“Poruka Malom čovjeku” – WILLHELM REICH

Willhelm Reich

Čuj, Mali čovječe !!!

Dr Willhelm Reich  (1897 – 1957)

http://www.galaksija.com/planeta/vilhelmrajh.htm

http://www.6yka.com/mobile/novost/2120/willhelm-reich-cuj-mali-covjece–

Zovu te »MALI ČOVJEK«, OBIČAN ČOVJEK«, vele. Kažu, dolazi tvoje vrijeme, »era Malog čovjeka« (»The age of the Common man«).
Nisi Ti taj Mali čovječe, koji to kaže, već oni: potpredsjednici velikih nacija, odabrane vođe radnika, preobraćeni sinovi građanskog staleža, državnici i filozofi. Oni ti nude budućnost, ali te ne pitaju za prošlost.
Ti si nasljednik užasne prošlosti. Tvoje nasljedstvo je užareni dijamant u ruci. Ja ti to kažem! Svaki ljekar, svaki obućar, mehaničar ili vaspitač mora da poznaje vlastite nedostatke ako hoće da obavlja svoj posao i zarađuje hljeb. Decenijama već pokušavaš da zavladaš Zemljom. Od tvog razmišljanja, tvojih postupaka, od sada zavisi budućnost ljudskog roda. Ali tvoji učitelji i gospodari ne kažu ti kako stvarno razmišljaš ni kakav si; niko se ne usuđuje da ti uputi nikakvu kritiku koja bi trebalo da te pripremi i osposobi da sâm upravljaš svojom sudbinom: Ti si »slobodan« samo u jednom smislu: oslobođen si poduke kako sâm da vodiš svoj vlastiti zivot, slobodan od samokritike!
Ti daješ vlastodršcima pravo da vladaju »u ime Malog čovjeka«. A sâm si nijem. Daješ moćnima ili zlonamjernim nesposobnjakovićima više moći da te zastupaju. Prekasno otkrivaš da uvijek ispadneš prevaren.

O zamjeni gospodara

U dalekim zemljama Mali ljudi su, pomno prateći tvoju čežnju da budeš bilo čiji rob, naučili kako se uz neznatan umni napor može postati Mali Veliki Čovjek. Ti Mali ljudi potiču iz tvoje sredine, a ne iz palata. Oni su isto tako gladovali i patili kao i ti. Oni skraćuju proces zamjene gospodara. Naučili su da su deset decenija najtežeg umnog rada na tvojoj slobodi, teške lične žrtve za tvoju sreću u životu, pa i žrtvovanja života u interesu tvoje slobode bili preveliki da bi se postigao cilj da ponovo postaneš rob. Ono što su istinski veliki slobodarski mislioci izumili i pretrpjeli u sto godina nije moglo da se uništi u toku nepunih pet godina. Mali ljudi iz tvoje sredine su, dakle, skratili proces: izveli su ga otvorenije, brutalnije. Štaviše, oni ti kažu otvoreno da ti i tvoj život, tvoja djeca i tvoja porodica ne znače ništa; da si glup i pokoran i da s tobom svako može da čini šta god hoće. Oni ti ne obećavaju ličnu, nego nacionalnu slobodu. Oni ti ne obećavaju ljudsko samopoštovanje, nego respektovanje države; ne ličnu, već nacionalnu veličinu. Pošto za tebe »lična sloboda« i »veličina« nisu ništa drugo do strane, mračne riječi, to ti od riječi kao sto su »nacionalna sloboda« i »interesi države« ide voda na usta kao psu kad vidi kost, i ti im glasno kličeš. Nijedan od tih Malih ljudi ne plaća cijenu stvarne slobode koju su morali da plate Đordano Bruno, Isus, Karl Marks ili Linkoln. Oni te preziru, oni te ne vole, jer ti sam sebe prezireš, Mali čovječe.
Zato te se plašim, Mali čovječe, nevjerovatno mnogo te se plašim. Jer, od tebe zavisi dalja sudbina čovječanstva. Plašim te se, jer ni od čega ne bježiš toliko koliko od sebe samoga. Bolestan si, veoma bolestan, Mali čovječe. To nije tvoja krivica, ali je na tebi odgovornost da se oslobodiš bolesti. Odavno bi već zbacio svoje stvarne tlačitelje da nisi trpio tlačenje i često ga direktno pomagao. Nikakva policija na svijetu ne bi imala dovoljno moći da te tlači kada bi u svojoj svakodnevici imao iole samopoštovanja.

