meni ovakav pravopisni propis ne samo neznalački nego i kontraintuitivan; siguran sam da ga ni jedan pametan laik u lingvistici ne bi nikad donio. (Ja se samo nadam da ni jedan strani moderni lingvista ne sazna za ovo pravilo – da sazna, užasno bi se obrukali!) Halilović u svom pravopisnom rječniku nagovještava zašto je to uradio: on iza “riječi” nažalost daje na žalost (svih nas), govoreći nam, vjerovatno, da treba razlikovati jednu riječ nažalost od dvije riječi na žalost gdje je žalost, valjda, drukčije upotrijebljena. Prvo, ona nije drukčije upotrijebljena u sintagmi na žalost svih nas, što pokazuje parafraza na našu zajdeničku žalost. Drugo, i da jest drukčije upotrijebljena, svaku moguću dvosmislenost razriješio bi KONTEKST (verbalni i situacioni), u kojem se ostvaruje svaka jezička poruka i koji je glavno sredstvo u interpretaciji poruka od strane slušaoca. Halilović je vrlo loše odabrao primjer na žalost svih nas jer žalost u ovoj sintagmi ima isto značenje kao u izrazu na žalost. Čudi me da mu nije pala na pamet upotreba ove sintagme ilustrovana u rečenici Čuli smo da mu je umrla majka pa smo mu otišli na žalost. Da mu je pala na pamet ova sasvim drukčija upotreba sintagme na žalost, imao bi kakav-takav argument za propis da se na žalost piše kao jedna riječ kad funkcioniše kao učitivi izraz sa značenjem ‘žalim’, a kao dvije riječi kad želimo reći da idemo nekom da mu izrazimo saučešće. Medutim, da na žalost ima još petnaest značenja ili upotreba, ne bi ga trebalo pisati jednom kao jednu riječ a drugi put kao dvije jer kontekst uvijek jasno signalizira o kojem značenju se radi. Niko normalan ne bi protumačio na žalost u posljednjem primjeru drukčije nego u smislu izražavanja saučešća. Jedna od najvažnijih i najkorisnijih osobina ljudskog jezika je vešeznačnost skoro svih riječi i ogromnog broja izraza. Kontekst nam redovno govori koje od više značenja ima na umu pošiljalac poruke. Ako neko drži u ruci kosu za košenje i kaže “Ovo je moja kosa”, sigurno je da njegov sagovornik neće reći “Baš fino, a kad si to bio kod brice zadnji put?” Pošto Halilović izgleda ne zna da postoji kontekst ili ne zna da on redovno razrješava višesmislenost, trebao je biti dosljedan i predložiti da se dva značenja riječi kosa pišu na dva načina! Ili, recimo, glagol izdati ima barem tri potpuno različita značenja, vidljiva iz sljedećih sintagmi: izdati knjigu, izdati prijatelja, izdati stan. A jeste li ikad čuli da je došlo do nesporazuma zbog ovih raznih značenja? Naravno da niste. Gramatički objekt, obavezan uz glagol izdati, uvijek jasno govori o kojem značenju je riječ. Bi li Halilović predložio da se i izdati piše na tri načina kojima bismo predstavili tri njegova značenja.
Ne samo da su naši pravopisi od nas tražili da, u zrelim godinama, promijenimo dijalekt kojim govorimo, nego su, u stvari, tražili i da govorimo NEgramatično u odnosu na naše jezičko osjećanje. Ako i ne znate šta je gramatika, vama će smetati oblik prijesad jer ga instinktivno odbacuje vaše jezičko osjećanje. Danas svi ozbiljni (psiho)lingvisti smatraju da je jezik plod ljudskog instinkta, otprilike kao, recimo, varenje hrane. A instinktima ne možemo upravljati. Pokušajte pojesti sendvič i “narediti” svom probavnom traktu da ga ne vari. Očito je da nemate šansi. I gramatika maternjeg jezika je instinktivna u nama. Pokušajte govoriti negramatično (recimo da kažete *Ja doći kafe popilo umjesto Ja došla da popijem kafu) i vidjećete da ćete se “preznojiti” a ipak nećete nikad tečno govoriti negramatično. Isto onako kao što ne možete zaustaviti ili izmijeniti proces varenja hrane, ne možete uticati ni na svoje jezičko osjećanje. Ja imam običaj da kažem (možda malo hiperbolično) da bi lakše bilo izmijeniti smjer kretanja krvi u našim venama nego negramatično govoriti maternji jezik! Dakle opet imamo oprečne stavove tradicionalista i modernih lingvista: dok su oni prvi vjerovali da se ljudi maltene rađaju sa lošim jezikom i da je glavni zadatak jezičkih stručnjaka da ga poprave, moderni lingvisti smatraju da svako normalno dijete već u petoj-šestoj godini života savršeno zna svoj jezik (naravno, ono skoro čitav život uči nove riječi, ali lingvisti danas smatraju da su riječi izvan imanentne strukture jezika).
Ja zaista vjerujem da je važeći Pravopis bosanskog jezika jedan od najgorih koji je ikad napisan u istoriji pravopisa u svijetu. Najviše smetaju dvije njegove osobine: totalno odsustvo opštelingvističkog obrazovanja njegovih sastavljača (medu kojima je većina književnika, po mišljenju lingvista najvećih neznalica lingvistike*) i najobičnije zdravorazumske logike. Većina propisa donesena je “od oka”, bez ikakvih principa. Ja ga u šali zovem “tura-jazija pravopis” (ne znam zašto je narod počeo govoriti “pismo-glava” kad je očito da je ovaj izraz uvezen sa strane – u mojoj mladosti se govorilo samo “tura-jazija”) jer se stiče utisak da su pravila donošena bacanjem novčića u zrak, pa ako padne “tura”, pišemo, recimo, futur kao dvije riječi, ako padne “jazija” – kao jednu!

Olivera Jovanović – VEGANSTVO NIJE DIJETA

Olivera Jovanović

VEGANSTVO NIJE DIJETA

Molim sve ljude koji su na kojekakvim rigoroznim dijetama, da te svoje biljne dijete, postove na vodi i bez vode, hranjenje sunčevom energijom, meditacije, joge, reikije, fengšuije i slično nikada ne poistovećuju sa veganstvom. 

Vegani ne jedu mrtve životinje i životinjske izlučevine iz etičkih i moralnih razloga, ne nose kožu, krzno, ne jedu med, mleko, jaja, ne idu u cirkuse i zoo vrtove i izbegavaju bilo šta što ima veze sa mučenjem i ubijanjem životinja. 

Veganstvo nije dijeta, nije religija, niti sekta, već je filozofija i način života. To je saosećanje sa nevinim žrtvama i želja da se načinom života ne doprinosi zločinima.

Većina vegana jede izrazito raznovrsnu biljnu hranu. Jedemo svežu, kuvanu i pečenu hranu, ne pazimo u gram koliko jedemo, već jedemo koliko god nam se jede. Ishrana uključuje mahunarke, žitarice, voće, povrće, koštunjave plodove, semenke, ceđena ulja, pečurke, morske i rečne alge, razne slatkiše….

Otkako sam vegan (dugo sam bila vegetarijanac) meni se imunitet znatno popravio, jer ne unosim otrove, loše proteine, masti, antibiotike i hormone iz mlečnih proizvoda i jaja. Alergije su mi nestale. Nisam zbog toga postala vegan, ali to sam primetila nakon izbacivanja svih životinjskih namirnica iz ishrane. Smršala nisam niti mi je to bila namera, jer volim da jedem raznovrsno, puno i gledam da je hrana ukusno spremljena. Ne patim od bilo kakvog nedostatka vitamina, gvožđa ili proteina i jedem uvek koliko god mi se jede, jer volim da jedem.

Oni koji jedu samo sirovu biljnu hranu ili samo voće ili samo povrće ili gledaju u sunce i ne jedu skoro ništa – ne znaci da su vegani! To su ljudi na određenoj biljnoj ishrani i određenim postovima, često gladovanjima i imaju ideje da će nekom rigoroznom dijetom maksimalno unaprediti zdravlje i izgled. Često se te isključive dijete završe izrazito neuspešno, ljudi kolabiraju, razbole se i onda krive veganstvo. 

Molim vas najlepše da sve te rigorozne/isključive dijete ili meditacije nikada ne poistovećujete sa veganstvom, jer to nema veze jedno sa drugim i time ćete samo stvoriti svojoj okolini negativan i pogrešan stav prema veganstvu!

Veganstvo je prelepo, uključuje uživanje u raznovrsnoj hrani, najnormalniji život, a pre svega nesebičnost, humanost i ljubav prema ljudima, životinjama i prirodi.

**

Ljudi često odbijaju veganstvo uz frazu ‘‘živi i pusti druge da žive‘‘ i pri tom učestvuju u sistemu izgrađenom upravo na nepuštanju drugih da žive.

Industrije uzgoja životinja poriču pravo životinjama da žive. To su industrije robovlasništva, nasilja i masovnog ubijanja. 

Zašto ne želite da gledate od početka kako se pravi vaša “hrana”? Zašto odbijate da gledate klanje, krv, zapomaganje, strah, samrtni ropac životinja, ako tvrdite da je to normalno… lanac ishrane…a vi ste predator kao lav i tigar…a i Bog vam je rekao da jedete leševe… ???

Zašto okrećete glave od zločina koje vi finansirate? Vi plaćate ubice da ubijaju nevine žrtve, da biste im pojeli leševe! Ubistva ne želite da gledate, a tvrdite da je to sasvim normalno, kao kad sečeš šargarepu ili jabuku! Vi “saosećate sa biljkama”. Vama je isto klanje jagnjeta i branje malina!

 Opravdanja milion, jer na pečeni i začinjeni leš se oblizujete! 

A kada se razbolite, kada zapušite krvne sudove, uništite srce, dobijete dijabetes, kancer i hormonalni haos…pa se nakljukate farmako lekovima sve kako doktori kažu i naravno još više upropastite svoje zdravlje, jel i onda pametujete veganima kako oni nemaju dovoljno proteina, gvožđa, vitamina, snage, energije??? Jel i dalje opravdavate svoje zločine?

Jel vas je imalo sramota?

Poslušaj savest, budi pošten, budi iskren, budi dobar prema životinjama, prirodi i svom zdravlju – budi vegan!

Živi u skladu sa svojom savesti!

Kada bi se deci govorila i pokazivala istina odakle i kako stižu hamburgeri, bifteci, pečenja, šnicle, slanine, šunke, pečenice, sirevi i jaja – čitave generacije vegana bi preplavile svet! 

Laganjem dece se postiže da oni jedu leševe i izlučevine! 

Kada odrastu i postanu svesni istine, za većinu je kasno jer su uspešno zombirani – navikli na laži, zločine prema slabima i komformizam!

**

Životinje ne idu dobrovoljno u klaonice, stoje tamo uplašene i okružene smradom krvi i smrti čekajući da im se prereže grkljan.

Krave i koze ne napuštaju dobrovoljno svoju djecu (telić i jariće) da bi dale mlijeko čovjeku.Pilići, ćurke i patke ne odlučuju provesti kratke živote u prepunim prljavim šupama, živeći u vlastitom izmetu, 

Niti jedna životinja ne želi biti umjetno osjemenjena.

