Mirjana Kapetanović

HRAM BOGA MITRE U KONJICU

KULT BOGA MITHRASA, ZNAČAJ I KARAKTERISTIKE

Područje današnje Bosne i Hercegovine, kako se često, pogotovo u zadnje vrijeme naglašava je multikulturna i multireligijska sredina. To nije nikakakav kuriozitet modernih vremena. Izgleda da su ovi krajevi i njegovi ljudi oduvijek bili otvoreni prema različitim religijama. Nabrojimo samo neke religije koje su našle utočište na malenom prostoru Bosne i Hercegovine: kršćanstvo, islam, judaizam, hinduizam, a u starijim dobima bogumili, neomanihejci, ponegdje se još mogu naći ostaci crkvica templara viteškog reda nastalog u 12. stoljeću, čiji su sljedbenici bili mahom vojnici koji su u dodiru sa moćnim Orijentom doživjeli otuđenje od kršćanstva, okrećući se mističnoj doktrini. No, najzačudnije je pronalaženje tragova mitraističkog kulta, za čije neosporno postojanje su pronađeni dokazi u Konjicu, Lisičićima, Vitlu kod Prozora u Bosni i Hercegovini, kao i u Ptuju, Cavtatu, Sisku, zatim u Italiji gdje je najveći hram boga Mitre pronađen u Karakolinim termama u Rimu (23 x 10 m).

Bog Mitra je veoma čudno i interesantno božanstvo, jer je poštovan u različitim dijelovima svijeta i u veoma širokom vremenskom rasponu. Poznat je prije svega u hinduističkoj, zatim perzijskoj, helenističkoj i rimskoj civilizaciji. U Indiji je poštovan kao Sunčevo božanstvo i usko se vezuje uz Varunu, boga voda i kaznitelja krivaca, ova dva boga se zajedno prikazuju kao zaštitnici ugovora i zakletve koja se polaže na vodu. U Avesti je Mitra združen i sa Ahura Mazdom, vrhovnim bogom, sa Suncem koje je “njegovo oko” i sa bikom, simbolom snage. Ekspanzijom Perzijanaca Mitrin kult se proširio u Babilon, povezao sa kultom sunčanog boga Šamaša. U Maloj Aziji Mitra postaje vrlo popularno božanstvo, pa se slavi praznik “Mitrahana” i stvaraju se njegovi misteriji. Mitrin kult, kao nezaustavljivi požar dalje se širi u Grčku, a nakon Pompejeve pobjede nad pontskim kraljem Mitridatom 66. god. p.n.e., prodire među rimske vojnike, koji ovaj kult prenose širom rimske imperije. Mitrin kult se na ovaj način prenio širom Zapada i pronađeni su mnogi hramovi na teritoriji od Welsa, uz Rajnu i Dunav, u našim krajevima pa sve do Aleksandrije. Sve do 392. godine nije se znalo koja će religija preovladati, da li mitraizam ili kršćanstvo.

No o mitraizmu se ipak vrlo malo zna, jer iza štovatelja ovog boga nije ostalo nikakvih zapisa, te osim nešto ostataka koji su pronađeni u ruševinama hramova tkz. mitreja ili lat. Mithraeum-a, praktično relevantnih podataka nema. Razlog tome je izgleda mističnost i tajnost rituala u kojima se više polagalo na tajnosti inicijacija nego na propagiranje kulta. Među poklonicima boga Mitre najviše je bilo vojnika, bivših robova, zatim trgovaca i činovnika, no poznato je da se u kult nisu primale žene, što je izgleda i dovelo do propasti ove religije. Nije čudo što su najviše vojnici bili uključeni u ovaj kult, jer je Mitras bog koji ljudima daje hrabrost i krepost. On je nepobjedivi bog ratnika identificiran i sa Apolonom i Helijem, odnosno sa svjetlom i sa suncem, što kazuju i česti natpisi nađeni u ruševinama mitreja, Deus Sol Invictus Mithras – Bog Nepobjedivo Sunce Mitras. Tragove mitraističkog kulta nalazimo uveliko sačuvane u obredima kršćana, kao na primjer krizma, pričest hljebom i vinom, kao i proslavu 25. decembra kada su mitraisti slavili dan pojave boga Mitrasa, a kasnije su kršćani preuzeli taj datum kao pojavu gospodina Isusa Hrista.