O preziru i mržnji

Tvoj šovinizam potiče iz tvoje tjelesne zgrčenosti, iz tvoje duševne opstipacije, Mali čovječe. Ne kažem ti to da bih ti se narugao, nego zato što sam ti prijatelj, iako ti ubijaš svoje prijatelje kad ti kažu istinu. Pogledaj malo te svoje patriote: oni ne koračaju, oni marširaju. Oni ne mrze neprijatelja, oni imaju zaklete dušmane koje mijenjaju svakih deset godina, od iskonskog neprijatelja prave prijatelja i iskonskog prijatelja, a od prijatelja od iskona prave ponovo zakletog dušmanina. Oni ne pjevaju pjesme, oni marširajući urlaju himne. Oni ne grle svoje devojke, oni ih povaljuju i sređuju toliki i toliki »broj« za jednu noć.*
Niko, Mali čovječe, niko ti nije nikada postavio pitanje zbog čega do sada nisi mogao da stekneš svoju slobodu i zbog čega si je, i kad je stekneš, odmah izgubio pognuvši se pred novim gospodarom.

O strahu od života

Ti preuzimaš vlast na Zemlji, znaš već to i drhtiš zbog toga. U budućim stoljećima ti ćeš ubijati svoje prijatelje, a svoje vođe svih naroda, proletera, Prusa i Rusa ćeš slaviti kao svoje gospodare i vladare. Iz dana u dan, iz noći u noć, iz nedjelje u nedjelju, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, decenijama i stoljećima ti ćeš jednog gospodara uzdizati nad drugim, nećeš čuti plač svoje novorođenčadi, jecaje mladića i djevojaka, žudnje tvojih žena i muževa, ili, ako ih i čuješ, smatraćeš to buržoaskim individualizmom. Stoljećima ćeš, kažem ti, prolivati krv tamo gdje treba zaštititi zivot, vjerovaćeš da se sloboda stiče uz pomoć dželata… i uvijek ćeš se iznova obreti u glibu. Stoljećima ćeš slijediti hvalisavce, upijaćeš njihove laskave riječi, bićeš slijep i gluv kad čujes zov ŽIVOTA, TVOG života. Plašiš se života, Mali čovječe, na smrt se plašiš! Bijesno ćeš ga ubijati, vjerujući da gradiš »socijalizam«, ili »državu«, ili »nacionalnu čast«, ili »ugovor o povećanju plata«, ili »čast Božju«. Jedno samo nećeš znati ili nećeš htjeti da znaš: da svu svoju bijedu sâm stvaraš i to iz sata u sat, iz dana u dan, bez prestanka; da ne razumiješ svoju djecu, da im lomiš kičmu prije nego što su se odvažila da se usprave; da kradeš ljubav; da si pohlepan na novac i željan vlasti; da držiš psa kako bi i ti bio »gospodar«. Stoljećima ćeš griješiti i lutati sve dok ti i tebi slični ne pomrete masovnom smrću opšte društvene bijede – sve dok užas tvoje egzistencije ne upali u tebi prvi slabašan zračak svjetlosti da pogledaš u sebe. A onda ćeš, postepeno i oprezno pipajući oko sebe, naučiti da tražiš i da nalaziš, i da shvataš i poštuješ i cijeniš svog prijatelja, čovjeka ljubavi, rada i znanja. Tada ćeš uvidjeti da je čitaonica važnija za tvoj život od fudbalske utakmice, šetnja po šumi i razmišljanje bolji nego paradiranje, shvatićeš koliko je bolje liječiti nego ubijati, koliko bolje imati sopstvenu nego nacionalnu svijest i koliko je skromnost bolja od zapjenušanih usta punih patriotskih parola…
Znam, Mali čovječe, da ti je namah pri ruci dijagnoza ludila ako ti istina ne odgovara. A ti se osjećaš kao homo normalis! Lude si stavio iza brave, a normalni upravljaju ovim svijetom… Pa ko je onda kriv za nesreću?… Nisi ti, znam, ti samo obavljaš svoju dužnost, i ko si ti da imaš sopstveno mišljenje… Znam to! Nemoj ponavljati. Nije za tebe šteta, Mali čovječe! Kad pomislim na tvoju novorođenu djecu, kad se sjetim kako ih mučiš da bi od njih napravio normalne ljude po svom uzoru, onda opet poželim da ti se približim, kako bih te spriječio da počiniš zločin. Ali, ti si se dobro zaštitio svojim savjetnikom u ministarstvu za vaspitanje male djece. I to znam.