Životinje ne biraju takav život ili preranu smrt u klanici.

Bilo da se radi o mesu, mliječnim proizvodima ili jajima, farmeri i supermarketi kradu živote.

Uzimaju nešto što nije njihovo, što njima ne pripada a zarađuju novac.

**

Učite decu da vole sva bića na zemlji. Učite ih samilosti i dobroti. Učite ih da pomažu slabijima i podižu one koji padnu. Učite ih da čuvaju prirodu. Učite ih da uvek reaguju na nepravdu. To je daleko važnije od toga da ih učite da gledaju sport i navijaju za neke klubove i sportske idole ili se dive političarima, verskim liderima, glumcima, pevačima i trendseterima!

Samo dobrota, savest, hrabrost i milosrđe mogu nas i svet oko nas učiniti boljim!

**

Jim Willis

Video sam životinje koje su sedele u kavezima .. u fabrikama za životinje…u laboratorijima za testiranje..u klanicama

Jednokratni proizvodi ljudskog društva. 

– Video sam u njihovim očima:

ljubav i nadu, strah i užas, tugu i bol.

I bio sam pun besa!

“Bože”, rekao sam, “to je strašno! 

Zašto nešto ne učiniš? «

Bog je na trenutak ćutao, a onda je tiho progovorio.

“Nešto sam učinio”,odgovorio je.

“Tebe sam stvorio.”

Marjan Hajnal – Za sramotno mnogo nadživjeh slavne

Za sramotno mnogo nadživjeh slavne

Tog toplog aprila 1983. poslaše me u regrute, na odsluženje vojnog roka u JNA. U već umirućoj vojsci zadesilo me sve najgore. Tri godine kasnije nađoh se, zalutao, ili po karmičkoj kazni, u svojstvu profesora na VA u Rajlovcu, a tamo, nije bilo te nevolje koja bi mene zaobišla.

Deset godina kasnije, na današnji dan, 7. maja 1992. napustio sam, izdao, moje, naše  Sarajevo. Prokletstvo te izdaje prati me i danas, i pratiće me, siguran sam, u još nekoliko krugova ispaštanja te krivice.

Sokrat nas je učio da se ostrakizam (desetogodišnja preventivna kazna atinskog suda) ne prihvata ni po cijenu smrti. Moja potraja tri puta duže.

23. juna (u ovoj tekućoj 2023) napuniće se trideset godina u egzilu, na nogama, u vječitom pokretu, kroz sva poniženja i uspone, obavljajući sve poslove koje mi je život režirao: kibuc, šef arhitektonskog arhiva – Opština  Jerusalim, fabrika lijekova „Teva“ – šef pakovanja lijekova za izvoz, arheologija – supervisor, dizajniranje enterijera, fabrika aluminijumske opreme za stambene i poslovne objekte, pomoćnik električara, obezbjeđenje blaga „Muzeja Izrael“ u Jerusalimu, Muzej Holokausta Yad Vašem (volonterski rad), socijalni pomoćnik ljekara u bolnici. Zaustavio sam se u toj hajnalmarjanskoj rašomonijadi kao pedagoški instruktor pri Opštini Bat-Yam, gdje ću za godinu i po zaokružiti dvadesetpet godina kontinuiranog rada. Ako preživim, ako čovječanstvo opstane, čekala bi me prezaslužena mirovina. Usput, na dokumentu kojim sam se razišao sa armijom piše da sam se tim činom samoinicijativno odrekao privilegija koje mi je nudila profesura. Koješta sam prepatio svaštareći da bih zaradio kruh za porodicu, ali, ne žalim, puno toga sam i naučio. Sve ima svoju cijenu, iz svakog zla sam izvlačio i ono pozitivno što me snažilo kao čovjeka-graditelja. I dok sam za nekoga gradio, mene je rušilo, stradavala je moja porodica…

Kad onog proljeća 1983. postadoh regrut naletjeh u obrenovačkoj garnizonskoj biblioteci na knjigu Miloša Crnjanskog „Dnevnik o Čarnojeviću“. Čuvena rečenica kojom počinje ta čudesna ispovijest predodredila je i čitavo moje vojnikovanje. Bila mi je spasonosna utjeha-pratilja, da nisam prvi ni sam:

„Jesen, i život bez smisla. Vojnik sam, o, niko ne zna, šta to znači.

Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora, i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život? One krvave, crvene, tople šume, nepregledne poljske šume, kako me umoriše.

Ali u ovoj buri, što je zavrtela mozak svetu, malo je ljudi, koji tako slatko i mirno žive kao ja. Vučem se tako od grada do grada, i šetam se pod ovim jesenjim drvećem rumenim i žutim, koje ima na mene isto toliko uticaja kao na Hafisa vino. A zatvor, i vežbe i kasarna smradna, vašljiva i crna…

Bilo je Juna. Veseo dan, Vidovdan. Beč se raseljavao u kupatila.

Tu, gde je nekad Branko kašljucajući šetao, i sanjao vinograde po klupama, kupile se dame obučene svečano, sa velikim, žutim cipelama.

U vozu su svi grdili ubicu. Jedna gospa pričala je, da je taj smešni, vidovdanski junak bio “pokvaren” i da su svi gimnazisti i sve gimnazistkinje u Sarajevu “pokvareni”. Meni su oči bile pune suza. Ah, bio sam tada još mlad, ah, tako mlad.“

I meni one košmarne 1983. bilo tek 25.

Danas 65.

Za sramotno mnogo nadživjeh slavne koji pomriješe tako mladi.

(Tekst za knjigu “Posljednji)

HEROJI ZA VJEČNOST – DIANA BUDISAVLJEVIĆ

Diana Budisavljević

HEROJI ZA VJEČNOST – DIANA BUDISAVLJEVIĆ

Na današnji dan 1891.. g. rođena je Diana Budisavljević, devojački Оbekser, humanitarka austrijskog porekla koja je u toku Drugog svetskog rata spasila 15.336 dece iz ustaških logora smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Diana Budisavljević je bila u potpunosti zaboravljena. Zaboravljena je bila od strane Jugoslavije, zaboravljena je od strane Hrvatske, Srbije, Austrije, zaboravili su je Hrvati, Srbi, njeno ime ne stoji ni u jednom udžbeniku istorije, nijedna ulica ne nosi njeno ime, nikada nije dobila nikakvo priznanje. Ipak, proošle godine je snimljen film posvećen njoj.

To je žena koja je lično organizovala spašavanje pravoslavne/srpske dece iz ustaških logora smrti. Računa se da je spasila preko 15 1000 dece. Tako nešto niko nikada i nigde nije uradio. Nije radila sama: s njom je radilo oko stotinak ljudi, humanista sa srcem i hrabrošću, Hrvata, Srba, Nemaca, Austrijanaca. Ova plamenita žena okupila je sestre Crvenog križa Hrvatske, lekare i drugo zdravstveno osoblje, kao i veći broj uglednih pojedinaca iz raznih oblasti života. Među njima su bili i Kamilo Bresler, Jana Koh, Tatjana Marinić, Majka Dragica Habazin, Vladimir Broz, Velimir Deželić, Ante Dumbović, supruga prof. Becića, akademskog slikara, Bajo Omičkus, trgovac, Bojanić, trgovac, D. Vidaković. arhitekt. Žene su šile su košuljice, zarubljivale pelene, pomagale danju i noću u negovanju dece. Ne treba zaboraviti da se radi o Zagrebu tokom 1941, 1942 i 1943. godine. Akciju spasavanja malih logoraša životom je platilo JEDANAEST Dianinih saradnika. Ubili su ih isti oni koji su ubijali i decu u kolevkama.

 „Tijekom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti, kako ne bih na nekog nagazila. Veća su djeca stalno sjedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dječjih glista. Nastojala sam koliko sam mogla djecu premještati kako bi ih izvadila iz blata. Pred jutro, na stanicama su dolazili ljudi, vidjeli jad, dodavali nam vode. Prilikom duljih zaustavljanja zdrava djeca su izlazila iz vagona. Sestre su se iscrpile spuštajući djecu iz vagona i dižući ih opet natrag. Mnogi vagoni nisu imali stepenicu. Kod slabih u zadnja dva vagona, nije se moglo ni pomišljati da ih se vadi iz vagona. Uspjela sam dobiti grablje, tako da sam barem mogla izbaciti gliste. Činilo se da prije nego što neko dijete umre gliste napuštaju tijelo, jer prema jutru, kako su mi neka djeca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala tijelo . „

Ovo je završetak 388 dnevničkih beleški Diane Budisavljević u kojima je detaljno opisivala sve užase dečije bolnice ulogoru Stara Gradiška. Dnevnik je vodila na nemačkom jeziku od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. godine. Opisivala je sva vređanja, prepreke, odbijene molbe, požrtvovani rad nekih časnih sestara. U beleškama su i opisi dece za koju je znala da će za koji sat umreti, bol majki koje su se odvajale od dece da bih nekako spasle. Strašni su opisi ove male pravoslavne dece kojima vise debela creva, koji su puni glista i insekata. Najveći deo njih je već bio izgubio roditelje, očevi su odvedeni u Jasenovac gde su ih sačekali maljevi i kame, a majke ili direktno ubijene ili deportovane u Nemačku na rad. Tako su nestajali i poslednji stanovnici Kozare.

Diana Budisavljević, rođena Obekser, rodila se i završila školu u Insbruku u Austriji. Udala se za Julija Budisavljevića koji je bio profesor hirurgije. Julije je 1919. Gdine po dolasku u Zagreb osnovao Zavod za hirurgiju pri Medicinskom fakultetu. I Diana i Julije su pripadali visokim zagrebačkim krugovima.

Odmah na početku rata, po osnivanju NDH-a i logora u Loborgradu Diana počinje da pomaže žene i decu. Zajedno sa dr inž. Markom Vidakovićem i inž. Đurom Vukosavljevićem organizuje pomoć u hrani, lekovima, odeći i obući pravoslavnoj deci i njihovim majkama. Među njima se nalazilo i mnogo siročadi kojima su neposredno pre toga oba roditelja bila ubijena. Mnoga deca bila su jednostavno oduzeta. Zahvaljujući svom austrijskom poreklu, vezama i poznanstvu sa nemačkim oficirom von Kocijanom, koji se zalagao za zatočene pravoslavce, uspela je da oslobodi ogroman broj mališana. I ne samo to, mnogo je bilo važno i to što su ona i njeni pomagači sve vreme vodili spisak pravih imena i prezimena dece – da se poreklo ne bi zaboravilo ako deca prežive. Bila je svesna da će mnoga od ove dece biti zaboravljena i izgubljena. Trudila se kako god je moguće da stvori kartoteku sa podacima – i stvorila je spisak 12 000 dece.

Ovako kaže Diana:

„Za neke od preostalih sam uspjela dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda – Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol.”

Diana se skoro pet godina borila danonoćno za spas dece. Želela je i pokušala da spašava i jevrejsku decu ali nije uspela nijedno dete da spasi jer sudbina jevrejske dece bila u potpunosti zapečaćena. Nijedno dete nije smelo preživeti. I nijedno nije – ako nije bilo sakriveno kod dobrodušnih i hrabrih Hrvata ili bosanskih muslimana.

