“Adio Jugo film” – Igor Galo

 Igor Galo

Adio Jugo film

Scenario u radu

Tisućudevetstodevedesetprva (1991) ili Adio Jugo film Jugo film festival – vidimo se u slijedećem ratu!

Hrvatska već godinu dana ima demokratski izabranu  vlast na čelu s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Međutim Hrvatska ima u isto vrijeme još jednog predsjednika a to je Stjepan Mesić, Predsjednik Predsjedništva SFRJ, koji sjedi u Beogradu i marljivo ispisuje  posljednje stranice knjige „Kako sam rušio Jugoslaviju“. Uglavnom, Hrvatska, kao jedna od Republika SFRJ, je 1991. još  uvijek u sastavu SFRJ – itekako!

A u Istri, u Puli u kamenolomu pored Vinkurana dalekovidni Predsjednik privredne komore Istre, Šime Vidulin, izbija iz stijene sve nepotrebno od nekadašnje Jugoslavije i stvara Hrvatsku pticu simbol nove države Hrvatske, kao Feniks pticu.

Arena-premijera filma MOST

U tom kamenolomu su antički neimari pod Vespazijanom, rimskim carem, vadili kamen i izgradili Arenu – prostor za igre, zabavu i smrt. U isto vrijeme na tom povijesnom mjestu završava jedan od simbola Jugoslavije – „Fićo“,  a u nedalekom amfiteatru, Areni,  biva ugašen Jugoslavenski festival i jugoslavenski film. Vespazijan s time nema ništa – palac Antuna Vrdoljaka bio je okrenut prema dolje.

Netom što je 38. Jugoslavenski festival umro, 10.08.1991. posljednja generacija mornara JNA polaže zakletvu u bazi Vojnopomorske baze Muzil u Puli,   zemlji koja se naočigled ruši i raspada.  Kontraadmiral Vladimir Barović drži govor mladim mornarima. Zabrinut je ali iskazuje vjeru u snagu JNA i cjelokupne zajednice u obrani zemlje, u mir i prosperitet.  Mladići-golobrada djeca, polažu zakletvu zemlji i državi koja se oko njih ruši, njihovi roditelji, prisutni zakletvi, plaču i ne mogu si pomoći, ni sebi niti djeci. Kontraadmiral Vladimir Barović počinio je samoubojstvo na Visu u septembru 1991.

U Puli se preventivno i teatralno zaštićuju svi spomenici kulture iz rimskih vremena, nulte kategorije i  pod zaštitom UNESCO-a od mogućih napada i razaranja Jugoslavenske Narodne Armije. S druge strane spomenici kulture nastali u SFRJ nemaju niti sličnu zaštitu, da ne spominjemo škole i djecu u školama, bolnice, građane u svojim domovima … pa i jadna rimska i naša festivalska Arena, nju nitko nije zaštitio, bila je izložena svakoj vrsti ugroze. Izvješeni zaštitni znak spomenika pod zaštitom UNESCO-a nije joj pomogao da ZNG (Zbor narodne garde)  u nju sklanja moderno oružje i demonstrira u po’ bijela dana odlučan otpor svakom napadu agresorske JNA.

 U takvom okruženju trebao se održati  38. Festival jugoslavenskog igranog filma. Gosti su već stigli, filmovi su tu, plakati izvješeni, programi objavljeni,  prvi film u informativnoj sekciji festivala već je prikazan da bi na prvoj press konferenciji bilo objavljeno da festivala „ne bude“?!

  „Radosnu vijest“ donio nam  je u Pulu, osobno, poznati filmski režiser, jedan od najproduktivnijih autora u Hrvatskoj do 1991. – Antun Vrdoljak. Tuđmanov komesar za kulturu, sport i Katedralu duha u nas Hrvata – HRT.