O žudnji za životom

….Kažem ti: nijedan car, nijedan kralj, nijedan otac svih proletera svih zemalja nije te mogao obuzdati! Mogli su da od tebe naprave roba, ali niko nije uspio da ti oduzme sićušnost. Tvoje čistunstvo i tvoja žudnja za životom će te, ipak, pobijediti, Mali čovječe, u to nema nikakve sumnje. Oslobođen svoje sićušnosti, počećeš da misliš; u početku će to biti jadno, pravićeš greške, promašivati cilj, ali ćeš ipak početi da misliš. Saznaćeš za bol koji ti pričinjava razmišljanje i naučiti da ga podnosiš, isto kao što smo ja i mnogi drugi doživljavali bol koji donosi razmišljanje o tebi i morali da ga trpimo, i to godinama. Naš bol nad tobom dovešće te do razmišljanja. A kad jednom budeš počeo da razmišljaš, nećeš moći da dođeš k sebi od čuđenja, od čuđenja nad posljednjih 4000 godina tvoje »civilizacije«. Nećeš shvatiti, a da pri tom ne pocrveniš, kako je bilo moguće da tvoje novine nisu piskarale ni o čemu drugom do o ordenju, paradama i medaljama, saslušanjima, mučenjima, giljotinama, diplomatskim spletkama i šikaniranju, o državničkom mudrovanju i kamufliranju, o mobilizacijama, demobilizacijama i ponovnim mobilizacijama, o paktovima i vojnim manevrima, i o bombardovanjima. To što si ropskim strpljenjem ovce gutao sav taj naštampani papir još bi i mogao da shvatiš. Ali to sto si stoljećima, kao majmun, imitirao i kao papagaj ponavljao sve to, što si i svoje ispravne misli smatrao pogrešnim, a pogrešne smatrao patriotskim…, to, Mali čovječe, dugo nećeš moći da progutaš. Stidjećeš se svoje istorije, Mali čovječe, a jedina nada biće ti to, što tvoji praunuci više neće biti primoravani da uče istoriju. Neće ti više biti omogućeno da vodiš veliku revoluciju samo da bi se vratio nekakvom Petru »velikom« ili »silnom«.

