Marjan Hajnal

Michelangelo Buonarroti

 (Iz studije “Horizonti humanizma i transformacija vremena” – 1988.)

images

Ako je Renesans rođen iz prkosa, kako to tvrdi Spengler, onda se to može najvećim dijelom odnositi na umjetnost. Međutim, umjetnost kao problem protiv lažnog morala obnovio je tek Michelangelo, jedan od najvećih genija ne samo u oblasti umjetnosti, nego uopće. Michelangelo Buonarroti (1475.-1564.) podjednako je i dovršenim i nedovršenim skulpturama izrekao sav svoj strah od metafizičke okamenjenosti života, težeći da iz kamena oslobodi besmrtnost, znajući da je kamen simbol vječnosti i beskonačnosti. Njegovim otkrivanjem dubine ljudske psihe, u aktu sjedinjenja s ljepotom oslobođenog tijela koje se hrani plemenitošću i mudrošću istinskog humanog života, svijet kao da tek počinje da se stvara.

Fasciniran životom koliko i smrću, u tek pronađenoj skulpturi “Laokon i sinovi” otkriva izazov koji će ga navesti da nadmaši sve do tada viđeno, a vjerovatno i za sva buduća vremena. Poetskim duhom oblikovan kamen podsjeća čovjeka na besmrtnost njegove humane kosmičke misije. Čovjek opet nakon 1000 godišnjeg tamnovanja postaje istinskim centrom estetički proosjećanog, shvaćenog i proživljenog Univerzuma. Rastvarajući smisao vremena i prostora u kamenim formama, veličanstvenim do nepodnošljivog osjećaja minornosti, Michelangelo kao da je iz kamena želio osloboditi duh Prometejev razdiran vremenom što guši pobunu svjetlosti pomoću bola i tame. Michelangelo se neprekidno sukobljavao sa silama što ne podnose poetsku slobodu tog duha, posljednjeg što je moglo biti vremenom zazidano, okovano, okamenjeno. Nasuprot mehanici, poezija kamena nije išla u susret budućnosti, ona joj se svetila bijegom prema iskonu, duboko skrivenom u historiji svijeta i ponorima kosmosa. Napokon, sam Michelangelo je zagonetno isticao natprirodnu sponu svoje imaginacije s kosmičkom harmonijom. U to nije potrebno naivno vjerovati niti sumnjati. Što je drugo čovjek do dio kosmičkog savršenstva koje svojim djelom ponavlja?

Michelangelova genijalnost plašila je njegove savremenike. Tri puta “strašni sud” bio je osuđen na uništenje po naredbi pape, ali nije se niko našao ko bi se odvažio na takav čin. Vajar, slikar, graditelj i pjesnik, nesrećno usamljen, ljubio je iznad svega vječnost humane, pročišćene volje i emocije, za koje kamen nije mogao biti dovoljno jak materijal da se one u njemu ne bi otisnule. Za njega je svijet bio ili Apsolut, ili Ništa. Tragično čeznući za svijetom, on je dozivao prošlost (Leonardo se, naprotiv, okrenuo magičnoj snazi budućnosti). “Htio je primorati sav smisao ljudske egzistencije da govori jezikom vidljivog tijela. Za Fidiju mermer je kosmička materija koja čezne za formom; za Michelangela kamen je neprijatelj koji je on sebi potčinjavao, zatvor iz kog je morao spasavati svoje zamisli. Poznato je na kakav je strastven način napadao sirovi blok. Nije ga obrađivao i približavao sa svih strana željenom obliku. Dlijetom je u kamen ulazio kao u prostor(!) i izvodio figuru skidajući, sloj po sloj, materijal sa bloka, počinjući od čela, prodirući u dubinu, dok su se udovi lagano razvijali iz mase. Strah od svijeta, strah od postaloga, od smrti koju čovjek pokušava da veže i otkloni pokrenutim oblikom ne može biti jasnije izražen. Nijedan drugi umjetnik Zapada nema tako prisni, a ujedno i tako nasilnički odnos prema kamenu kao simbolu smrti, prema neprijateljskom načelu u kamenu koje demonska priroda ovog umjetnika neprekidno hoće da savlada. On je jedini vajar svoga vremena za koga je u pitanju samo mermer. Antički vajar oblikovao je trenutno tjelesno stanje u kamenu. A za to faustovski čovjek nije sposoban. U ljubavi Michelangelo pronalazi zamisao o brižnoj majci. Michelangelova erotika (kao i Betovenova) bila je što je moguće manje antička; stajala je pod aspektom vječnosti i daljine, ne čula i prolaznog trenutka. U Michelangelovim aktovima žrtvi prinesenoj helenskom idolu, – odriče i zaglušuje duša vidljivi oblik. Duša hoće beskrajnost, a oblik mjeru i pravilo, ona hoće da vezuje prošlost i budućnost, a oblik da se zatvori u sadašnjici. Antičko oko usisava u sebe plastički oblik. A Michelangelo je gledao okom duhovnim i prodirao iza prednjeg plana neposredne čulnosti. I najzad je uništio uslove ove umjetnosti. Mermer je postao suviše sićušan za njegova oblikovna htijenja, probila je muzička težnja njegovog umjetništva.”*1)