U prvo vreme najveći broj zatočenika Loborgrada su bile Jevrejke sa decom, a na drugom mestu su bile pravoslavke. Jevrejska opština Zagreba je imala dozvolu da pomaže zatočenike hranom, a Srpkinjama i njihovoj deci nije imao ko da pomogne. U Jasenovačkim logorima i sabiralištima, krajem juna 1942. godine, bilo je zatočeno ono 23.000 srpske dece, koja si istrgnuta iz naručja majki bila izložena uništenju na najsuroviji način.

Ovako kaže u dnevniku:

„23. listopada 1941.

Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. … Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini … U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge.

6. veljače 1942.

Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo. „

Pokrenula je Akciju i posle već nekoliko meseci počelo je transportima žena i dece za Srbiju ili u Zagreb u u Zavod za gluhonijeme na Josipovcu. Time je sigurne smrti spasila mnogo srpske dece.

Kasnije počinju progoni na Kordunu, Baniji, logor Stara Gradiška, rasformiranje ženskog logora u Đakovu – odakle su sve Jevrejske i Srpkinje odvedene u Jasenovac, tu je i Mlaka, Gornja Reka…

U svojim beleškama piše o svemu onome što se dešavalo u Jasenovcu, u logorima Mlaka, Jablanac, u kancelarijama Kvaternika, nadbiskupa Stepinca, Artukovića, kao i advokata, službenika, lekara, u kancelarijama Crvenog Križa Hrvatske, Karitasa.

Osnivaju se dečiji domovi u Sisku, Jastrebarskom i prihvatna stanica u Jeronimskoj dvorani. U leto 1942. Spašava 5000 pravoslavne dece. Tokom jeseni iste godine dolazi hiljade dece iz Bosne zbog gladi.

Kako su osnovani i kako su radili domovi za djecu u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu, prihvatna stanica u Jeronimskoj dvorani. Na njezinu inicijativu pokrenuta je djelatnost kolonizacije koju je u cijelosti preuzeo Caritas, pa je tako u ljeto 1942. kolonizirano 5000 pravoslavne djece, na jesen velik broj djece koja su zbog gladi došla iz Bosne i Hercegovine, te izbjeglice iz cijele zemlje, sve do povratnika iz logora u Italiji. U nemogućnosti da nabavi mleko u Hrvatskoj, doprema velike količine iz Švajcarske. Zajedno sa Ivankom Džakulom i dalje radi na kartoteci pravoslavne dece. Odmah po oslobođenju kartoteku je preuzela OZNA u Zagrebu.

Evo šta kaže Diana:

„Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka za djecu. Zovem gđicu Kogoj i predlažem g. Madjeru da im ona u Ministarstvu pomaže tako dugo dok se netko ne uvježba u radu s kartotekom. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece (…) No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo (…) Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže.”

Tako je i bilo. 

Rad na sređivanju Dianinih dnevnika je trajao 10 godina. U isto vreme (i još uvek) traje rad na traganju za dokumentacijom o stradanju dece u ustaškim logorima i sabirnim centrima kao i rad na traganju za popisima dece koji su urađeni od strane Antifašističkog fronta žena koji je sadržavao kako popise dece tako i popise porodica koje su usvojile tu decu.

Posle rata neumorno je radila na stvaranju socijalne službe u Hrvatskoj. Radila je u potpunosti u smislu Konvencije o pravima deteta koju su Ujedinjene nacije donele mnogo godina kasnije.

Diana Budisavljević preminula 1978. u Insbruku potpuno zaboravljena.

Marjan Hajnal – Recenzija knjige Radmile Karlaš

Recenzija knjige Radmile Karlaš

Ej drugovi jel’ vam žao

Dizajn naslovnice: Ismar Mujezinović

Posvećena roditeljima autorice i jednom vremenu, knjiga „Ej, drugovi, jel’ vam žao“, predstavlja svojevrsni hommage minulom periodu, u državi koje više nema. Samim naslovom, ekstrahovanim iz poznate oproštajne pjesme obojene istinskim socijalizmom, odjekuju žal za rastankom prijatelja, i bol produbljen anticipiranim definitivnim razlazom najgore vrste, ratom. Ne tako davno, uz tu pjesmu rastajali su se drugari pri završetku radnih akcija, na kraju služenja vojnog roka, izviđači, ferijalci, gorani… drugari koji su se iskreno voljeli. Nije moglo biti iskrenije, a ni teže, kad već više nisu smjeli ni mogli drugovati. Jer, neki zli ih podijeliše i zabraniše slogu, uništavajući sve što su mogli. Ipak, nisu mogli uništiti sve, posebno ne ono što se izdvojilo kao vanvremensko – ljubav.

Radmilin tekst je istovremeno osebujan lirski iskaz i paralelna retrospektiva najznačajnijih odlika epohe Yu-zajedništva. Kao voditeljica kroz tu epohu, sama suočena sa lomom i gubitkom ljepote bivanja u već izborenom prostoru slobode i bratstva, tim svojim pomno bilježenim osvrtima na blisku prošlost, markira put kolektivne anamneze kojom objektivne i poštene promatrače i saučesnike vezuje, a mlađe obavezuje da se suoče sa činjenicom da je Jugoslavija građena na najboljim vrijednostima i, nažalost, u tragičnom haosu porušena zahvaljujući arbitrima sistematski planirane destrukcije.

Život revolucije, u revoluciji život, pobuna s razlogom i inteligentna dovitljivost, od školskih dana, brigadirskih, ratnih i poratnih. Put glavne junakinje, Iris, izbor je odrastanja kao fenomenologija nonkoformizma, sinonim je aktivnog otpora svođenju na „niko“, na fizičke i duševne kazne, ucjene i prijetnje, potkresivanje zasluga suviše dobrih koji su odskakali u svemu. Na svu sreću, taj put samosvojnosti poduprt je značajnom podrškom roditelja, ali i prijatelja, istomišljenika, koji kao heroji istine i pravdoljubivosti, zalažući se za neprikosnovenu i nepovredivu slobodu drugosti, radije sami stradaju nego da postanu dio sistemskog stroja za drobljenje samosvjesnog individualiteta.

Teško je, preteško i tragično, biti vječita žrtva degradacije, trećerazredan, biće niže kategorije, uprkos svim očiglednim talentima i zaslugama za doprinos stvaralaštvu, izgradnji, progresu, kulturi, humanosti, međunarodnom ugledu. Njima se nikada nije opraštao kvalitet.

Radmilina deskriptivno-analitička dijagnoza uzroka raskola je neumoljiva:

Bili su poraženi. Jer su bili suviše dobri. Odskakali su. Trebalo ih je potkresati. Da budu slični drugima. Otud ona krađa. Pobjednici su bili redom nekakvi silni kadrovici unutar naselja, uključujući i komandanta. Punokrvni apartčici. Iris je zamišljala kako one njihove pokradene bodove prilažu za bolji kadrovski stan ili značajnije namještenje na duže staze. Jer je planiranje rezultiralo. Nije bilo mjesta iznenađenjima. Sve je tako besmisleno. Iris se nikad nije dopadalo da bude isplanirana. Pomisao da je bila dio nekog nevidljivog organizma, specijalno uzgojenog u laboratoriji za tu svrhu, bila joj je nesnosna. Nema te epruvete koja bi tebe i mene izdržala, Iris. Primjetila je da su masline u Traskovim očima za nijansu tamnije. Ovo je laž; zagrcnula se. Nije u pitanju to što su nas pokrali, već ta laboratorija. Stvoriće čudovište. Bila je na rubu suza i to joj se nije dopadalo. Nas dvoje ćemo znati da smo bili u pravu kada sve odnese đavo; rekao je Trasko tmurno. Iris ih je vidjela poslije. Bili su u onim istim konfekcijskim odjelima, ali tad je već započinjao rat. Apartčici. Njihova gljiva muhara raspršila je sjeme i premda su se sada predstavljali drugačije, nju nisu mogli da zavaraju. Jednom muhara, uvijek muhara.

S jedne strane hommage i literarno-estetička propedeutika, a s druge strane knjiga Radmile Karlaš je posve zaslužena osuda aparatčika vlasti, minornih duša poslušnika/sadista, karijerista, kriminalaca u krznu sekretara, komitetlija, zaslužnih za krah socijalizma i njihov suicidalni atak na bratstvo i jedinstvo, izronjenih iz pepela i mora krvi, kako je rezultate Revolucije i NOR-a nazivao Drug Stari („Mi smo more krvi prolili…“). Kamuflirani destruktori uzeli su sve što im je borba i žrtva drugih dala, da bi im se zahvalili tako što su porušili i zabranili i sama sjećanja na njih.

Iris svojom pojavom i slavenskom inačicom Perunika asocira na vrhovno božanstvo Starih Slavena, Peruna. Perun je zaštitnik ratnika. Njime su se kleli vojnici, u borbi, i pri sklapanju sporazuma. Kod svih slavenskih naroda postoji veliki broj uzrečica, doskočica, zdravica, vezanih uz Peruna, Gromovnika. Iako moćan, razoran, vrlo važnu u prirodi Perun ima u obnoviteljskoj funkciji groma.

Misija Iris je da obnovi prijemčivost za istinu i poredak pravde. Njene analize su moćne, gromovničke, kao Perunove munje pogađaju i bole.

Iris je ovaploćenje duševnosti zanimljivog i, s historiografskog stanovišta posmatranog, veoma bitnog hronološkog faktografskog preglednika toka događaja i uloga ljudi zaslužnih za sve što je obilježilo, i epopeju uspona, i fijasko svega pozitivnog. Na taj način ta knjiga predstavlja sažetak činjenica koje su u nomenklaturama postratne udžbeničke i druge literature prekraja, ili, brutalnim atakom na povijest, u potpunosti izostavlja. Utoliko je dragocjenija Radmilina knjiga koja kao izuzetan informator može biti od velike koristi svima koji se budu zanimali za povijest Jugoslavije. U njoj su na sažet i argumentiran način prezentirani svi bitni momenti i formativni principi funkcioniranja Yu-socijalizma. Onima koje bude interesiralo, ta knjiga poslužiće kao dobar udžbenik u kom se mogu naći hronološkim metodom izloženi podaci o tokovima realizacije državnog projekta zvanog Jugoslavija, sa likovima protagonista o kojima mlađe generacije nemaju uvid tokom sadašnjeg školovanja, a pripadnici starijih generacija već gube, ili su izgubili, osobnu poziciju u opusu kolektivne memorije. Svojevrsnim projektom sinteze lirike i dokumentarnog arhiviranja činjenica, tom knjigom  konzervira se i sjećanje na heroje izgradnje SFRJ, čije su žrtve svete. Tačnije, ne dopušta se nastavak trenda zamjene teza i relativiziranja zločina koje su počinili raznobojni kvislinzi i kleronacisti na području Jugoslavije.

Nažalost, katastrofalni rasplet doveo je do totalnog devastiranja ne samo spomenika revolucije i uništenja dokumenata, već i do temeljitog ruiniranja samog ideala čovječnosti realizirane i samopotvrđivane u herojskim borbama protiv arhidemona otjelovljenog u svim formama veleizdaje, defetizma, dekadencije, denuncijacije, destrukcije, dehumanizacije, viđenih na Sajmištu, Banjici, Kozari, u Jastebarskom, Jasenovcu, Sarajevu, Mostaru, Foči, Višegradu, Zvorniku, Prijedoru, Grabovici, Heliodromu, Ahmićima, Srebrenici… Knjiga ovakvog formata ne dopušta da sidro nametnutog zaborava zarobi neometanu plovidbu galije slobode mišljenja i govora do nekih novih luka i horizonata čovječnosti.  