O ličnom stavu i javnom mnjenju

….Da, da, Mali čovječe, ti imaš dubinu u sebi, a ne znaš to. Plašiš se, smrtno se plašiš svoje dubine, zbog toga je ne osjećaš i ne vidiš. Zbog toga ti se vrti u glavi kad gledaš u dubinu, i zanosiš se pri tom kao na ivici ponora. Kad treba da se opustiš i dopustiš pad, plašiš se da ne padneš i ne izgubiš svoju »sopstvenost«. Jer, i pored najbolje želje da nađeš put do samog sebe, ti stižeš opet samo do Malog, surovog, zavidnog, pohlepnog i kradljivog čovjeka.
Dakle, prva od svih tih mnogobrojnih stvari koje ćeš u budućnosti raditi ili prestati da radiš biće da se više nećeš osjećati kao Mali Čovjek koji uopšte nema svoje sopstveno mišljenje, pa govori »a ko sam ja uopšte…«. Ti imaš svoje sopstveno mišljenje i u budućnosti ćeš smatrati životnom sramotom ako ga ne budeš znao, ako ne budeš stajao iza njega i ako ga ne budeš izražavao.
»A sta će javno mnjenje reći o mom mišljenju? Biću zgnječen kao crv ako iznesem sopstveno mišljenje.«
Ono što ti nazivaš »javnim mnjenjem«, Mali čovječe, rezultat je svih mišljenja svih majušnih muškaraca i žena. Svaki Mali muškarac i svaka Mala žena ima jedno sopstveno ispravno i jedno posebno, pogrešno mišljenje. Pogrešna mišljenja imaju iz straha od pogrešnih mišljenja svih drugih Malih ljudi. Zbog toga se i ne objelodanjuju prava mišljenja. Ti, na primjer, više nećeš vjerovati da više »nisi važan«. Ti ćeš znati i zastupati mišljenje da si ti stub i temelj ovog ljudskog društva… Kud si krenuo? Ne bježi! Ne plaši se! Nema baš ničeg lošeg u tome da predstavljaš odgovorni stub ljudskog društva!*
Ne treba da radiš ništa drugo, već da nastaviš i dalje ono što si oduvijek radio i što ćeš uvijek raditi – svoj posao: podizati u sreći svoju djecu i voljeti noću svoju ženu. KADA BI TO SVJESNO I NEPOKOLEBLJIVO ČINIO, NE BI BILO NIKAKVOG RATA koji tvoju ženu potura vojnicima otadžbine svih proletera gladnim seksa, tvoju djecu ostavlja bez roditelja da od gladi umiru na ulici i zbog koga ti na nekom dalekom »polju časti«, ukočenih očiju, zuriš u nebo…

O samooslobađanju

…Pitaš kada će tvoj život postati dobar i siguran, Mali čovječe! Odgovor zvuči strano tvom biću: Život će ti biti dobar i siguran kad tebi tvoj život bude značio više od sigurnosti, ljubav više od novca, tvoja sloboda više od partijskog mišljenja ili javnog mnjenja; kada sklad Betovenove ili Bahove muzike postanu sklad čitave tvoje egzistencije (taj sklad je još u tebi, Mali čovječe, negdje duboko zapretan u nekom kutku tvoga bića!); kad tvoja misao bude u skladu, a ne u protivrječju sa tvojim osjećanjima; kad svoje talente na vrijeme otkriješ i svoje starenje na vrijeme shvatiš; kad budes živio sa mislima velikih mudraca, a ne više sa nedjelima velikih ratnika; kada učitelje svoje djece budeš plaćao bolje nego političare; kad ne budeš cijenio vjenčanicu više od ljubavi između muškarca i žene; kad na vrijeme, a ne kao danas prekasno, spoznaš da si pogrešno mislio; kad osetiš ushićenje slušajući istinu, a jezu gledajući formalnosti; kad sa svojim kolegama u stranim zemljama budeš kontaktirao direktno a ne više preko diplomata; kada ti ljubavna sreća tvoje maloljetne kćeri bude punila srce radošću, a ne više, kao danas, bijesom; kad budeš, vrteći glavom, mogao da misliš na vremena u kojima se maloj djeci zabranjivalo, uz prijetnje kaznom, da dodiruju svoje polne organe; kada lica ljudi na ulicama budu izražavala slobodu, živahnost i vedrinu, a ne više tugu i jad; kad njihova tijela ne budu više, kao danas, ovom zemljom hodala s uvučenom, ukočenom karlicom i neosjetljivim polnim organima.

Želiš vođstvo i savjete, Mali čovječe. Imao si vođstva i savjete milenijumima, i to i dobre i loše. Nisu loši savjeti krivi što si još u bijedi, nego tvoja majušnost. Mogao bi ti dati dobre savjete, ali ti, onako kako danas misliš i kakav si, ne bi bio u stanju da ih ostvariš na dobro svih.