Nema sumnje, Michelangelo je višestruko patio nad tragičnom sudbinom svijeta koju je on više nego jasno sagledao. U svom usamljeništvu poznavao je samo divljenje prema praidealu, sve ostalo bio je bol i očaj. Govorio je: “Dopada mi se da sanjam, još više da budem kamen.”*2) Malo ko je uspio snove, lepršavu utopijsku imaginaciju punu iracionalnih sadržaja, tako čvrsto fiksirati za gotovo nadrealnu realnost. “Michelangelo je bio prvi umjetnik o kome je za života napisana njegova biografija; prvi koji je doživio da postane kult prije smrti, prvi kome je pripala počast zvanične sahrane. Nijedan umjetnik, ma kako bio izuzetan, neće nikada prevazići to djelo, crtežom ili ljupkošću. Michelangela može pobijediti samo on sam.”*3)

Plašio se nije nikoga, znajući koliko se plaše njegovog genija. Njegova umjetnost trenscendira obično poimanje umjetnosti, ona je istovremeno filosofija, igra i borba. Iz nje progovara mit o čovjeku, nasuprot mitu o megamašini kojoj je više bio sklon Leonardo, iako bi se teško moglo reći za Leonarda da je u najmanjoj mjeri bio humanist. Michelangelo više podsjeća na tragičara Sofokla, a Leonardo na Aristofana. Poput Edipa je Michelangelo dao odgovor na pitanje o čovjeku, svojim Davidom, čovjekom u punoj snazi i zabrinutoj ljepoti, ali i očajnoj usamljenosti. Mojsije oličava mudrost apsolutnog uma u aktu opomene i dobročinstva. Pieta budi najdublju savjest i najsuptilniju ljubav koja tek sa smrću sina dolazi do punog tragičkog intenziteta, reflektirajući u pojedinčanoj formi tragiku herojskog pesimizma nad sudbinom cijelog čovječanstva, – lament i hommage istovremeno, ali uz sveprisutno, najuzvišenije dostojanstvo. Trijumf dostojanstva i plemenitosti, uz tragiku opstojnosti, uz fenomenalno iskazanu ljubav prema čovjeku, osnov su Michelangelove poezije u kamenu koja ga stavlja u red najvećih humanista, genija, stvaralaca, – svih vremena.

