DRVO – SVJEDOK BESMRTNOSTI – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

 DRVO – SVJEDOK BESMRTNOSTI

– U VRTU PJESNIKA –

(Uvod iz neobjavljene knjige “Posljednji”)

Ozarjem svestvarajućim obasjano i eterom hlorofilnim oduhovljeno u trenu tvorbe svijeta, tri dana vasionska gordilo se drvo ovjenčano besmrtnim plodovima, dok nije došao neznanac. Obdaren čudnim umom, ponesen varljivom vizijom, napravio je alatke, posjekao plemenitu voćku i na nadzemnom ostatku nakalemio drugu. 

Do podneva, poraslo novo stablo, procvjeta i najavi plodove, a oni su se nepovratno sušili i padali još prije no što bi dozreli. Razočaran, pridošlica posječe i njega. Sjedio je tugujući, natapajući suzama stari panj. Bližio se sumrak četvrtog dana. Primjeti nepozvani da iz panja niče zelena grančica, te se zapita:

“Kakva je to čudesna biljka kojoj su suze bile dovoljne da oživi?”  

Poraslo je drvo, ali, nisu svi njegovi plodovi bili vječni. Samo rijetki bi se zadržali, ostali su propadali kroz prostranstvo dolazeće noći. Sjetan, nasluti neznani da ga drvo čuje i vidi. Ne samo to: osjećalo je njegove misli. Utjehe radi, s povijene grane nudilo mu je jednu od svojih voćki, no, činio se posjetilac sam sebi nedostojnim. Radeći, povrijedi dlan desne ruke, kaplja bola rasprši se pored stabla. Od tada je pisao pjesme. Neke, najtužnije, započinjale su prizorima drveta, očajnog nad mladim izdancima niklim uz kap grimizne tvari. Ono, o ponoći, ponovo ponudi svoj najdragocjeniji plod. Uze ga sada darovani i shvati da i noću vidi, ali, mladice pred njim splele se u neprelaznu prepreku, ogradile ga od drveta. Svo znanje nije mu pomagalo da mu se vrati. Međutim, u rukama je držao poklon, dio novog jutra, sad je još samo trebao odgovarajući komad tla. Kad ga je nakon dugih tegobnih lutanja pronašao, dade mu ime. Poklonio se grešnik zemlji i predao joj dar. Dok strpljivo čeka, piše stihove i povremeno zagleda svoj dlan. Govore li mu linije života o danima svjetlosti stvaranja više od ožiljka kojim je ranio vrijeme?

O dalekom drvetu sanja, sluteći da ono uvijek osjeća i sve zna o njegovim mislima, stihovima i čežnji za povratkom, o nepotrebnoj spoznaji konačnosti. Da li je pronašao sebe u mrklini svoga ja? Da li će se, bude li to želio, vratiti dani unatrag, do svoje bezbrižne bezbolnosti u vječitoj igri? Ili će, sumnjičav i poluzahvalan, uživati u čudesnim plodovima? Do novog samozaborava i probuđenim nagonom njegovih sinova za sječom. Ili, za pisanjem: O čemu, i kako bi se moglo drugačije, do o grimiznoj ploti, danoj da skrivena kruži venama. Badava zabrane, žedni je vape van. Svijet…

Sa suštinskom razlikom. Malobrojni zrače idejom o samospoznaji. Slave Univerzum s nedodirnutim drvetom. Jedinim u cjelosti dobrim: od korijena istine, do plodova besmrtnosti.

***