O nadi …

…Znam ja da si ti čestito, solidarno, radno biće kao što su pčela ili mrav. Ja sam samo u tebi otkrio Malog čovjeka koji ti razara život i koji je to činio hiljadama godina. Ti si VELIK, Mali čovječe, kad nisi mali i sitan. Tvoja veličina, Mali čovječe, jedina je nada koja nam ostaje. Velik si kad se brineš o svom zanatu, kad se iz ljubavi baviš njime, kad osjećaš radost rezbareći, gradeći, slikajući, dekorišući i sejući, i kad se raduješ nebu i plavetnilu, lanetu i jutarnjoj zori, muzici i plesu, svojoj još neodrasloj djeci i lijepom tijelu svoje žene ili svoga muža; kad ideš u planetarijum da vidiš svoje zvjezdano nebo, kad ideš u biblioteku da saznaš šta drugi misle o životu. Ti si velik kad kao voljeni deda držiš na koljenu svoje unuče i pričaš mu o dalekim, prošlim vremenima, kad njegovom dragom, dječijom radoznalošću gledaš u neizvjesnu budućnost. Ti si velika, Majko, kad ljuljaš svoje novorođenče: kad suznih očiju iz dna srca moliš za sreću njegove budućnosti; kad tu budućnost – iz sata u sat, godinama – gradiš u svom djetetu.
Ti si velik, Mali čovječe, kad pjevaš staru, lijepu narodnu pjesmu ili kad igraš u kolu uz zvuke harmonike, jer narodna pjesma je dobra i ljekovita i ista svuda na ovoj Zemlji. I ti si velik kad kažeš svom prijatelju: Zahvaljujem svojoj sudbini što mi je podarila da živim oslobođen prljavštine i lakomosti, da doživim stasanje svoje djece, njihovo prvo tepanje, prvi stisak njihovih ručica, njihov prvi korak, njihovu igru, pitanja, smijeh i ljubav; zahvaljujem joj što sam sačuvao svoj čisti i pravi smisao za proljeće i njegov blagi povjetarac, za žubor potoka pored kuće i cvrkut ptica u šumi; što sam se držao podalje od praznog naklapanja pakosnih susjeda; što sam u zagrljaju svog supruga bila srećna i osjećala rijeku života u svom tijelu; što u burnim vremenima nisam izgubio svoj pravac i što je moj život potrajao i imao smisla. Jer, uvijek sam slušao svoj unutrašnji glas i uvijek sam slijedio tihi glas opomene koji mi je govorio: Ne postoji ništa osim ovog: život treba živeti dobro i srećno! Slijedi svoje srce čak i kad skrene sa staze plašljivih duša. Ne postani grub ni kada se u životu jednom napatiš. A kada u mirne večeri, nakon obavljena posla, sa svojim dragim ili svojim djetetom sjediš na livadi ispred kuće i osjećaš dah prirode, onda u tebi nek odzvanja pjesma koju rado i ti slušaš, pjesma mnogih, pjesma budućnosti:
»… Grlim vas, o milioni…«! Onda se molim ovom životu da postane gospodar svojih prava, da obrati surove i plašljive koji dopuštaju da odjekuje muzika topova. Oni to čine samo zato što im je život izmakao. A ja grlim svog malog sina koji me pita: »Tata! Sunce je otišlo! Kuda je otišlo? Hoće li se uskoro opet vratiti?« Kažem mu: »Da, sinčiću moj, sunce će se uskoro opet vratiti i grijaće nas«.

Izvodi iz knjige Willhelma Reicha “Čuj, Mali čovječe”