Pratilac Iris je Kenan, kao sjena vjerni drug, još jedan tragički heroj, dijete socijalizma i simbol vremena sa čijim se istekom u pješčanom satu rastočio i sam smisao, pod razornim uticajem negatora mogućnosti zajedništva. Njen alter-ego i nesebični zaštitnik, druga je strana samosvjesnosti same Iris, između mledenačkog blago hedonizinarog zanosa, do otriježnjenja totalnim porazom i udesom Bitka tokom rata.

Revolucije, kao plime i osjeke, budu i prođu.

A njegova je Iris-Irida, zlatnokrila Zevsova glasnica, koja sa Olimpa silazi na Zemlju da bi i u carstvo mrtvih prenijela odluke Vrhovnika, ona koja ne posustaje u traganju, osluškivanju, čekanju.

Nježna i moćna, vihorno hitra, vidovita i duginim spektrom oduhovljena, sjetno povrediva i nepokorna, vječno je u potrazi za blagom, makar se ono preselilo u svijet sjena, prenosi im zavjet svog Tvorca, da je već oživotvorena i smislom trajanja afirmirana, među svim prolaznim pojavama, – to je centralni nosivi smisao kojim odiše ova dopadljiva knjiga Radmile Karlaš, – jedino oda ljubavi besmrtna.  

Marjan Hajnal

Tel Aviv, 24.10.2020.

Radmila Karlaš

Biografija

(1963), književnica i novinarka.

Četvorolisna djetelina je njen prvi roman promovisan 2009. godine, a u pripremi je i knjiga Lice i druge priče. Do sada je svoje prozne radove objavljivala u bosanskohercegovačkim časopisima za kulturu: „Most“ i „Motrišta“ iz Mostara, „Riječ“ iz Brčkog, te „Putevi“ iz Banjaluke. Njene kratke priče uvrštene su i u zbornik izdavačke kuće Alma iz Beograda.

Na Fruškoj gori je 1978. za svoju poeziju dobila nagradu od Mike Antića.

Godinama je bila koordinatorka Amnesty Internationala za BiH. Učestvovala je u radu mnogih nevladinih organizacija, poput Friedens dialog – Beč, Verona forum – Brisel, SIT – Berlin, Forum građana Tuzla, Helsinški odbor za ljudska prava Srbije i BiH, Međunarodni forum Bosna, Asocijacija Sarajevo iz Ruana i druge. Učesnica je mnogih debata i okruglih stolova u zemlji i širom svijeta. U svojim brojnim javnim nastupima bila je i nastavlja biti bespoštedna kritičarka i oponentkinja akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije.

Novinarstvom se bavi od jedanaeste godine („Džuboks“ i revija „Film“). Nakon završene osnovne i srednje škole u Banjaluci, diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Slobodna je novinarka u godinama prije rata, te piše za različite dnevne novine i magazine („Večernje novosti“, „Arena“, „Mariborski kaj“). Početkom rata sa malom grupom istomišljenika učestvuje u projektu osnivanja jedinog alternativnog lista u tom dijelu BiH, „Novog preloma“. Ustoličila je AIM (Alternativnu infromativnu mrežu) u RS, a radila je i za VIN (Video nedeljnik, anti-ratni projekat Gordane Suše). Po završetku rata piše i izvještava za mnoge alternativne medije sa prostora bivše Jugoslavije i u inostranstvu – VOA, WDR. Bila je i urednica radija FERN-a u Banjaluci, pisala je za zagrebački „Tjednik“, sarajevski „Svijet“ i „Dane“. Od 1997. do 2007. godine radila je kao saradnica za BBC. Živi i radi u Banjaluci.

Lešinari se kite tuđim perjem

Lešinari se kite tuđim perjem

Lešinari se kite tuđim perjem

Populisti nemaju ništa svoje. Pogotovo nedostaju intelektualne sposobnosti i integritet. Zato moraju jahati na uspjesima onih čije cipele nisu dostojni očistiti.

Sjajna mlada bh. plivačica Lana Pudar senzacionalno je postala prvakinja Europe u plivanju, u disciplini 200 metara delfin, sa samo 16 godina. Umjesto da cijela Bosna i Hercegovina zasluženo slavi ovaj kao suza čist sportski uspjeh, već su je dohvatili političari koji ne znaju ništa drugo.

Lanu Pudar odlučili su, tuđim novcem, pomoći i nagraditi Željko Komšić i Benjamina Karić. Ove dvije populističke perjanice valjda računaju da je izborna godina, pa im dobro dođe. Makar bili iskreno sretni zbog uspjeha Lane Pudar, njihov potez nepogrešivo zaudara na jeftini, provincijski populizam u kojem su, treba priznati, vješti, i koji će im vjerojatno donijeti pokoji glas.

Usporedimo. Gospođa Karić nedavno je veličanstveno ogradila Vječnu vatru i pohvalila se ovim velebnim projektom. Pothvat koji je stavlja u rang onih koji su svojevremeno upriličili grandiozno otvaranje trotoara ispred Predsjedništva BiH. Željko Komšić je dokazani populistički šarlatan i vječni uhljeb, raspirivač mržnje i politička štetočina.

Ovakvi ljudi trebali bi znati zašutjeti pred pravim talentom i konkretnim uspjesima Lane Pudar, ali morali su se još jednom oglasiti. I opet će, po potrebi. To su, nažalost, moralno-intelektualni gabariti prosječnog političara u BiH, a Karić i pogotovo Komšić spadaju među gori dio njih.

Ako je što prije ne zaborave i ne nađu novu žrtvu, Komšić i Karić mogli bi Lanu Pudar omraziti svima onima, a njih nije malo posvuda u BiH, koji ovaj dvojac, s dobrim razlogom, smatraju društveno i politički štetnima. To bi tek bila prava, dugoročna šteta.

digitalnademokracija.com

Ryōsuke Ōhashi – Estetika prijenosa mirisa

Ryōsuke Ōhashi

https://pescanik.net/novosadisti-jedan-pogled-u-buducnost/

Počet ću s nekoliko objekcija koje se odnose na grčki mit o Odiseju.

Odisej je namjerno zatomio sireninu pjesmu kao tuđe Drugo, u svakom slučaju kao Drugo u njemu samome. Dao se privezati za jarbol u činu samoočuvanja, uslijed čega je mogao osluhnuti sireninu pjesmu – koja je jednostavno izložila ljudsku smrtnost – iz stanja zajamčene sigurnosti. Smrt je kao apsolutno Drugo omalovažena i sudbonosni događaj je odbačen. Fascinantna, zavodljiva ljepota sirenine pjesme, pjesme koju smrtnici žele čuti i po cijenu života, oslabljena je slušanjem iz sigurne zavjetrine. Službeno putovanje i nestanak Odisejeve lađe možemo razumjeti kao sireninu posljednju uru.

Postoji mogućnost da je čovjeku, koji želi prisvojiti instrumentalni um, očuvanje života  značajnije od estetskog vrednovanja ljepote. Upravo stoga čovjek nastoji koristiti um za ovladavanje smrtnosti. No, da li je moguće smrt ukrotiti pomoću instrumentalnog uma, ili je pak i najnaprednija tehnika eutanazije samo beskonačno odlaganje stvarnog problema? Jedna je stvar pritom jasna: ako je Drugo zatomljeno kao Drugo, onda je ono “u usporedbi s” usporedbe isto tako zatomljeno, što znači da je Subjekt, koji je prikraćen za Drugo, reduciran na solipsističko bitvstvovanje što besciljno tumara svijetom.

Iskusimo li prirodu sirenski, rezultat je estetička teorija instrumentalnog uma. Estetička teorija, na koju utječe drukčije iskustvo prirode, zahtjeva drukčiju estetičku teoriju i stoga u pravilu mora postojati bezbroj takvih teorija. Kao primjer želio bih predstaviti estetičku teoriju za koju koristim izraz “kunju”, izraz koji doslovno znači prijenos zraka i mirisa.

Mit o Odiseju  svojedbno su istražili Max Horkheimer i Theodor Adorno u knjizi “Dijalektika prosvjetiteljstva”. Autori tu nastoje pokazati da je paradigma instrumentalnog uma u tome mitu već izrečena u obliku Odiseja. Po mom mišljenju, to nije mit o instrumentalnom umu, nego izraz činjenice da je iskustvo ljepote neodvojivo povezano s iskustvom smrti ili smrtnosti.

Povezujemo li ljepotu s rascvjetom života, ta se tvrdnja može činiti paradoksalnom. No vidimo da je cvijet na vrhuncu svoje veličanstvenosti upravo tada kada počinje venuti, i da je venjenje vidljivo znamenje smrti. Dakako, proces venjenja, gledamo li na nj s čisto biološkog stajališta, ne znači umiranje cvijeta, nego nagoviješta rađanje plodova  i njegovo daljnje uspijevanje. Ali cvijet mora umrijeti kao cvijet, i plodovi moraju umrijeti kao plodovi, ako se njihova vrsta nastavlja. Ljepota cvijeta mora uvenuti kao ljepota.

Usporedba ljepote s cvijetom pomaže razumjeti kako je pojam ljepote neodvojivo povezan s pojmom smrtnosti. Ako umjetnost samo proizvodi ljepotu u smislu toga prirodnog cvijeta, tada mora umrijeti skupa s njim. Ustanovitelj i veliki glumac No kazališta, Zeami, je u “Fushi kaden” (“Napušteni nauk o cvijetu umjetničko estetskog oblika”) zapisao da cvijet mladog, čednog glumca uskoro izblijedi i nije umjetničko uzvišeni cvijet kakav je stvoren u No umjetnosti. Pravi je cvijet onaj koji preživi i na “granama što stare”. Zeami daje kao primjer scensko uprizorenje svog oca deset dana prije njegove smrti.

Sve dok je označen kao “cvijet” i manifestacija “prirode”, cvijet je sličan kako umjetnosti tako i mladosti. Do te mjere su identični. Razlika među vrstama jest u tome što umjetnička ljepota vremenom ne blijedi, dok prirodna ljepota mora izblijediti. Njihov međusobni odnos jest u tome da ono što je očuvano u prvomu, cvjeta i sahne u drugom. Između njih postoji prekinuta stalnost.

U japanskoj je umjetnosti  ta prekinuta stalnost izražena umjetničkim pojmom  “kire-tsuzuki” (prerezani kontinuum). Taj pojam služi kao povijesno ishodište mojega eseja, pa ću najvjerojatnije morati dati kratko tumačenje.