Te godine bio nam je i John  Malkovich, zamalo mu knjiga autorice Branke Shoemen nije promovirana na otvaranju Festivala – termin je pogođen – međutim ukinut festival. Čovjek  došao, pa da barem malo ublažimo štetu – dali mu Zlatnu Arenu  – i to počasnu. To je jedina Zlatna Arena koja je nekome dodijeljena te godine.  Teško je pomisliti da bi je i tada dobio da se netko pametan nije sjetio i našao nešto hrvatskih krvnih zrnaca i u njegovom krvotoku. Kasnije se to zanemarilo kao mogućnost  za međunarodnu eksploataciju branda J.Malkovicha jer čovjek nema blage veze o čemu mi to, tko su ti Hrvati, a tek Srbi … ?

Svjetski glumac, a dobio glavnu nagradu na filmskom festivalu koji se nije održao – zapravo je dekretom (palac dole) ukinut,  usmenom naredbom – u maniri  Ždanova!

Bruka neviđena, ali tko to vidi. Kako bi malo izgladio stvar prema uvaženom gostu, Predsjednik Tuđman poziva Johna  Malkovicha, direktoricu festivala Gorku Ostojić Cvajner na Pantovčak, da uvaženom svjetskom glumcu pojasni situaciju u zemlji i razloge za odluku VONS-a, (čudne i izmišljene institucije paralelne hrvatskom Saboru, sudstvu, policiji …)  da se stopira festival. Tamo je naravno bio prisutan i Antun Vrdoljak! Tuđman je Malkovichu pokušao pojasniti suštinu položaja Hrvata u tamnici naroda – Jugoslaviji, i suštinu netrpeljivosti  Hrvata i Srba, a time i neminovnošću raspada i odvajanja HR od JU zajednice. Uz sve razloge koje mu je Tuđman naveo gospodin Malkovich je imao samo jedno pitanje predsjedniku, a to je da mu objasni koja je suštinska razlika između Hrvata i Srba. Tu se sastanak naprasno prekinuo, a učesnici krenuli svojim putovima u … ono što je slijedilo – John Malkovich na jedrenje Jadranom, a mi u civilizacijsku katastrofu.

Međutim – film i amfiteatar Arena u Puli,  zaljubili su se na prvi pogled, a kako je ljubav započela …

Arena se zarotira, sve brže i brže u crno bijelu fazu u vrijeme kad je Istra bila u sastavu Musolinijeve Italije, a Arena udomila prvu filmsku reviju u Areni 1938. godine.

„Corriere istriano“ najavljuje za 18.lipnja 1938. filmske projekcije najpopularnijih američkih, francuskih i talijanskim filmova u „amfiteatru Romano“. Među mnogim prikazanim filmovima izdvajamo i film Charlia Chaplina „Moderna vremena“ – vjerojatno prvi i posljednji put prikazan u tom zdanju. To se dogodilo samo te 1938. godine, sljedeće 1939.  je filmska revija ponovljena u Malom rimskom kazalištu na Kaštelu da bi drugi svjetski rat sve satro u prah iz kojeg je tek trebalo izgraditi vrli novi svijet, a prije ga je trebalo podijeliti. Borba Jugoslavije, države u nastajanju, za pripojenje Istre matici bila je teška i neizvjesna. Pula je izašla iz rata kao jedan od najrazrušenijih gradova. Engleska uprava u Puli i nedefinirano stanje blokiralo je svaku obnovu i napredak sve do 1947. i odlaska Engleza ( o tome izjave od partizana i antifašiste Tomislava Ravnića, povjesničara Darka Dukovskog, Miroslava Tatića, Marjana Rotara). Hladnoratovska nadmetanja velikih sila osjetila su se i u Istri, a sve je kulminiralo krizom oko Trsta 1953. godine. Te godine je Tito u zvaničnoj posjeti UK, prima ga engleska kraljica Elizabeta. Umro je Staljin i cijeli svijet strepi od razvoja situacije u SSSR-u i odnosima između svjetskih sila, započinje rat u Koreji.  U takvom okruženju Marjan Rotar inicira prvu reviju stranog filma u Areni i to pretežno američkog filma (Rotar, Ravnić, Fadil Hadžić, Milan Luks…). Tako nešto mogao je odobriti samo Tito i to sigurno ne zbog toga što je volio film – naročito kaubojski. Njegova dalekovidna predviđanja uloge Jugoslavije u svijetu, a samim time i potrebom za velikom i značajnom kulturnom manifestacijom na najzapadnijem dijelu nove države okrenute prema Europi mislim da na lokalnoj razini i među filmašima nitko nije sagledavao.