Gotovo nevjerovatno, nestvarno djeluje impresija koja se ima pri studioznijem posmatranju Michelangelovih skulptura. U kamenu stvoriti makroantroposa, ne sićušnog lukavog Davida, koji ruši Golijata, nego bogolikog superiornog Davida značilo je za Michelangela iskazati misao o istinskoj čovjekovoj veličini spram obilja mogućnosti i nevjerovatnih sposobnosti. Davidov pogled sve kazuje: upitan i prijekoran, čedan i pomalo prezriv, tužan i prijeteći, – ma kako se doživljavao, to je Michelangelov pogled, toplom ljudskom emocijom ispunjen. Ono pak što je na Madoninom licu postignuto, fascinira ne samo svojom ljepotom, njena blagost i smirena tuga do samonegacije dovode smisao besmisla: život se probija do nekog nevidljivog horizonta s onu stranu apsurda.

To što je u kamenu probudio emociju utiskujući mu pečat vječnog mira i harmonije, otkriva se, kao nakon oluje, kao produkt strahovite borbe u čovjeku samom koji budeći se naglo nakon košmarnog sna konačno pronalazi i shvata suštinu svog bića, upoznavajući puteve do njega. No, da li će njima poći? Michelangelovo traganje za beskonačnošću dovelo ga je do prevazilaženja svih stvaralačkih ograničenja, posebno u arhitekturi. Platonovo shvatanje genija duha koji se uvlači u pjesnika i navodi ga da stvara u božanskom zanosu, odrazilo se na sve umjetnike visoke Renesanse, pa i na Michelangela. Umjetnost za njega nije bila nauka, već stvaranje novog svijeta novog čovjeka, trodimenzionalnog, slobodnog, koji se uklapa u prostor-vrijeme, time što nad njim bdi i nadmoćno gospodari, slaveći materijalnost i tjelesnost, ali još više ističući duh koji ih oblikuje kroz napor i borbu. Njegovi likovi “nisu grešnici, nego buntovni duhovi koji jurišaju na nebesa”*4). Michelangelova vjera u čovjeka kao vrhovnog demijurga doista prevladava iluziju o njegovoj krhkoj egzistentnoj moći. David, izazivač, herojski pobjeđuje, ne Golijata, nego sve mračne i nepravedne silnike.

Skulptura pobunjenog roba iz 1516. god, još više potvrđuje da je Davidovo pobjedničko spokojstvo proisteklo iz Prometejeve slobode nakon što je odnio pobjedu nad okovima, nad divljom i amorfnom kamenom planinom što simbolizira iracionalnu, podsvjesnu pozadinu, talog historije nasilja. Orao-mučitelj, neprosvijetljeno vrijeme, Golijat-silnik, Polifem… ruše se pred čistim, anti-edipovskim licem Michelangelovih skulptura. Stvaranje svijeta, čovjekov pad, tragično mirenje sa sudbinom i ponovno ustajanje čovjeka, sve to obuhvata okamenjena poezija Michelangelova, ali preduboka i potresna skepsa i rezigniranost, ne dopuštaju da se iluzija o boljem svijetu olako prihvati, bez borbe. “Pobunjeni rob” se neprekidno bori da se oslobodi, Michelangelo do kraja života se kroz neumoran rad također bori protiv gospodara, vremena i smrti.

“Pieta Rondanini” kao da odnosi tijelo posrnulog, napuštenog i uništenog čovjeka. David ostaje, nepokolebljiv i neuništiv.

Ništa manje se nema reći o Michelangelovoj arhitektonskoj smjelosti.

Uprkos slavi stečenoj za života Michelangelo nije bio srećan. Naprotiv, poput mnogih genija, Sofokla, Betovena, ili Nietzschea, Nikoli Tesli po tragičkom usamljeništvu sličan, patio je patnjom svijeta koji nepotrebno strada i propada. A kao što se to obično događa s velikim ljudima, pred kraj života, skoro slijep, bolestan, bio je meta čudnih nagađanja gomile koja genijalnu nadarenost reducira na njoj dostupan nivo hipertrofiranog shvatanja. No, u svemu, pa i u odnosu prema lakoumnim filistrima i farisejima, Michelangelovo glavno oružje bila je bespoštedna istina. Njegovim djelima najpotpunije izražena, ona je njegov ugled sačuvala do danas.