Riječ “rez” (kire) sadržana je u temeljnom pojmu japanske poezije kao dio takozvanog “reznog sloga”. Funkcija reznog sloga jest prekid toka izražavanja do te mjere da se stvara prostor za novi stupanj. Rez ne zaustavlja, ne siječe tok, nego ga povezuje s novim tokom. Riječ je “rez” u vezi s riječi “tsuzuki” (kontinuum). Tako nastaje jedan od ključnih izraza u japanskoj poeziji: “prerezani kontinuum” – kire tsuzuki. Za objašnjenje navest ću nekoliko redaka iz jedne od Bashovih haiku pjesama:

Stari ribnjak – u njega skače žaba, zvuk vode.
Furuike ya kawazu tobikomu mizo no oto

Rezni je slog u ovoj pjesmi  “ya” za riječ “furuike”. Odgovara crtici nakon sintagme “stari ribnjak”. Stari ribnjak – doduše beznačajan – naglašen je prerezanim kontinuumom. Rezni slog “ya” uvodi novi stupanj sa žabom koja skače u ribnjak. Spokojnost je ribnjaka naglašena, ali naglašena sa zvukom vode. Svagdanji prirodni događaj je u toj pjesmi izvučen ili izrezan i tako izložen našoj pozornosti. Kroz taj rez svagdanjost ili prirodnost običnog života nanovo je izražena. Sama pjesma postaje na toj točki “rez”. Stoga je Basho proširio izraz reznog sloga i zapisao da su “svi slogovi abecede rezni slogovi”.

Prvobitno značenje “reza” jest tehnički rez, pri čemu je neposredna prirodnost prirode, prirode koju čovjek još nije dodirnuo, odrezana. Bilo kako bilo, to znači da je priroda izrezana ili izolirana od njezine neposredne prirodnosti i pojavljuje se u svojoj unutarnjoj prirodnosti. Ovdje treba dodati da taj “rez” nije jednostavno onaj znani umjetnički pojam tradicionalne japanske umjetnosti, nego i – čak i prije svega – pojam “života”. Zadatak pjesnika pretpostavlja to odlučno napuštanje svagdanjeg života. To je napuštanje jedan od oblika reza. Basho se uputio na put; na njemu je živio i čineći putovanje svojim domom, došao je do spoznaje da je upravo putovanje ono što čini pravu prirodu života. S “rezanjem” kroz običnu prirodu otkrio je dublju prirodu života. Kroz putovanje kao rez postao je pjesnik i njegove pjesme svagda iznova izražavaju iskustvo smrtnosti.

U likovnim umjetnostima japanskog srednjeg vijeka i u japanskom modernom dobu “rez” u gornjem smislu nije bio izražen samo u književnosti, nego i na puno drugih načina. Pogledajmo primjer rasporeda cvjeća (japanski ikebana – doslovno: živo cvijeće ili oživljavanje cvijeća). Cvijet je u kebani odvojen od prirodnog života. Taj cvijet, da bi se očuvao na životu, jedva uspijeva popiti vodu iz vaze. No ipak, budući da nema više korijen, sam se ne može regenerirati. Jer je odrezan od svojih korijena unatoč bezuvjetnoj volji za životom, njegova su konačna priroda i njegova prirodnost otvoreno  izraženi.

Slijedeći primjer “reza” je tzv. “suhi vrt” u japanskoj pejzažnoj arhitekturi (japanski: karensansui – doslovno: pusta gora i voda). Najsuroviji oblik toga vrta možemo vidjeti u znamenitom “stjenovitom vrtu” svetilišta Ryoan u Kyotu. Taj jednostavni vrt, koji leži na pravokutnoj površini 336,6 metara kvadratnih i okružen golim zidom, sastavlja petnaest kamenja, položenih na šljunak – i ništa drugo. Nikakvog bilja, nikakvih kipova. Stijene i šljunak simboliziraju gore i rijeke. Pojavljuje se pitanje: zašto izabrati “puste gore i rijeke”, dakle nežive stijene i hladan šljunak, umjesto živoga drveća i tekuće vode? Pejzažni vrtlar i majstor zena Muso želio je “učiniti uvelima” prirodne elemente gore i riječne vode, odrezao je prirodnost prirode. Mirovanje i kretanje, surovost i igra prirodnog svijeta reproducirani su odrezivanjem organskog života od prirodnog svijeta. Stjenoviti vrt u hramu Ryoan odličan je primjer umjetnosti “reza”.

Treći je primjer moguće naći u “ceremoniji čaja”. Ceremonijalna čajna kuća odvojena je od svjetovnog svijeta putem. Taj put, znan kao “roji”, simbolizira “čist prostor” u budističkom smislu. Onaj tko na putu u sobu čajne ceremonije prolazi kroz taj prostor jest – prema ceremoniji čaja – očišćen od prašine svjetovnog svijeta. Događaji u sobi čajne ceremonije ograničeni su na “ništa više nego vrenje vode, pripravu čaja”, kojima slijedi “pijenje čaja”, kao što to opisuje slavni majstor čaja Rikyu – upravo tako kao što se to radi u svakodnevnom životu. Ono što razgraničava oba područja jest “rez” na kojega prostorno upućuje put imenovan “roji”. Budistički izraz doslovno znači čajnu kuću koju je “roji” odrezala od svakodnevnog života. Svagdanjost je reproducirana na način da su njezina prirodna smrtnost i jedinstvenost pojedinačnog života posebno izraženi. Svi elementi koji spadaju u ceremoniju čaja, uključujući pomagala, pokrete, ikebanu i kaligrafske zastore, izrazi su “prerezanog kontinuuma” nesvakidašnjosti kao i svakidašnjosti. Ni život ni smrt nisu dijametralno suprotni. Život kao disanje, dakle uzdisanje i izdisanje, život kao hod, pri kojemu se lijeva i desna noga međusobno izmjenjuju u pomicanju, nisu jednostavan kontinuum, nego su u svakom trenutku prerezani kontinuum koji predstavlja konačnost i smrtnost života. Umjetnost prerezanog kontinuuma vodi do istinskog iskustva prerezanog kontinuuma u svakidašnjem životu.

Moderna umjetnost, za koju pojam ljepote nije više kriterij i koja teži isključivo čistom i slobodnom stvaranju likovnih oblika, spomenute bi primjere  možda smatrala odveć klasičnima. No čak se ni moderna umjetnost ne može  posve osloboditi iskustva smrtnosti. Upravo težnja za onim što vrijedi kao “čisti” oblik, neovisan od izvanjskoga svijeta, pokazuje svjesno ili nesvjesno iskustvo smrtnosti. Samo traženje čistog i neovisnog likovnog “oblika” ne ukazuje na ništa drugo do na čist izraz smrtnosti ljudskog bića. Odvraćanje od nadvremenske predstave o ljepoti pokazuje unutarvremenski pokušaj prevladavanja vremena-prostora.

Umjetnost prerezanog kontinuuma kao izraz smrtnosti i ljepote proizlazi iz japanskog srednjovjekovno-modernog duhovnog svijeta, svijeta kojega predstavlja prije navedeni budizam, posebno zen-budizam. Putovanje kao uzimanje slave od svagdašnjice i kao rez života, kojega karakteristično predstavlja pjesnik Basho, proizlazilo je iz njegovih budističkih iskustava, pri kojima se monah oprašta od svakodnevlja eda bi se vratio dubljoj prirodi svog života.

No na što se odnosi nauk budizma i može li nam on objasniti umjetničko učenje o prerezanom kontinuumu? Predstavnici učenja o Putu umjetnosti nikada nisu postavili to pitanje. Umjetnicima ne treba postavljati takvo pitanje, jer je njihova interpretacija života i smrti, odnosno zračenje ili isijavanje kroz smrt u životu i života u smrti u cjelini podudarno s budističkom filozofijom. Znana ključna formula u Hannya (sanskrt: prajna)-Sutri, “praznina (sanskrt: sunyata) jest i izvanjskost (sanskrt: rupa), izvanjskost jest i praznina”, na primjer objašnjava da je život kao izvanjskost ujedno i praznina, što znači apsolutna neegzistencija koja se podudara s pojmom smrti kao apsolutnom negacijom. I upravo ta praznina kao smrt prisutna je u životu kao izvanjskosti.

Promislimo li ponovno “učenje o Putu umjetnosti” kao primjer budističke estetike i kao prijedlog za estetičku teoriju u modernom smislu, gornja se konstatacija Hannye-Sutre još uvijek čini nedostatnom. Umjesto očite srazmjernosti tvrdnje “praznina je i izvanjskost, izvanjskost je i praznina”, u Hannya filozofiji Mahayana budizma veći je naglasak na praznini nego na izvanjskosti. Svijet ljepote je svijet izvanjskosti par excellence. Glede toga, primjereniji pristup je jedno od kasnije razvijenih učenja, takozvani “nauk svijesti” (Yuishiki), koji se razvio iz Hannya učenja,  budući da se – uz pretpostavku da je svijet izvanjskosti doista praznina – usredotočuje na određivanje otkuda taj inače nepostojeći svijet, svijet izvanjskosti, potječe i kakva je struktura inače pogrešive ljudske svijesti.

U nastavku ću se pozvati na esej pod naslovom “Daijo kishinron”, esej koji je bio napisan na zadnjem stupnju razvića “nauke o svijesti”. Vrijeme je nastanka (od sredine petog do sredine šestog stoljeća) doduše sporno, no isto tako su sporni i mjesto (Indija ili Kina) i autor. Ali na ovomu se mjestu neću baviti tim stvarima.

Ovaj se esej bavi samo jednim pojmom, pojmom koji odgovara “učenju o Putu umjetnosti” i koji vodi promišljanju estetike:  pojmom “kunju”. “Kun” znači miris, “ju” znači kako prijenos toga mirisa tako i njegovo trajanje u smislu navada, običaja, pakse itd. Navest ću odlomak iz “Daijo kishinron”: “Što znači kunju: odjeća obično nema miris. No ako netko na nju prenese miris, tada  kao da ona sama ima taj miris. Isto vrijedi i za Dharmu. Istinski čisti Dharma nije mračan. Mračan postaje kada na njega prenese svoj miris tamno neznanje. Istina je i da tamni, uprljani Dharma zapravo ne djeluje očišćujuće, no ako se na njega prenese pravi Dharma, on preuzima očišćujuće djelovanje”.

Uzajamni učinak pravog Dharme mogao bi se, s nekim ogradama, usporediti s borbom između svjetla i tame, borbom koja je često predstavljena u mitu o rođenju svemira. No od bitna je značenja da se na ovom mjestu oslobodimo dihotomije. Svjetlo i tama nisu dihotomični, zrače u uzajamnom učinku prijenosa mirisa.

Preneseni miris, miris koji neko vrijeme ostaje aktivan, spomenut je u “Daijo kishinron”, kao i u nauku o svijesti Mahayana budizma nazvanom “sjemena”. Nauk o prijenosu mirisa istodobno je i nauk o sjemenima, očuvanim u brazdi svijesti imenovanoj “arayashiki”. Ta brazda svijesti mora iščeznuti na zadnjem stupnju prijenosa mirisa. Cvijet kao simbol uzvišene umjetničke ljepote koja nikada ne blijedi, primjerice, nije moguće naći samo u kretanju tamo-amo između očišćujućeg i uprljavajućeg učinka, odnosno ne nahodi se samo u beskonačno razmnožavajućoj brazdi, gdje su sjemena pohranjena, nego tamo gdje je brazda sama iščezla, dakle u zaboravu individualne svijesti. Prijenos mirisa kao očišćenje je vječno, dok se prijenos mirisa kao zatamnjenje naposljetku zaključuje.