Mitraizam je po svemu sudeći vegetabilni kult, sa vrlo strogim propisima života njegovih poklonika, gdje je neporočnost i kontrola čula bila obavezna. U skladu sa jednom legendom, Mitra je dobio nalog od samog vrhovnog boga da ubije svetog bika, prvu stvorenu životinju u kojoj je bila kondenzirana muška snaga. Nalog je prenio gavran, koji se nalazi na svim pronađenim reljefima i uvijek je Mitrin pogled usmjeren prema njemu. Mitra se ispočetka protivi izvršenju naloga, jer je on prijatelj svih živih bića, no apsolutna predanost Vrhovnom Bogu ne dozvoljava mu da pomisli da iz njegove naredbe može nešto loše proizaći, te se slijepo pokorava naredbi i ubija bika. I zaista, pokazalo se da je žrtvovanje bika bio samo trik kojima su nadmudrene sile mraka i vrhovni demon. Bikovom smrću počinje novi život, što simbolizira i bikov rep koji se pretvara u žito. U centru mitraizma je učenje u žrtvi i otkupljenju, što je i prikazano na mnogim reljefima tkz. tauroktonijima (scena ubijanja bika), krepost i moralno življenje, disciplina i asketizam, a to su bili i glavni uvjeti za pristupanje kultu boga Mitre.

Da je mitraizam bio najvjerojatnije mistični kult pokazuje i sama hijerarhijska podjela zajednice. Postojalo je sedam stupnjeva inicijacije koje su podijeljene prema planetama. To su bile sljedeće: Gavran – planeta Merkur, Nevjesta – planeta Venera, Vojnik – planeta Mars, Lav – planeta Jupiter, Perzijanac – Mjesec, Glasnik Sunca – podržavan od Sunca i Otac – podržavan od Saturna. Ovaj hijerarhijski, stupnjevito raspoređen napredak, jasno ukazuje da je krajnji cilj bilo postepeno uzdizanje ka višim sferama bitka.

Sam prikaz Mitrinog rođenja iz stijene prema mišljenjima nekih autora, predstavlja alegorijski prikaz nastanka Avatara tj. upućuje na trenutak iluminacije svijesti nakon koje biva oslobođen od okova tjelesnosti. To je ideal svih bića koji osjećaju da ih tjelo i vezanost za tjelesno odvaja od istinske božanske prirode koja je njihova suština. Mitra se prikazuje kao gospodar nad zodijakom, što nesumnjivo dokazuje njegovu transcendentalnu prirodu. Dakle mitraizam je put ka samoostvarenju, istini i vječnom življenju. Mitra svojim primjerom bezuslovne predaje Vrhovnom Bogu, pokazuje put kako se može postići samoostvarenje.

HRAM BOGA MITRE U KONJICU

O svetilištu boga Mitrasa u Konjicu saznajemo iz opsežne studije dr. Pavla Anđelića, koju je priredio u knjizi “Historijski spomenici Konjica i okoline”. On je opet većinu podataka našao u Glasniku zemaljskog muzeja iz godine 1894.

Izvještaj Karla Pratscha u Glasniku Zemaljskog muzeja, IX (1897) str. 629. pisan je jezikom uobičajenim u višim činovničkim krugovima Austrougarske monarhije, odakle prenosimo u originalu jedan dio:

“Prvih dana mjeseca januara 1897. doznao je starješina Narodne osnovne škole u Konjicu gospodin učitelj Evgenije Pelicarić od jednog učenika da iznad grijaonice željezničke štacije na obronku povijarca Repovice ima kamen sa natpisom. 26. istog mjeseca ponudi mi jedan seljak nekoliko komada novca i ulomak dolje opisanog legena na prodaju, po njegovom kazivanju potjecali su ti predmeti s onog mjesta koje je već učenik naznačio bil. Gospodin Pelicarić otišao je zajedno sa sudbinskim pristavom gospodinom Vjekoslavom pl. Curinaldijem na to mjesto nahogjenja, pa nagjoše ondje oba gospodina, na str. 644 prikazanu aru. Oni upoznaše znamenitost tog monumenta i odrediše da se prenese u školsku zgradu, te su odmah o tome obavijestili Zemaljski muzej.