—————————————-

05-2005

Mi nećemo više da zavisimo od mišljenja javnosti ili nepostojećih autoriteta kada se radi o stvarima koje su nepoznate ili čudne. Mi moramo polako sami da postajemo eksperti u ovladavanju znanjima koja pripadaju budućnosti.   Jedan od najoklevetanijih naučnika 20-tog vijeka bio je psihijatarDr. Wilhelm Reich. On se rodio 24 maja, 1897.g. u Austro-ugarskoj gdje je odrastao na jednoj seoskoj farmi a onda se upisao na medicinski fakultet. Dvadesetih godina prošlog vijeka, Dr. Reich je već bio smatran nasljednikom Sigmunda Freuda zbog svojih doprinosa na području psihoanalize. Tridesetih godina, Reichove studije na području biogeneze – porijekla života – prema mnogima, bile su vrijedne Nobelove nagrade. Četrdesetih godina u Sjedinjenim Američkim Državama,  Dr. Reich je objavio da je pronašao jedan novi vid energije za koju je tvrdio da prožima sav prostor i život, uključujući i vakum. On je počeo da piše o jednoj novoj paradigmi u fizici u kojoj je energija – a ne materija – primarna. Tada je Dr. Reich počeo i sa eksperimentisanjem na polju modifikacije klime, odnosno, vremenskih prilika. Činilo se da su ti eksperimenti privlačili pažnju određenih svjetlosnih objekata nepoznatog porijekla za koje je Reich tvrdio da se  radi o veoma naprednim mašinama koje su pokretane od strane ne-ljudske (“vanzemljske”) inteligencije. Sve ovo je očigledno ugrozilo američke moćnike koji su imali veliki finansijski uticaj na području ne samo Amerike nego i cijelog svijeta. Tako se američka vlada obrušila na njega jednom serijom istraga koje su završile njegovim hapšenjem i zatvaranjem.   Dr. Wilhelm Reich je umro 3. novembra  1957.g. u jednom američkom državnom zatvoru gdje je bio zatvoren na osnovu optužbe da je prekršio neke međudržavne trgovinske zakone u vezi sa transportom jednog njegovog naučnog otkrića koje je on nazvao Akumlator Orgonske Energije. Godinu prije njegove smrti, službenici Državnog Zavoda za Hranu i Lijekove (the Federal Food and Drug Administration – FDA) uništili su sve Reichove akumlatore u njegovoj laboratoriji koja je bila stacionirana u mjestu Rangeley, u državi Maine. FDA je takođe zapalila sve Reichove knjige i istraživačke radove. [Američki Zavod za Zaštitu Zdravlja (“Zavod za Hranu i Lijekove”) u suštini nema nikakve veze sa zaštitom zdravlja ljudi. On u stvarnosti služi za zaštitu farmaceutskih kompanija i statusa quo, kako u medicini, tako i u društvu, uopšte.] Oni koji misle da je inkvizicija djelovala samo u srednjem vijeku, nalaze se u velikoj zabludi. Đordano Bruno je svojevremeno bio spaljen na lomači zbog tvrdnje da je zemlja okrugla a Wilchelm Reich je relativno nedavno eliminisan i njegove knjige su spaljene zbog njegove tvrdnje o postojanju orgonske energije. Danas je ova inkvizicija aktivnija više nego ikada prije, samo što se ona sada služi drugačijim metodama, kako bi regulisala stanje naše svijesti te tako određivala i realnost u kojoj ćemo da živimo.     Život i smrt ovog velikog naučnika veoma lijepo je opisao Michael Mannion u svojoj knjizi Projekat “Promjena Svijesti”, Prevaspitavanje Američke Javnosti u vezi sa Vanzemaljskim Životom, od 1947 do Danas.  (Project Mindshift, The Re-Education of the American Public Concerning Extraterrestrial Life, 1947 to the Present, prim. prev.)  