Ono što u njegovoj ličnosti posebno fascinira odnosi se na samoubilačku upornost, uz teški rad koji nema granica, uz nepriznavanje umora, od sjetne i tragične melanholije i prefinjene tuge, od neprekidne borbe, od starosti. Iako je život bio za njega jedina inspiracija i jedina religija, istinski se divio i blagoj smrti koja na njegovim figurama se rijetko pojavljuje neposredno, a i kada se pojavi prije liči na prijatnu oslobađajuću usnulost.

Međutim “Strašni sud” govori o drugoj vrsti smrti, onoj kojoj prethodi nešto strašnije od nje same: spoznaja apsurda, totalna moralna dekadencija i psihička destrukcija, spoznaja prokletstva zbog nasilja i zločina zbog kojih se nepovratno gubi nada ili vjera u spasenje.

Po svemu sudeći, Michelangelo se lomio između Danteove apokaliptičke vizije pakla i potajne sokratovske čežnje za vječnošću. (Ne zaboravimo, i Sokrat je u mladosti bio oduševljen vajarskim umijećem). Uporede li se scene te grandiozne slike u Sikstini sa realnim užasima što su se na masovnim gubilištima XX v. dogodili, moramo se složiti da je Michelangelo tom slikom najavio samo jedan dio svjetske katastrofe koju je kroz svoju morbidnu intuiciju naslućivao. Ta intuicija bila je gotovo ravna znanju budućnosti. Zar je pored tog znanja Michelangelo mogao biti srećan čovjek, ako njegova umjetnost saopštava tragediju humanuma? Osjećajući božansku olimpsku uzvišenost genija u sebi, Michelangelo je morao biti tako duboko tragično povučen, da bi uopće sa samih granica smrti mogao crpsti snagu za tako bogat, osmišljen, herojskim prometejstvom tako intenzivno oblikovan život.

Svod Sikstine govori o mogućem i realnom životu, u rasponu od mitskog arhetipa predpotopskog praideala, do preuzimanja individualne čovjekove odgovornosti, poslije prvog grijeha i izgona iz raja. Naravno, motiv je biblijski, ali to nije od presudnog značaja. Značajna je pobjeda apolinijske ljepote i dionizijske slobode tijela i uma, uravnoteženih do maksimuma, ali ipak dovoljno dalekih od nerafiniranih sfera mišljenja za koja su nepojmljiva, nedostižna i nesaglediva transcendentna područja čistog, moralnog i humanog bitka. Ova dva ciklusa sikstinskih fresaka od kojih prvi govori o smrti a drugi o životu, nenadmašiva su ne samo likovna nego i filosofska uporišta humanizma. Da ništa drugo Michelangelo nije stvorio, i to bi bilo dovoljno, čak previše za jednog besmrtnog smrtnika.

Ipak, kamen je bio bliži materijal Michelangelovom geniju, manje ga je fizički vezivao za jedno mjesto. Preteški tavanski slikarski rad, ležeći na leđima na skelama, u polumraku i hladnoći, jedan pad zbog bolesti i malaksalosti sa tih skela, skoro su bili kobni za umjetnika. No, on je itekako nadmašio i sebe i još mnoge druge. Samo na svodu Sikstine, nakon četiri godine (1508-1512), ostvario je natčovječanski pothvat, naslikavši 343 herojska lika.

“Madona iz Briža” (prenesena u Notre-Dame) jedna je od najljepših himni životu. Sam rano ostao bez majke, Michelangelo tim djelom do estetičkog savršenstva izdiže simbol i kult majčinstva, odnosno, to djelo je jedna od najfenomenalnijih apoteoza najčednijim i najplemenitijim izvorima životne topline, koja je toliko nedostajala samom Michelangelu. Zbunjuje jedino prisutna bojazan umjetnikova da ne prenaglasi sreću koje se očigledno plašio, ili, tačnije, ona mu je bila dostupna u samo jednoj višoj formi, pomalo paradoksalnoj, toploj kamenoj formi.