Dvadesetsedmog otigjoše opet na nahodište, pa ondje otkopaše reljef kao i druge fragmente legena. Zemaljski muzej, koji je megjutim i od glavara pruge, gosp. inžinira Josipa Gartnera o tome bio obavješten, zabranio je odmah, pošto su stanovnici ove okoline nahogjeni novcem već bili uzbugjeni, te potajno onuda stali kopati, da niko na ono mjesto ne smije stupiti, a 31. januara odasla me Muzej u Konjic s nalogom da popišem što je nagjeno, ako prilike i vrijeme to dopuštaju, da nahodište posve raskopam.

Najprije je valjalo pronaći na povijarcu Repovici nagjene novce. Hvala prijaznoj susretljivosti g.g. starješine Pelicarića, inžinira Gärtnera, šumarskog asistenta Bernharda Schifeifera i oružničkog stražarmeštra Tomlinovića, koji su za se namaknute komade novca prepustili muzeju, ili pak javili gdje ima tih malih, ali za datiranje ukupnog nahogjaja, veoma znamenitih nahogjaja, može se tvrditi da je našem Zavodu vrlo malo što, možda i ništa umaklo.

Pošto je 1. februara okrenula jugovina, moglo se je otpočeti prekopavanje. Gospoda Gärtner i inžinirski pristav Kaut tako su to prekopavanje požurili da se je 6. februara već moglo završiti.”

ŠTA JE NAĐENO NA BRDU REPOVICA KOD KONJICA ?

Dalje slijedi vrlo iscrpan izvještaj o tome šta je arheolog Zemaljskog muzeja gospodin Karlo Patscha pronašao na brdu Repovica u Konjicu, te davne 1897. godine.

Odmah iznad željezničke stanice u Konjicu, koja je tu postojala i prije 100 godina, nalazi se brdo Repovica. Sada je to golo, zalivađeno brdo, sa nešto sitne šumice koja je dosta oštećena čestim požarima. Vodeni tokovi su u kišnom periodu dosta jaki i često nastaju dosta duboke vododerine u mekom , krečnjačkom tlu koje nema zaštitu zbog uništene šume. Takva jedna vovoderina prije 100 godina otkrila je veliko arheološko nalazište “Konjički Mithreum”. Pronađeni su temelji svetilišta koje se prostiralo na 45 m2. Zanimljivo je da ovaj Mithreum nije ukopan dublje u zemlju, niti je, kao što je bilo uobičajeno u gradnji ovih hramova, iskorišten prostor neke prirodno nastale jame ili špilje, što nedvojbeno ukazuje da je u vrijeme gradnje postojala gusta, neprohodna šuma u okolini, koja je prirodno zaklanjala zgradu od pogleda ljudi.

Zgrada je bila građena u obliku pravokuta dugog 9 a širokog 5 m, okrenuta od zapada prema istoku, ukupne površine od 45 m2. Sastoji se od jedne prostorije koja se zvala cella ili crypta, a kao pronaos ili appratorium, pretpostavlja se da je služilo kakvo drveno predvorje, pošto nisu pronađeni nikakvi temelji.

Kao građevni materijal koristio se vapnenac pronađen u blizini, na samom brdu Repovica, tesan gotovo pravokutno, prilične grube izrade. Zidalo se malterom u kome nema stucane opeke, a samo se tanko njime mazalo.

Ulaz je bio na zapadnoj ili južnoj strani, a vrata su se otvarala prema unutra, što je zaključeno prema nalazu baglame. Izgleda da nije bilo nikakvih slikarija po zidovima. Pod je bio od nabijenog pijeska i kamenica izmješanog sa zemljom. Podij, bez koga se ne da zamisliti Mithreum bio je ispod sjevernog zida, a za uspinjanje na njega mora da su služile drvene stepenice, jer ostaci kamenih nisu pronađeni.

Arheolog Karlo Patscha tvrdi da pouzdano može ustvrditi da zgrada nije stradala u požaru niti hotimičnom razaranju, nego da je do razaranja došlo prirodnim putem zbog uticaja voda i zuba vremena.