Na temelju primjera prijenosa mirisa u umjetnosti, oslonit ću se na pojam estetike koji paradoksalno izvire iz načela koje kaže da je osjetilnost kao element estetike negirana. Teorija prijenosa mirisa kaže da “osjetilnost” kao aisthesis, kao temeljni element estetike uopće, mora biti ispražnjena i negirana. U prethodnom navodu “praznina je i izvanjskost,  izvanjskost je i praznina”, izraženo je bilo isto negiranje. No, u tom slučaju ne istražujemo daljnje pozitivno značenje pojavnog svijeta, dočim nauk o svijesti, kojemu pripada prijenos mirisa, naglašava njegovo značenje. Naglašava i aisthesis kao sredstvo za prijenos mirisa i kao sredstvo za brazdu svijesti, koje je područje estetskog. Njegov nastanak i raspad su istodobni. Estetsko je svagda privremeno/prolazno i naizvan izraženo u smrtnosti. Posebno to područje smrtnosti jest ono koje duboko shvaćamo u nauku o prijenosu mirisa. To objašnjava kako je to područje ili “brazda” svijesti svagda točka spora između očišćenja i tamnjenja, prosvjetljenja i zatamnjenja. No to je izvedeno na način da je “brazda” konačno negirana, da konačno nestaje.

Po tome je učenju osjetilnost kao prostor pomaka svijesti naposljetku negirana. No iz toga ne slijedi da osjetilnost valja razumjeti kao ono kroz koje prosijava nevremensko. Estetsko-vremensko jest ono u kojemu je prisutno apsolutno nevremensko, praznina.

Misao da nevremensko sija kroz vremensko pojavljuje se i u Kantovu pisanju, napose u vezi s temom vremena. Kant je prihvatio da vrijeme samo ne otiče, iako mora sve što je vremensko isteći. Samo vremensko propada, a vrijeme samo ne propada, kao rijeka koja miruje, iako voda i dalje teče kroz nju. Bilo kako bilo, Kantovo pojašnjenje pojma vremena samog nije dostatno. Njegov odgovor da je vrijeme oblik osjetilnosti – djelujući kao shema, dakle shematizam, Kant sam označuje kao “skrivenu umjetnost u dubinama ljudske duše”. Te dubine pak ostaju do kraja nejasne.

Osjetilnost kao područje prijenosa mirisa jest prostor u kojemu je smrtnost uočena u različnim stanjima svijesti, no tako da su – zbog potpunog zračenja u praznini – ta stanja svijesti konačno ispražnjenja i negirana. Što se tiče praznine, ona se ne pojavljuje drugdje nego u osjetilnosti i kao osjetilnost, tako da ona sada prosijava u praznini na posve nov način.

Odavde se ponovno vraćam mitu o Odiseju, spomenutom na početku. Na koji način doista možemo osluhnuti sireninu pjesmu a pri tome ne zatomiti njezinu fascinantnu, zavodljivu ljepotu? Moramo li umrijeti kad je istinski osluhnemo? Možda moramo umrijeti, no ako samo umremo, sirenina pjesma mora isto tako iščeznuti, jer ne može biti osluhnuta. Estetika prijenosa mirisa kaže da postoji jedan način umiranja, prerezani kontinuum, način koji je zbilja postojao u predmodernoj japanskoj umjetnosti i religiji. U tom smislu smrtno ljudsko biće prolazi kroz svoju smrtnost dok ne „umre“, što znači da samo onaj tko istinski dosegne tu „smrt“ živi bez starenja.

 
Sa nemačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 21.07.2012.

***

• Ryōsuke Ōhashi (jap. 大橋 良介) je savremeni japanski filozof sa doprinosima u fenomenologiji, estetici, njemačkom idealizmu. Također, bavio se Martinom Heideggerom i japanskom filozofijom, koja je pod utjecajem budizma.

Život

Rođen je 1944. u Kyotu, a otac mu je bio učitelj matematike. Od 1969. do 1973. studirao je filozofiju na Državnom Univerzitetu u Kyotu i od 1969. do 1973. na Ludwig-Maksimilianovom-Univerzitetu u Münchenu, gdje je postao poznat sa radom “Ekstaza i smirenost” (“Ekstase und Gelassenheit – Zu Schelling und Heidegger”), sa summa cum laude. Godine 1983. bio je prvi Japanac na Julius-Maksimilianovom-Univerzitetu u Würzburgu, gdje je vodio mnogobrojne filozofske razgovore sa Heinrichom Rombachom. Kao profesor filozofije predavao je od 1975. do 1985. na Medicinskom Univerzitetu Šiga u japanskom gradu Ōtsu, a od 1985. do 2003. na Tehnološkom Institutu u Kyotu. U julu 1990. dobija nagradu “Philipp Franz von Siebold”, a u martu 1996. “Humboldtovu medalju”. Između 2003. i 2007. predavao je estetiku i filozofiju umjetnosti na Univerzitetu u Osaki, između 2007. i 2010. filozofiju na Budističkom Ryūkoku-Univerzitetu u Kyotu. Predavao je kao profesor u Kölnu, Beču, Hildesheimu i Tübingenu. Držao je predavanja i u Francuskoj, SAD-a, Tajvanu i Hong Kongu. Ohaši je radio na naučnim projektima na Berlinskom institutu za napredne studije tokom 1997. – 98., a zatim kao saradnik-profesor na Kolleg Friedrich Nietzsche u Weimaru.^[1], te na međunarodnom Kolleg Morfomata pri Univerzitetu u Kölnu tokom 2013. – 14.^[2] Bio je saradnik-profesor na Istraživačkom institutu za filozofiju u Hannoveru (Forschungsinstitut für Philosophie Hannover). Od 2014. Ohaši je predsjednik Japansko-njemačkog instituta u Kyotu.

Filozofski rad

Ohaši je student japanskog filozofa Keićija Nišitanija i njemačkog filozofa i intelektualca Maxa Müllera, te pripada početkom 20. stoljeća stvorenoj Kyoto-školi, školi japanske filozofije. Njegovo izstraživanje upoređuje japanske i zapadne duhovne tradicije. Od njegove disertacije, međukulturni susret japanskog i zapadnog filozofskog svijeta igra ključnu ulogu u njegovom radu. Već prije njegove disertacije Ohaši je došao preko Schellinga i Heiddegera na ovu tematiku. Međukulturalno-filozofski susret zapadnog i dalekoistočnog razmišljanja znači iskusiti Drugog kao Drugog, a ne kao Drugog kojeg mi sami predstavljamo. Drugu kulturu ne treba posmatrati kroz našu prizmu razmišljanja, nego nešto sto je samo po sebi drugačije. U ovom kontekstu, za njega jezik predstavlja jedno uraslo iskustvo. Prevođenje riječi, gramatičkih svjetonazora, misli, koncepata ili mitskih ideja u “vlastiti jezik” može da uspije samo ako se jedan jezik drugom otvori i prilagodi, a ne ako se pokuša svoj sistem prenijeti na drugi jezik i zatim izvesti ovo kao prevod. On se već bavio ovim pitanjem u vezi sa svojim radom o Heideggeru, gdje je naveo Heideggera kao primjer, koji je ranije elaborirao pitanje bitka^[3] objasnivši ga kao osnovu zapadnog razmišljanja. Na njemačkom “bitak” može biti glagol, i Hajdeger kaže:

Ako “bitka” nestane, nije moguće pričati i dakle nije više moguće razumjeti.

Zato je riječ “bitak” odlučujuća. Na japanskom jeziku postoje dva prevoda za riječ “bitak”, a na kineskom ne postoji prevod. Kroz prisilni prevod nestaje nešto važno od date riječi, što se podrazumijeva u njemačkoj riječi “bitak”.

Fenomenologija

Dijelom kroz Heideggerovu perspektivu i Hegelovo djelo, ali uglavnom slijedeći “ideju mjesta” Nišide, Ohaši je razvio “fenomenologiju mjesta” i postavio njegovu tezu habilitacije “vremenske analize hegelove logike” stavio je svoj rad u jedan novi filozofski kontekst, kad ga je definirao kao nauku smisla. Ohaši argumentira da Hegelov eksplicitni vid vremena ima jednu implicitnu ideju od “izvornog vremena” i argumentira, da je vremenski smisao Hegela “izvorna vremena” jednako njegovoj duhovnosti, jer za Hegela je “duh” smisao vremena. Logika kao kategorija takvog duha i njegove vječne bitnosti mora imati strukturu tog doba.^[4]

Fenomenoetika

U narednim objavljenim knjigama Ohaši je odgovorio na rad “filozofija praznine” (Śūnyatā) od Keićija Nišitanija sa “filozofijom saosjećanja”. “Praznina” i “saosjećanje” (“saosjećanje” i “veliko srce” od Bude i Bodhisattvi, koji se bore za spas svih živih bića) su jedan par u Mahajana-Budizmu. Umjesto pojma “fenomenologija” Ohaši je uveo pojam “fenomenoetika”, koji se zasniva na pojmu noetika (od grčkog “noesis”). Ovim se ovdje prvo misli na početno iskustvo budističkih sutri koji su obuhvaćeni time. Ohaši želi da kaže, da se svaka fenomenološki formulisana misao zasniva na jednom početno-intuitivnom iskustvu, tako da se njegov trud sada može nazvati “fenomenoetika saosjećanja”.

Između puta i sistema

Ohašijev pristup objedinjuje različite elemente više naučnih disciplina kao što su: umjetnost, lingvistika, književnost i teologija su dio njegovog rada. Po njegovom mišljenju najveća razlika između evropske i japanske filozofije je “razlika između puta i sistema”^[5]. Sistem stremi prema savršenstvu, gdje se čitavi sistem odražava u svakom pojedinom dijelu. Prema Ohašiju, dalekoistočnjačko razmišljanje se možda najbolje može shvatiti kao put, pa se tako razvija put do filozofske, etičke i religijske prakse, koja se također shvata kao način života. Istovremeno, religijski kontekst je uključen u ovaj proces, jer hodanje putem je religija bez koncepta boga, kao što se doživljava u budizmu, taoizmu ili šintoizmu.

Religija i priroda

U svom objavljenom djelu “Japan u interkulturalnom dijalogu” (1999.), Ohaši koristi posebne pojave u japanskoj kulturi, te razne stvari i nazive koji se koriste za opisivanje odnosa između kulture i prirode. Njegov osnovni metod ili pristup zasniva se na religioznim filozofskim pogledima japanskog kulturnog diskursa. Stoga se njegova filozofija često shvata u kontekstu istočnoazijske i japanske religijske tradicije, na koju se on uvijek iznova poziva. Njegovi prilozi “Estetika vode u Japanu” ili “Vjetar kao koncept kulture u Japanu” navode se kao primjeri takvom pristupu. Ohaši vidi korijene izvorne “japanske religioznosti u drevnom šintoizmu” [7] i njezine poglede kao kulturu vjetra i prirode, za razliku od evropske tehno-kulture, koja danas oblikuje cijeli svijet^[6]. To znači da religiju ovdje ne treba shvatiti kao posebnu oblast kulture, već kao njenu dubinu i temelj.^[7]

Estetika

U oblasti filozofije i estetike (ili japanske estetike), mnoga njegova objavljena filozofska djela (od kojih su se mnoga pojavila na više evropskoh jezika) daju važan doprinos međukulturalno-filozofskom razumijevanju koje predaje na Univerzitetu u Osaki. Svoju nastavu zasniva na estetici na različitim originalnim umjetničkim mjestima u Japanu i Evropi. Ove suštinske razlike su uglavnom u različitim razvojnim procesima. U Japanu, umjetnost i religija od početka nisu bile u međusobnom sukobu. Umjetnost se razvijala kao umjetnički pravac.^[8] Naziv “gei” koji bi se mogao prevesti kao “umjetnost”, nije nikada bio u suprotnosti prema religiji. Prema Ohašiju, u modernom smislu, samo u modernim vremenima govorio je o umjetnosti u modernim vremenima.