Mr. Mannion je profesionalni pisac koji se specijalizirao na području profesionalne medicine i zdravlja, takođe je proveo dosta vremena u istraživanju drugih životnih oblika u kosmosu. Sada slijedi jedan intervju sa Mr. Mannion-om koji je održan u njegovoj kući u Njujorku, 20 aprila 1999.g. INTERVJU Reich je nazivao energiju “orgonskom” energijom. On je to činio zato što je to proizašlo iz njegovih istraživanja čovjekove seksualne energije a sama  riječ potiće iz činjenice da ta energija (orgonska) napaja sve organske materije. Ukoliko bi se zvanično potvrdilo da ta energija stvarno postoji, to ne samo da bi imalo implikacije u korištenju fosilnih goriva, u svemirskim putovanjima, putovanjima automobilima, avionima itd., to bi takođe imalo svoje implikacije i tamo gdje se ova životna energija može direktno koristiti kao što je to npr. u zdravstvu, za preventivu bolesti i pospješivanje zdravlja, umjesto korištenja sintetičkih farmaceutskih sredstava.  Znači, postoje mnoga područja gdje bi se mogla aplicirati ova energija što ujedno i ugrožava mnoge moćne multinacionalne korporacije, ekonomske institucije i sve one koji su nagomilali veliku moć u svojim rukama u ovim industrijskim granama. ŠTA JE  WILHELM REICH SAM PISAO ILI GOVORIO LJUDIMA PRIJE SVOJE SMRTI S OBZIROM DA JE ON ZNAO DA SU TI NJEGOVI NALAZI PREDSTAVLJALI PRIJETNJU DRŽAVNOJ VLADI I DA ĆE FDA ZAUZETI AGRESIVAN STAV PREMA NJEMU? Pa, on je naglašavao sve ovo što sam ja upravo rekao. On je to osjećao – prema onome kako sam ja shvatio ono što je on govorio – možemo da vidimo tri nivoa u svemu tome. Prvi je površinski nivo našeg društvenog života. Tako, postojanje ove energije definitivno ugrožava vrlo moćne finansijske i društvene institucije u našem društvu. Na primjer, da smo se odlučili da razvijemo Reichovu tehnologiju proizvodnje orgonske energije umjesto atomske energije, to bi ugrozilo mnoge finansijske moćnike koji stoje iza nuklearne industrije. Da smo razvili jedan pristup medicini uz pomoć orgona a ne sintetičkih farmaceutskih sredstava, ugrozili bi one koji zarađuju na tom području bilione i bilione dolara.     MOŽETE LI SE VRATITI NAZAD DO ONE GODINE KADA JE DRŽAVNA ADMINISTRACIJA ZA LIJEKOVE POKRENULA SUDSKI POSTUPAK PROTIV WILHELMA REICHA ŠTO SE ZAVRŠILO UNIŠTENJEM NEKIH NJEGOVIH KNJIGA? Mislim da su ga prvi put stvarno odveli na sud 1954. godine, mada je FDA počela da ga proganja još od neke 1946 ili 1947. godine. ŠTA SE DOGAĐALO U TO VRIJEME 1946 ILI 1947 GODINE ŠTO JE PRIVUKLO PAŽNJU NA REICHA NA FEDERALNOM NIVOU DO TE MJERE DA SU ZAPOČELI ISTRAŽIVANJE NJEGOVOG RADA? Jedna od stvari bio je jedan članak novinarke po imenu, Mildred Eady Brady. Ona je objavila članak u novinama The New Republic pod naslovom ‘Čudan Slučaj Wilhelma Reicha’ i u njemu je potpuno neistinito predstavila Reicha vjerovatno po nalogu nekoga odozgo. Na kraju tog članka ona je pozivala državu da interveniše protiv čovjeka koga je ona proglasila za šarlatana. To je bilo ono što je započelo kampanju FDA protiv Reicha. Cijelo to vrijeme, tokom 7 godina, oni nikada nisu javno priznali da sprovode istragu protiv njega. Međutim, to se veoma dobro znalo. Kontaktirali su ljude, postavljali im raznorazna pitanja i šikanirali ih. Bilo je to 1954. godine kada FDA donjela prvu sudsku odluku, odnosno dalekosežne mjere po kojima se svakome, na području cijele Amerike zabranjuje da piše o orgonskoj energiji, da priča o orgonskoj energiji ili da upotrebljava uređaje za