Za Michelangela kamen je kao i život bio, ili vatra, ili led. No, emocije kojima zrače njegove skulpture, svjedoče o snazi uma da spoji dvije davno razdvojene beskonačnosti: kamen kao pramateriju i um kao praoblik. Rad kao oblikujuća sila, uzvratno, za cilj ima, i to se tek u umjetnosti potvrđuje, istinu koja svjedoči o praiskonskoj humanosti. Znajući, osjećajući to, Michelangelo spaja u jednu istinu, početak i kraj svijeta, pomoću umnog, humanog, umjetničkog rada, i kamena.

Prisjetimo se da su stari Grci slično izgovarali riječ čovjek i riječ kamen: “laoi” i “laas”; da su prve nastambe bile od kamena, slike i reljefe, prva oruđa, najmonumentalnije grobnice i građevine, mostove i sl. gradio je od kamena, ili je svoje numeričke refleksije, čak i poeziju, ispisivao na kamen, prva pisma i zakonske uredbe također, nekrologe i poruke na bojištima… a i najsavremenija tehnologija okreće se keramici i drugim prirodnim materijalima koji su opet samo prerađeni kamen, odnosno dio planetarnog i opšteg Univerzuma.

Tek pod ovakvim svjetlom obasjana iskonska čovjekova vezanost i upućenost na razumijevanje ovisnosti od kamena, omogućava nam potpunije razumijevanje umjetničkog Michelangelovog humanizma kao kozmopolitizma. Njegove sklupture ističu se kao neprolazni simboli ljepote i slobode, naspram okamenjenih i grotesknih formi savremenih gradova. Beton, kao korisni pratilac čovjekove novije historije, kao sintetski kamen, vremenom je postao i sinonim izolacije od originalnog prirodnog ambijenta.

Niko poput Michelangela nije tako snažno izrazio svoj protest protiv vještačke, lažno-prikrivene, sverazarajuće betonsko-čelično-nuklearne civilizacije, prije nego se ona i pojavila, preradom rude lantanida i aktinida, rijetkih vrsta zemlje, minerala i kamena, iz kojih će dobiti eksploziv i obogaćeni uranijum, koje bolje da nikada nije upoznao, bar ne u domenima njihove zloupotrebe. Tim aspektima zloupotrebe usmjerio je David svoj kontradiktorni pogled. Iz njega progovaraju zebnja, tuga i srdžba Michelangelova. On nema drugog načina da iskaže svoju osudu antihumanizma, osim da pokuša, čak kroz uzvišeni cinizam da saopšti ljudima istinu o njihovoj surovosti i bezobzirnosti, na način koji kao da kaže: Prije ću kamenu nego li vama povjeriti svoju dušu, prije ću od kamena izazvati emociju nego od vas, prije će me kamen razumjeti i biti mi prijatelj priznajući moju slobodu, volju, plemenite namjere, rad…

No, Michelangela nije tješilo ni to što su ga ljudi prihvatili, pošto se već bio proslavio. Boljela ga je usamljenost svih stvaralaca i genija. Ono dionizijsko u njemu čeznulo je za sveopštom slobodom i prirode i svih životnih formi. Nesloboda i bezumlje činili su ga najnesrećnijim i najusamljenijim čovjekom, odbacio je sve osim blizine kamena kojeg je milionima godina stvarala titanska borba vatre, zemlje i mora, dok nije došao čovjek uništitelj, trijumfalni stradalnik, tvorac civilizacije.