Ovo se mora shvatiti u terminima “likovne umjetnosti”. Ohaši ističe da epoha moderne, kao izvor evropske prirode, proizlazi iz historijskog konteksta. Međutim, on ukazuje na razbijanje povjerenja u neomoderni evropski razum, prije svega kroz dva svjetska rata, koji se u filozofskom svijetu vraćaju u post-hegelovsku filozofiju. Ovim elementima (prema Ohašiju) pridružuje se još jedan historijski element, azijski modernizam, koji je prvi nastao u Japanu, a kroz koji je postavljen i relativizirani položaj Evrope kao pretpostavljenog središta svjetske historije. Japanska modernost je po njegovom mišljenju dvostruka. Gornja, bogatija klasa je evropeizovana, ali niža klasa je tradicionalno japanska. Kod pripadnika niže klase se nastavlja simbioza između umjetnosti i religije, dok su pripadnici bogatije klase po pitanju umjetnosti i religije ravnodušni jedni prema drugima kao u modernom životu u Evropi. Prema Ohašiju, neophodno je približiti zapadnu i japansku estetiku putem mekulturalnog dijaloga. Kada se interkulturni dijalog ostvaruje na filozofskom nivou, javlja se nova perspektiva u kojoj evropska i azijska kultura dostižu novi i kreativni potencijal i u oblasti misli. To ima za posljedicu da se u uporednoj estetici “druge” kulture koje treba uporediti mogu više ili manje naći u “sopstvenoj” kulturi, to jest da je svrha naglasiti i razmotriti osebujnu artikulaciju dvoslojnosti unutrašnjeg svijeta i stranog svijeta. Kulturno, osim upoređivanja s uporednom estetikom, postoji i druga sama po sebi, ali ono što je uporedna estetika, jeste svijet umjetnosti koji utječe na nas, apsolutnog stranca, ali kao takvog, putem drugih koji prenose na nas svoju sopstvenu kulturu.

Bibliografija

Knjige

• Ekstase und Gelassenheit. Zu Schelling und Heidegger. (= Münchner Universitäts-Schriften Band 16). Dissertation. Fink, München 1975.
• Zeitlichkeitsanalyse der Hegelschen Logik. Zur Idee einer Phänomenologie des Ortes (= Symposion. Band 72). Habilitation. Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 1984, ISBN 3-495-47550-8.
• Kire. Das „Schöne“ in Japan. Philosophisch-ästhetische Reflexionen zu Geschichte und Moderne., DuMont Buchverlag, Köln 1994. (2., überarbeitete und ergänzte Auflage. Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2014, ISBN 978-3-7705-5662-5)
• Japan im interkulturellen Dialog. Judicium Verlag, München 1999, ISBN 3-89129-624-X.
• Die „Phänomenologie des Geistes“ als Sinneslehre. Hegel und die Phänomenoetik der Compassion. Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2009, ISBN 978-3-495-48376-3.
• Naturästhetik interkulturell. (Schriften aus dem Kolleg Friedrich Nietzsche). Verlag der Bauhaus-Universität, Weimar 2011, ISBN 978-3-86068-448-1.
• Schnittpunkte: Essays zum ost-westlichen-Gespräch. Band 1: Dimensionen des Ästhetischen. Traugott Bautz Verlag, Nordhausen 2013, ISBN 978-3-88309-859-3.

Izdavač

• Die Philosophie der Kyoto-Schule. Texte und Einführung. Verlag Karl Alber Freiburg i.Br/ München 1990. (2., erweiterte Auflage. mit neuer Einführung, 2011, ISBN 978-3-495-48316-9)
• Dogen. Shobogenzo. Ausgewählte Schriften. Anders Philosophieren aus dem Zen. Zweisprachige Ausgabe. Übersetzt, erläutert und herausgegeben von Ryosuke Ohashi und Rolf Elberfeld. Keio University Press Tokio, frommann-holzboog Stuttgart/ Bad Cannstatt 2006, ISBN 3-7728-2390-4.
• mit Alfred Denker, Shunsuke Kadowaki, Georg Stenger und Holger Zaborowski: Heidegger und das ostasiatische Denken. (= Heidegger-Jahrbuch. Band 7). Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2013, ISBN 978-3-495-45707-8.
• mit Martin Roussel: Buchstaben der Welt – Welt der Buchstaben. Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2014, ISBN 978-3-7705-5609-0.

Članci od 2010.

• Das Halbe als Überschuss. Japanische Hermetik in ihrer Nähe und Ferne zu Rombach. In: Helga Blaschek-Hahn, Hans Rainer Sepp (Hrsg.): Heinrich Rombach. Strukturontologie – Bildphilosophie – Hermetik (= Orbis Phaenomenologicus Perspektiven. N.F., Band 2). Verlag Königshausen & Neumann, Würzburg 2010, ISBN 978-3-8260-4055-9, S. 221–235.
• Inwieweit ist der „Wind“ ein Morphom? Eine Figurationsdynamik der Kultur in Japan. In: Günter Blamberger, Dietrich Boschung (Hrsg.): Morphomata. Kulturelle Figurationen: Genese, Dynamik und Medialität. (= Morphomata. Band 1). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2011, ISBN 978-3-7705-5148-4, S. 287–306.
• Der philosophiegeschichtliche Ort der Philosophie Nishidas. In: Tilman Borsche (Hrsg.): Allgemeine Zeitschrift für Philosophie. Jg. 36 (2011) Heft 3, S. 263–280.
• Vers la profondeur du sensible: La phénoménologie de l’esprit de Hegel et la compassion du Buddhisme du grand véhicule. In: Revue Philosophique de la France et de l’Etranger. No. 3 Julliet-Septembre 2011, S. 365–385.
• Der erfüllte Augenblick. Die Zeitlehre des Zen-Meisters Dôgen. In: Der Blaue Reiter. No. 31, 2011, S. 42–47.
• Die Naturschönheit als Schein. In: Christian Tewes, Klaus Vieweg (Hrsg.): Natur und Geist. Über ihre evolutionäre Verhältnisbestimmung. Oldenbourg Akademieverlag, Berlin 2011, ISBN 978-3-05-005176-5, S. 311–322.
• Also lachte Zarathustra. In: Claudia Wirsing (Hrsg.): Auf Nietzsches Balkon. Philosophische Beiträge aus der Villa Silberblick. Band II. Verlag der Bauhaus-Universität, Weimar 2012, ISBN 978-3-86068-468-9, S. 14–25.
• Der Ungrund und die Leere. In: Julian Nida-Rümelin, Elif Özmen (Hrsg.): Welt der Gründe. F. Meiner Verlag, Hamburg 2012, ISBN 978-3-7873-2269-5, S. 1081–1093.
• The Concept of Time According to Zen Master Dôgen: „A Pine Tree Is Also Time, A Bamboo Is Also Time. In: Figurations of Time in Asia. (= Morphomata. Band 4). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2012, ISBN 978-3-7705-5447-8, S. 148–156.
• Wie sich die Entsagung mit dem Mut verbinden kann. Erdbeben und die japanische Mentalität. Eine kulturhistorisch-philosophische Betrachtung. In: Franziska Ehmcke, Chantal Weber, Antje Lemberg (Hrsg.): Japan immer wieder neu gesehen. Perspektiven der Japanforschung an der Universität zu Köln. Lit Verlag, Berlin 2013, ISBN 978-3-643-12057-1, S. 21–34.
• Überlegungen zu östlichen und westlichen Zeitvorstellungen und Zeiterfahrungen in Philosophie und Malerei. In: Thierry Greub (Hrsg.): Das Bild der Jahreszeiten im Wandel der Kulturen und Zeiten. (= Morphomata. Band 7). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2013, ISBN 978-3-7705-5527-7, S. 143–160.
• Vorwort. und Frage nach dem “Weltbild” und den “Weltbildern. In: Heidegger und das ostasiatische Denken. (= Heidegger-Jahrbuch. Band 7). Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2013, ISBN 978-3-495-45707-8, S. 9–18, 59–74.
• Ein Tieferes vom Tod – zu Mishimas Seppuku. In: Günter Blamberger, Sebastian Goth (Hrsg.): Ökonomie des Opfers. Literatur im Zeichen des Suizids. (= Morphomata. Band 14). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2013, ISBN 978-3-7705-5611-3, S. 359–375.
• Das Problem des “Bösen” in der Philosophie Nishidas. In: Rolf Elberfeld, Yôko Arisaka (Hrsg.): Kitarô Nishida in der Philosophie des 20. Jahrhunderts. Mit Texten Nishidas in deutscher Übersetzung. Karl Alber Verlag, Freiburg i. Br./ München 2014, ISBN 978-3-495-48609-2, S. 61–73.
• Self and Person in a Non-anthropological View. In: IHS Newsletter. Institute for Advanced Studies in Humanities and Social Science. National Taiwan University, Vol. 9, 1. Periode, Spring 2014, S. 1–9.

Estetičko-filozofski članci

• A Small Fish Swallows a Large Fish. In: The Eastern Buddhist. Band 25, No.1 New Series, Spring 1992. In Memoriam Nishitani Keiji 1900–1990. S. 101.
• Kire und Iki. In: Michale Kelly (Hrsg.): Encyclopedia of Aesthetics. Vol. 2, Oxford, S. 553–555.
• Japanisches Denken in Tradition und Moderne. In: Clemens Kauffmann (Hrsg.): Risutora. (= Schriftenreihe der Universität Regensburg. Band 27). Universitätsverlag Regensburg, 2001, S. 95–106.
• Philosophie und Naturwissenschaften im Dialog. In: Veröffentlichungen des Japanisch-Deutschen Zentrums Berlin. Band 48: 7. Symposium aus der Reihe „Der Osten – Der Westen“: Was soll der Mensch wissen? Ethik im Zeitalter der Technologie. 25.–26. Oktober 2001, S. 11–15.
• Der Weg der Kunstwerke. Humboldt-Forum, wozu? In: Der Tagesspiegel. 14. September 2008, S. 25.