SLIKA – RELJEF KULTA KONJIČKOG MITHREUMA

Slika kulta nađena u Mithreumu u Konjicu predstavlja pravu rijekost i čini izuzetno važnim ovo arheološko nalazište. Slika je rađena na vapnencu i njene su dimezije slijedeće: o,59 visina – 0,425m širina i samo 0,10 debljina. Slika je sastavljena je od mnogih ulomaka ali na žalost nije sastavljena cijela.

Zanimljivo je da je slika imala reljef sa obje strane. Po radu klesara vidi se da nisu postojale naknadne korekture, a pošto se ne pominje zakladnik, izgleda da je reljef priređen u isto vrijeme i od istih sredstava od kojih je građen i sam hram.

Kada se pogleda revers reljefa, vidi se slika boga Mitrasa kako pod pećinskim svodom ubija bika koji je upravo savršeno isklesan. U ovim slučajevima slika ne bi bila smatrana autentičnom, da nisu nađeni u prikazu žrtvovanja zmija koja pije krv žrtvovanog bika i škorpija koja napada mošnice bika. U samom uglu polukružnog svoda iznad same glave boga Mitre, nalazi se nezaobilazni prikaz gavrana, koji je sastavni dio legende o Mitrasu, gdje se on pojavio kao prenosilac naredbe Vrhovnog Boga, po kojoj mu je naređeno da ubije svetog bika. No ova slika iz Konjičkog Mithreuma je specifičnija od drugih koje su nalažene na mnogim drugim lokalitetima, jer se sastoji iz još tri dijela pored osnovnog prikaza tauroktonije (prikaza gdje Mitra ubija svetog bika).

Mithras_color2

Lijevo od osnovnog prikaza nalazi se Cantopatos s pogledom usmjerenim naprijed, prebacivši lijevu nogu preko desne, držeći u lijevoj ruci, spuštenoj prema zemlji baklju sa plamenom koji gori na lijevo. Prema njemu na desnoj strani je Camtes koji je desnom rukom visoko uzdigao baklju. I bog Mitras i njegova dvojica pratilaca podjednako su obučeni u odjeću koja se sastoji od frigičke kape i do koljena dugog, dva puta pripasanog i nabranog hitona (bijela orijentalna odjeća), sa tijesnim rukavima do članaka i jedne kabanice. Razlika je samo što je kabanica boga Mitrasa skopčana na desnom ramenu i daleko natrag leprša, dok je kabanica dadofora spuštena niz tijelo. Na nogama su crvenom bojom bile naslikane uske hlače, dok se cipele ne mogu naslutiti.

Dalje se na slici iznad luka vidi poprsje bez glave, ali sudeći po dijeliću mjesečevog srpa čiji se dio vidi iznad ramena, može se doći do zaključka da se radi o prikazu Lune, koja se također obavezno nalazi na ovakvim kultnim reljefima boga Mitrasa. Lijevo od boginje mjeseca Lune nalazi se prikaz Sola – Sunca.

Velika specifičnost reljefa iz konjičkog mithreuma je prikaz na lijevoj strani, gdje se vidi mladić koji na orijentalni način nosi na leđima ovna, kome se glava i prednje noge vuku po zemlji, dok ga mladić čvrsto drži za zadnje noge pritisnute o svoja ramena.

Na desnoj strani se ponavlja isti motiv, samo što je umjesto ovna prikazan divlji vepar.

Pošto su nosioci životinja prikazani podjednako kao i bog Mitras, dolazi se do zaključka da je on prikazan i na ovim dijelovima slike, jer se često pojavljuje i na drugim reljefima kao nosioc bika, ovna ili vepra.

Nema sumnje šta prikazuje pojava ovih životinja na slici, jer se zasigurno radilo o žrtvenim životinjama. U konjičkom mithreumu su pouzdano vršena žrtvovanja životinja, jer su nađene kosti od govečeta, ovce, jagnjeta i mnošto ptičijih kostiju.

Prikaz sa reversa je slika gozbe gdje Mitras i Sol gozbom slave završetak svih svojih kušnji. Slika prikazuje šest osoba koje su obučene u orijentalnu odjeću, tri osobe sa frigijskim kapama na glavi, dok dvije prisutne nose maske na glavi i to lijevi masku gavrana, a desni masku lava, dok je jedna osoba gologlava. Ovaj prikaz se slaže sa poznatim detaljima o ritualnoj gozbi koja bi bila održavana u haramovima boga Mitre, kada su se jela bezmesna jela i pilo vino iz ritualnih posuda. U ovom obredu učestvovali su samo posvećeni, inicirani u sedam mističnih stupnjeva, od kojih je prva inicijacija Gavran, a jedna od sedam je i Lav, tako da prikazani ljudi sa maskama lava i gavrana vjerojatno predstavljaju posvećene u ovim inicijacijama.