Sarajevo film festival – august 2001.

Marjan Rotar je imao ideju ali bez pomoći lokalne vlasti i na koncu samog Tita, teško da bi festival opstao u gradu iz kojeg je otišlo 60% stanovnika. Gradu bez infrastrukture, nedovoljno vode, bez ugostiteljskih objekata – opljačkan i razoren. U to vrijeme u Europi i u svijetu postoje svega nekoliko filmskih festivala – Venecija, Canes, Berlin, San Sebastian, Karlovi vary i Moskva, Lokarno … Međutim u naglašenom hladnoratovskom okruženju toga vremena druge polovice pedesetih godina prošlog stoljeća, jedino se u Puli mogao sresti Zapad s Istokom. Pamtimo mnoge goste, eminentne filmske umjetnike sa Istoka ali i sa Zapada koje je Pula spajala i pomogla dijalogu ideološki podijeljenih blokova barem u domeni filmske umjetnosti. Oduševljenje najvećom filmskom pozornicom pod vedrim nebom nisu krili a niti joj  odolijevali mnogi uglednici. Iz knjige Ranka Munitića „Moji filmski prijatelji“ čitam o Žorž Sadoulu, istoričaru svjetskog filma i kroničaru koji je nakon svoje prve posjete Puli 1960, objedinio svoje dojmove o Puli kroz simpatičnu brojalicu koju vrijedi upamtiti: 1 festival, 2 pisma, 3 vjere, 4 jezika, 5 naroda, 6 republika, 7 poduzeća za distribuciju filma, 8 producentskih kuća, 9 filmskih studija i 10 igranih filmova koje treba upamtiti iz Pule ‘60. Strani filmski kritičari, navikli na festivalske dvorane Venecije, Cana … ostaju zapanjeni  tolikim brojem gledatelja na svakoj projekciji pod otvorenim nebom. Poljski novinar izražava čak i bojazan da „ovako velika publika može biti opasna za kinematografiju. Masa uvijek reagira na poseban način, brutalno i okrutno“, francuski novinar veli da „takva publika sudi instiktivno, spontano i iskreno, možda ponekad i pogrešno …“

Miro Tatić o stranim gostima, direktoru Canskog festivala i San Sebastijana..

Pored brojnih stranih gostiju festivalu prisustvuje i 80-tak domaćih novinara koje organizator i domaćin moli i upozorava da ne iznose pisaće strojeve izvan press centra festivala, pogotovo da ih ne ostavljaju u parku.

Film kao zabava i preokupacija masa spektaklom bila je poznato oruđe u manipulaciji masama i na Istoku i na Zapadu našeg podijeljenog svijeta.

Londonskim memorandumom, 1954. godine Istra je definitivno pripala Jugoslaviji, tako da već slijedeće 1995. revija domaćeg filma dobiva naslov Festival Jugoslavenskog filma, a zvaničnom otvaranju prisustvuju Predsjednik Tito i Moša Pijade sa suprugama u prisustvu 14 000 gledatelja.

Pula i Istra ulaze u novo razdoblje velike obnove i izgradnje gdje FJF ima veliku ulogu i značaj kako unutar zemlje u kulturnom smislu, možda još više prema van kao promotor nove države nikle na zgarištu drugog svjetskog rata.

Napomena: Vladimir Perović, režiser iz Beograda odsjedao je kod Davora i Ide Janko, ulica Sergio Dobrić 1, Pula za vrijeme festivala 1978 – 88. Pokušati dobiti izjavu.