Reference

1. ^ “West-östliche Zeitauffassungen – Kolleg Friedrich Nietzsche lädt ein zum Abschluss des Vorlesungszyklus von Ryôsuke Ôhashi.“. Arhivirano s originala, 20. 12. 2014. Pristupljeno 16. 10. 2019.
2. ^ “Arhivirana kopija”. Arhivirano s originala, 8. 5. 2011. Pristupljeno 16. 10. 2019.
3. ^ Ikujiro Nonaka and Claus Otto Scharmer Archived 2010-01-15 na Wayback Machine. Website Dialogonleadership. Abgerufen am 6. August 2010.
4. ^ Ryōsuke Ōhashi: Zeitlichkeitsanalyse der Hegelschen Logik: zur Idee einer Phänomenologie des Ortes. Symposium, vol 72, 1984. In: John F. Hoffmeyer: The advent of freedom. 1994, S. 59–61.
5. ^ Franz Hahn: Miteinander der Kulturen: Eine andere Aufklärung – ein Symposion in Berlin Archived 2011-03-02 na Wayback Machine, 27. Juli 2010. Abgerufen am 20. August 2010.
6. ^ Ryōsuke Ōhashi: Japan im interkulturellen Dialog. 1999, S. 29. In: Japan Forschung, 2000. Abgerufen am 20. August 2010.
7. ^ Ryōsuke Ōhashi: Japan im interkulturellen Dialog. 1999, S. 33.
8. ^ Ryōsuke Ōhashi: Womit muß der Vergleich in der vergleichenden Ästhetik gemacht werden? In: Einheit und Vielfalt: das Verstehen der Kulturen. 1998, S. 155–165.

Elif Šafak – O Sofiji Tolstoj

Elif Šafak

O Sofiji Tolstoj

Godine 1862. Lav Tolstoj se oženio šesnaest godina mladom Sofijom Andrejevnom Bers. Iako je njihov brak postao poznat kao jedan od najnesrećnijih brakova u istoriji književnosti, barem u ranim godinama njihove veze bilo je mnogo ljubavi i strasti. Bilo je trenutaka kada su se smijali skupa, on je galopirao kao divlji konj u punoj brzini, ona kao plašljiva kobila na pašnjaku, prepuna uzbuđenja. U ovoj vezi rodilo se trinaestero djece (prema nekima devetnaestero), petero je umrlo još u djetinjstvu. Sofija je podigla ostalih osmero ili četrnaestero. Veliki dio mladosti provela je kao trudnica ili dojilja.

Bila je kao mjesec u svojim fazama, sijala je na zvjezdanom nebu. Njeno tijelo mijenjalo se svakog minuta u danu, svake sedmice i svakog mjeseca, popunjavala se dok nije dobila punačke obline, zatim je gubila na težini sve dok ne bi ponovo počela da dobija na težini. Sofija je bila žena mjesec.

Dok je Tolstoj bio u svojoj sobi, pisao uz slabašnu svjetlost uljane lampe, Sonja – ruski deminutiv za ime Sofija – smirivala je djecu da ne bi ometali oca. Njeni dnevnici govore o njenoj požrtvovaností. Kada je Tolstoj zatražio od Sofije da mu ne prigovara zato što ne piše, bila je tako iznenađena i u dnevnik je zapisala:

“Kako ja mogu prigovarati? Koja su moja prava?”

Iz noći u noć, iz godine u godinu, naporno je radila kako bi mu što više olakšala pisanje. I u satima kada se nije bavila djecom, bila je sekretarica svom suprugu. Ne samo da je vodila bilješke za Rat i mir, nego je prepisala sedam puta cijeli rukopis. Jednom kada je doživjela spontani pobačaj i teško se razboljela, bila je zabrinuta da zbog njene bolesti on neće moći pisati. Bila je njegova inspiracija, razmazila ga je i pomagala mu – to je činjenica koju je ustvari jako teško shvatiti, kada se vidi dubina mržnje koja je kasnije nastala između njih.

Zatim je napisao veličanstvenu Anu Karenjinu roman koji počinje s najpoznatijim citatom u svjetskoj književnosti:

“Sve srećne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.”

Pitanje koje postavljaju istoričari kniževnosti i biografi jeste u kojoj meri je Tolstoj dešavanja iz privatnog života unio u roman. Koliko je Tolstojevih vlastitih strahova, s obzirom na dešavanja sa njegovom ženom i brakom, našlo svoj put u Ani Karenjinoj? Možda je najčuveniji pisac, četrdeset četverogodišnjak, usmjerio svoju priču u burne vode preljuba kao upozorenje Sofiji, kojoj je tada bilo samo dvadeset osam godina. Možda je, pišući o katastrofalnim posljedicama koje trpi dama iz visokog društva zbog preljuba. jednostavno želio upozoriti svoju suprugu.

Kad ljubavnici ne žive izolovano u visokim planinama već u srcu civiliziranog svijeta, tad je grijeh strašniji, kao da razvrat udate žene inače nije toliki grijeh. Kada je Aleksandar Aleksandrovič prvi put razgovarao sa svojom ženom, bio je veoma jasan. „Želim vas upozoriti da ste zbog svoje nepromišljenosti i neopreznosti sami izazvali ogovaranja u društvu. Stvari izmaknu kontroli, ne kada žena ima osjećanja prema drugom muškarcu, a da to nije njen muž, nego kada se to sazna u javnosti.”

Tako da je moguće da kroz svoj roman, Tolstoj nije samo slao poruke svojoj ženi, nego je i svojim kćerkama koje su bile različitih godišta davao lekcije o moralu. Začudo, roman je završio s mnogo većim uticajem na njega nego na njegovu ženu i kćerke. Prošao je kroz moralnu torturu, prvu od mnogih, koja je bila završno popločavanje puta za vrlo različite vrste egzistencijalnih kriza – onu koja će biti udar na samu srž njegovog braka.

Bez obzira na to kako tumačimo događaje koji su uslijedili, jedno je sigurno: Sofija nije nikada vidjela Anu kao uzor, pozitivan ili negativan. Izmišljeni lik… koja je željela da bude srećna junakinja u engleskom romanu, koja je pisala knjige za djecu i pušila opijum – iako slična na neki način Sofiji – bilo je jasno da to nije ona. Bez obzira na zabrinutost njenog supruga, ona ga nikada nije napustila ili voljela drugog muškarca. Naprotiv, ostala je privržena – možda previše privržena – svom suprugu i porodici, sve dok je nije doveo do samog ruba. Svake godine dolazila je nova beba, a uz svaku bebu Sofija je postajala razdražljivija i njihov brak bi dobijao novi udarac.

U kući ni jedan dan nije prošao bez svađa, toplina između muža i žene iščezla je zbog sitničavih prepirki ne većih od trunke prašine. Na taj način. Tolstoj je prolazio kroz gustu maglu u braku još nekoliko godina. Seksualnost je bila jedini put povezivanja, ali kada je i to, takođe, nestalo – više za njega nego li za nju i magla počela razilaziti, Tolstoj nije mogao podnijeti ono od čega se skrivao sve vrijeme.

Kada je Tolstoj zavirio u dušu svoje žene, vidio je mladost, želju i ambiciju, te nije bio zadovoljan s onim šta je našao. Kada je Sofija zavirila u dušu svog muža, vidjela je samoživost pomiješanu s trunkom altruizma, i nikada nije osjetio koliko bi to moglo uticati na njihove živote u budućnosti. Gledao je u nju i pitao se kako ona koja je tako lijepo i dobro odgojena, može imati ovosvjetovne težnje. Ona je gledala u njega i pitala se kako neko ko je razmažen i poštovan kao on, može voljeti svoje pisanje ili Boga, više nego nju.

Kao dr Frankenstein koji se borio da se oslobodi od svog stvoritelja, koji ga je dizajnirao i napravio, Tolstoj je od mlade djevojke kojom se oženio nekoliko godina ranije napravio nesretnu, svađalački nastrojenu ženu.

Neko vrijeme joj se pokušavao približiti, ali brzo je gubio strpljenje. U pismu napisanom kćerki Aleksandri Lvovnoj žalio se na Sofijino stalno špijuniranje, prisluškivanje, neprekidno žaljenje, traženje, kako joj njen hir naloži…. U istom dahu rekao je da je se želi osloboditi. Odjednom, grubo i nepovratno udaljio se od svoje žene i svega što je povezano s njom.

Jednog dana, jednostavno je otišao.

Tog popodneva, prvi put poslije mnogo vremena, osjetio je slobodu na svojoj strani, ne kao apstraktan pojam ili ideju koja se zastupa, nego kao prisutnost, tako blizu, čvrstu i opipljivu. Hodao je. Preskočio i skočio. Punim glasom pjevao je pjesme koje niko nije čuo prije. Zemljoradnici koji su radili na obližnjim poljima ozbiljno su gledali najcjenjenijeg ruskog romanopisca kako radi lude stvari jednu za drugom, i nikome o tome nisu govorili. Baš kao za uzvrat za njihovu tihu podršku, te iste večeri Tolstoj je odlučio dati sav svoj imetak sirotinji. Čovjek koji je aristokratskog porijekla, koji je bio zaštićen cijeli svoj život, odlučio je odreći se svih povlastica svog položaja.

Čuvši za ovo, Sofija koja je bila glava porodice, naprosto je poludjela. Samo bi budala na taj način potrošila bogatstvo, bila je sigurna – budala bez žene i djece o kojima bi se brinuo. Ubrzo, na njenu žalost Tolstoj se i javno odrekao cijelog materijalnog svijeta. Podijelio je sav novac i zemlju. Odrekao se gozbi, zakleo se da neće jesti meso, ići u lov i piti, i odlučio da radi kao seoski zanatlija.

Sofija je gledala kako se njegov život pretvara u apsolutni užas. Plemić za kojeg se udala, pisac kojeg je obožavala i muž s kojim je rodila djecu nestao je, zamijenio ga je bijedno odjeveni pun buva seljak. To je bila uvreda koja ju je pogodila direktno u srce.

„Čovjek tame” nazvala je Tolstoja zbog njegovog novog životą, kao da je riječ o kugi od koje je obolio njen muž. Usne su joj ispucale od ugriza, usta iskrivila od nezadovoljstva, a lice izgledalo starije nego što ima godina, pretrpjela je nervni slom jedan za drugim. Jednog dana njen sin Lev pitao je Sofiju je li bila srećna. Trebalo joj je vremena da odgovori na ovo jednostavno i izazovno pitanje. Na kraju je rekla da, bila je srećna. ..”Pa zašto izgledaš kao mučenica?”, pitao je njen sin.

Ljubav između muža i žene koliko god jaka da je bila, nije uspjela zadržati ženu i muškarca u koje su oni izrasli, stvarajući obostrani bijes i mržnju, poput rane koja krvari u sebe.

Konačno, u jesen 1910. godine, nekoliko mjeseci nakon što je izostavio suprugu iz oporuke, autorska prava na romane dao uredniku, Tolstoj se razbolio od upale pluća. Gubeći se i dolazeći sebi, kao što je iščezavao i pojavljivao se u životu vlastite žene desetinama godina, umro je na željezničkoj stanici gdje je utekao nakon još jedne svađe. Simbolično je da pisac, koji je započeo svoje književne korake tvrdeći da stvarna sreća leži u porodičnom životu, završio život udaljavajući se od porodice, od nje.

Dugo godina Sofija je viđena samo kao majka i supruga. Njen veliki doprinos Tolstojevoj književnoj zaostavštini dugo vremena je ignorisan i potcjenjivan. Tek odnedavno je vidimo u drugačijem svjetlu – kao pisca dnevnika, intelektualku i poslovnu ženu i možemo je cijeniti kao talentovanu, nesebičnu ženu, veoma sposobnu i s neostvarenim snovima.

***

“Crno mlijeko” Elif Safak