Dvije osobe su naslonjene na postelju koja je prekrivena ovčijim runom sa glavom ovna okrenutim prema podu.

Ispred postelje nalazi se tronožni stol i na njemu četiri poredana okrugla hljeba, a pored stolića leži životinja za koju zoolozi tvrde da je najsličnija lavu.

Prema naučniku, profesoru Cumontu, likovi koji su naslonjeni na postelju su bogovi Mitras i Sol dok su ostali likovi koji u rukama drže kaleže, rytone i zdjelice obični ljudi, njihove sluge.

LUCIJE VENTURIJE – GRADITELJ MITHREUMA U KONJICU

U Konjičkom Mithreumu nađen je pored ovog iscrpno objašnjenog reljefa i vrlo dobro očuvan žrtvenik boga Mitrasa. Na njemu je sasvim lijepo očuvan natpis:

S(oli) I (nvicto) M(ithrae) V/E/TUR (ius) LUCIUS  V(otum) S(olvit).

Prijevod:

Nepobjedivom Suncu Mitri – Lucije Venturije zavjet učini.

Taj natpis nam otkriva ime graditelja Mithreuma u Konjicu. Sudeći po imenu izgleda da je živ promet cestom od Narone do Konjica, koji je išao jednim dijelom i preko planine Prenj, doveo i rimljanina Lucija Venturija u ovu pitominu kraj rijeke Neretve, postavši mu trajno stanište. Konjički mithreum na brdu Repovica , iako najznačajniji, nije jedini te vrste koji je nađen u ovom kraju. Vrlo lijepo sačuvan reljef boga Mitrasa, pronađen je u selu Lisičići, 8 km sjeverozapadno od Konjica, što dokazuje da je i ovdje bilo poštovalaca boga Mitrasa. Odakle su ti ljudi dolazili? Poznata je činjenica da je grad Narona bio dosta naseljen orijentalcima, pristiglim razvijenim morskim putevima. Oni su u potrazi za svojim mjestom življenja dalje prodirali uzvodno uz Neretvu i tako naseljavali pitome krajeve u srednjem i gornjem toku ove rijeke, a sa sobom su donosili svoja vjerovanja, pa je tako i Mitras hindusko-perzijski bog dospio u naše krajeve.

Kada je to bilo? Na osnovu nađenog novca u konjičkom mithreumu može se zaključiti samo približan period. S obzirom da je nađeni novac iz vremena cara Trajana, dakle s početka II vijeka n. e., pa sve do novca iz vremena Arcadija. Dakle pouzdano je da je Mithreum postojao još uvijek i služio svojoj svrsi i za vrijeme Arcadija kojeg je njegov otac Teodosije 16. januara 383. godine, proglasio Augustom.

U to vrijeme vođena je suptilna borba za premoć religija u rimskom carstvu između Mitraizma i Kršćanstva. Mitraizam propovijeda krepostan život, koji vodi dubokoj samospoznaji, koja vodi posvećenog pristalicu u vječni, blaženi život, a sam bog Mitra mu je vodič na tom putu. Mitraizam predstavlja i završnu fazu u razvoju politeizma naspram monoteizma i stanovitu sublimaciju religiozne misli u orijentalno-helenističko-rimskom svijetu. Zbog toga se kršćanstvo mnogo duže i upornije moralo boriti protiv Mithraizma nego protiv grčko-rimske religije.

Car Teodosije I je godine 391. proglasio Mithraizam zabranjenom religijom, zajedno sa svim paganskim religijama i proglasio kršćanstvo jedinom dozvoljenom religijom. No i pored represivnih mjera koje su bile primjenjivane protiv obožavaoca boga Mithrasa, ovaj kult se održao sve do V stoljeća u perifernim dijelovima carstva. Postoje naznake da se nastavak Mitraističkog kulta nastavlja u Bogumilstvu.

 

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s