Michelangelo zaustavlja vrijeme, on se vraća predhistoriji svijeta i iskonskoj nedužnosti čovjeka kojeg civilizacija nije još zahvatila svojim vrtlogom – nepovratnim lavirintom. Možda taj Michelangelov svijet i ne postoji, ali postoji onaj kojem sam pripada, kojeg osuđuje i obogotvoruje istovremeno. On nije fantast obuzet lažnom nadom i utopijom, prije bi se reklo da je rezignirani skeptik koji poput samurajskih ratnika do kraja ostaje odan jednom jedinom gospodaru – kosmosu, čiji smisao revnosno slijedi i čiju svjetlost prelama u kristalićima odlomljenog mermera sublimiranog u raspršenoj himeri zla što se poput koprene obavilo oko obnažene puti bezazlenog djeteta, koje simbolizira plemenitu zbiljnost i istinitost, stvarnog i mogućeg humanog svijeta.

Michelangelo spašava svoje skulpture od tamnih zona podsvijesti, gotovo roditeljskom brižnošću on odvaja tjelesnost ispod kamenog sarkofaga lažnog morala i iskvarenog mišljenja.

Njegov David je potpuno nov tip makroantroposa, ali on nije samo prototip nego je istovremeno i arhetip. On nije u fizičkom smislu kolos jer je bilo i većih, ali takvog idejnog giganta u historiji nije bilo. Sav pathos i tragika humanizma sukobili su se sa njegovom duhovnom snagom, u izrazu njegovog lica. “To su oči jedne gorostasne skulpture koja nije klasična, to nije mali pastir koji je iz praćke ubio Golijata. To je neki David koji je ogroman, to je nova pojava u Europi, bez plača, ali i čovjek bez srca, dvostruk, lijep u tijelu, grozan u duši. To nije Grk koji brani svoju zemlju kod Maratona, nije to borac sa Termopila. Nema u njemu straha od bogova, niti mu je božja pomoć potrebna. Fidijina skulptura, skulptura je hrama, religiozna. Fidija je religiozan. Michelangelo nije, njegova skulptura je ateistička. U sebe se pouzdava David. I Michelangelo. Nema tu straha od sudbine, kao kod Grka. Nema čak ni one pokornosti čovjeka pred zakonima svoje otadžbine. Antika je bila umjetnost velikih zajednica. Religiozna. A srednji vijek religija hrišćanstva bez granica. Michelangelova umjetnost nije umjetnost zajednica, nego usamljenog čovjeka, barokne usamljenosti pojedinca. David je novi čovjek koji samo sebe ima i sam izlazi pred Golijata. On može da liči na mnoge kopije antičkih kipova iz Rima, pa i na neku skulpturu Praksitela (Hermes je u Michelangelovo doba još bio pod zemljom), ali u njemu nema, ni straha od sudbine, ni harmonije duše i ijtela. Ima neka dvostrukost duše i tijela. Hegelijanska. Da je to bio kip antičkih dimenzija, kao Apolon, ili Dorifor, ili Hermes, Fiorenca bi ga mirnije dočekala. Ovako, gorostasnog, baroknog, dočekala ga je, – kamenicama. Niko u Fiorenci taj kip nije smatrao za Davida, kao one ranije, male, Davide, Fiorence, renesanse, – nego su ga zvali Gigant. Il Gigante. Tako reći Golijat. Michelangelo u svom zapisu o Davidu klikće sebi, čoveku, svemoćnom, koji je iz pokvarenog stuba kamena, (neki su ranije načeli kameni blok), isklesao divnog, drskog, nemilosrdnog, mladića. David sa praćkom, i ja, kaže Michelangelo, skrhali smo, slomili materiju. To je drzak, usamljeni, barokni, heroj, donkihotski, koji izlazi pred Golijata, a Golijat za njega mora biti neki Polifem, neko nadzemaljsko biće, koga će, ipak, ubiti praćka. Ima u tome nečeg ličnog, prometejskog, argonautskog. Daleko smo od Srednjeg vijeka, ali se ne vraćamo na Termopile prema Zakonima, ne vraćamo u Antiku, nego u stvarnost, koja nije, kao antička, lijepa, koja nije, ni za Izrailj, ni za Davida, ni za Fiorencu, lijepa. Michelangelov David nije praćkaš, pastirče, nego Mladost, gigantna, koja nema milosrđa, nego ubija. Taj David nije kopija nekog Apolona, nego je brat rimskih Dioskura. Michelangelo je htio prije svega da pokaže mogućnost, da skulptor, veliki skulptor, on, Michelangelo, načini kip lijepog mladića, lijepog ljudskog tijela, mladosti. Imao je i sam tek dvadeset osam godina. Michelangelo se nikada nije trudio da uči, od drugih, nego od same prirode. Nju je izabrao za pravi primjer. Kao i Dürer, spremao se da napiše traktat o pokretima i pozama, koje omogućuje ljudsko tijelo. Taj kip je nešto novo, nova pojava u Italiji, kao Taso. To je barok, kao Bruno, kao Kampanela. Skulptura antičkih mladića, i bogova, stoji, i kad je sama, vedra, čak i nasmiješena, katkad, kao azijska. Michelagelova je uvijek tužna. Antička skulptura, i kad je usamljena, i kad nije na Akropolju, i kad nije u Partenonu, stoji vedra, razumljiva i utješna za svakog Grka. Čak i kad o smrti govori, govori o smrti kao o nekoj vrsti, sna. San. Michelangelovi kipovi, i kad ćute, nemaju sna, na njihovom licu nije mir sna, na njihovom licu je samo sjenka, Ombra, kaže Taso, koja na svijet pada, i na naša lica.”5) “Ima u tome nečeg hiperborejskog iako je to neočekivano”*6) “Pored Sokrata, Michelangelo je, pri kraju života, svakom piscu, pjesniku, utjeha. Non finito u radu tog giganta, može utješiti svakog, i mnogo manjeg skulptora, slikara, pa i pjesnika, a tu utjehu traži i svaki običan čovjek, na kraju života. Non finito.”*7)

O Michelangelu se može neumorno misliti, raspravljati, pisati… ipak on zauvijek ostaje samo neponovljivi, vječni, Michelangelo. Humanist. Čovjek. Ili, nešto još više, – David… Il gigante, – potrebniji ovom svijetu no ikada.

————————————– 

* 1) O. Spengler; “Propast Zapada”, I. str. 363, 4, 5.
* 2) Jean Delumeau; “Civilizacija Renesanse”, str. 373.
* 3) Isto, str. 370.
*4) Charles Wentink; “Umjetničko blago Evrope”, V. Karadžić, Beograd, 1978. g. str. 102.
*5) Miloš Crnjanski; “Knjiga o Mikelanđelu”, Nolit, Beograd, 1982. str. 87.
*6) Isto, 153.
*7) Isto, 9.
 

Michelangelo Buonarroti-462989

michelangelo-buonarroti-madonna-and-child-1370990727_b

13948-madonna-and-child-michelangelo-buonarroti

michelangelo_david_grt

Michelangelo Buonarroti - David (detail)

bio-splash-l-bw

michelangelo-buonarroti-cappella-sistina-1348515883_b the-deluge-detail-1-1508-09-by-michelangelo-buonarroti Michelangelo Buonarroti-473422  Michelangelo Buonarroti-329942 Michelangelo Buonarroti-968524

michelangelo_pieta_grt

michelangelo-buonarroti-sculptures

Michelangelo+Buonarroti+-+Pieta+(detail+

michelangelo-mary-detail - Copy (2)

Michelangelo_Buonarroti_sculpture_ml0007

Michelangelo_Buonarroti_sculpture_ml0015

moses1 - Copy (2)

michelangelo-buonarroti

About bosanac1v

Humanist, publicist

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s