proizvodnju orgona za medicinske svrhe. To je bio najčudniji dokumenat koji se ikada pojavio u istoriji američkog zakonodavstva, tj. to je bila samo prva faza svega toga. Tokom perioda od deset godina, FDA je potrošila 4 – 6% svog ukupnog budžeta kako bi zaustavila tog čovjeka. To je bila jedna zaprepašćujuća količina novca za svrhu proganjanja jednog doktora – naučnika. Koliko mi je poznato, na vrhuncu njegove karijere, zajedno s njim je radilo negdje između 125 i 150 njegovih pacijenata. ZNAČI WILHELM REICH JE PRIMJENJIVAO NEKE APARATE KOJI SU STVARALI ORGONSKU ENERGIJU ZA LIJEČENJE LJUDI? On je napravio uređaj kojeg je nazvao Akumlator Orgonske Energije. On je smatrao da se mi u jednoj ovakvoj prostoriji kao što je ova, nalazimo u jednom energetskom  polju i da uz pomoć određenog rasporeda materijala, naizmjeničnih slojeva organskih i metalnih materijala – možemo na vještački način stvoriti jedan viši nivo te energije unutar nekog određenog prostora u prostoriji, od njenog nivoa koji je zastupljen u ostalim dijelovima prostorije. To se moglo lijepo i izmjeriti elektroskopom a i razlika u temperaturi se mogla izmjeriti termometrom. Imam fotografije koje su napravljene uz pomoć infra-red kamere 1996. godine u jednoj laboratoriji koje dokazuju postojanje te energije. Reich je radio sa svojim pacijentima na eksperimentalnoj bazi. Tu je bio i određen broj studenata medicine koji su koristili akumlatore orgonske energije na svojim pacijentima. U tom periodu Reich se nije direktno bavio medicinom. On se samo bavio istraživačkim radovima na tom polju, mada je vjerovatno koristio orgon u terapeutske svrhe.  Bilo je dosta pacijenata i koji su iznajmljivali te orgonske akumlatore od Reichove fondacije i nosili ih kući gdje su ih sami koristili. To je ono čemu se FDA takođe protivila. DA LI SU PACIJENTI ULAZILI U TE ORGONSKE “KUTIJE”? DA LI SU ONI POTPUNO ULAZILI U TO AKUMULIRANO ENERGETSKO POLJE?  Da. To je bilo dovoljno veliko da pacijent sjedne unutra. Tako bi oni to koristili, zavisno, 20 do 30 minuta, jednom do dvaput dnevo. To je radilo na taj način što bi čovjekovo energetsko polje došlo u kontakt sa povišenim energetskim poljem unutar tog uređaja. Tako bi došlo do ekscitacije ta dva energetska polja. Na taj način bi, uopšteno rečeno, čovjek postao zdraviji i otporniji na bolesti jer bi orgon ‘naelektrisao’ crvena krvna zrnca. Znači, nije se radilo o nekom specifičnom tretmanu određene bolesti.    NEKO BI MOGAO REĆI DA SE SLIČNE STVARI DEŠAVAJU KAD ČOVJEK ODE U CRKVU ILI NA NEKO SVETO MJESTO… SLIČAN ENERGETSKI NABOJ POSTOJI UNUTAR ZGRADA NAPRAVLJENIH OD KAMENA (BAKARNE KUPOLE! prim. prev.) KOJE MI NAZIVAMO CRKVAMA. ZAŠTO SE FDA NE ŽALI ZATO ŠTO SVI ONI LJUDI U CRKVI SJEDE ZAJEDNO UNUTAR JEDNE ZATVORENE PROSTORIJE? NIJE TU BILO NIKAKVIH ŽICA NITI APARATA. NIJE BILO NIČEGA ŠTO JE BILO PRIKOPČANO ČOVJEKU NA NJEGOVO TIJELO. KAKO JE TAKO NEŠTO MOGLO UGROŽAVATI NEKE SA GORNJIH NIVOA VLASTI? Dobro pitanje. Da je FDA razmišlala o Reichovom akumlatoru na takav način, onda sve ono što su mu radili ne bi imalo nikakavog smisla. Međutim, ukoliko im je bilo jasno da je on otkrio jednu fizičku energiju koja je do tada bila postulirana u sklopu religija, koja se u religioznom smislu označavala kao Bog – ili po naučnom ili metafizičkom načinu razmišljanja kao prana, onda je njima vjerovatno bilo jasno ono što smo prethodno pomenuli, da bi otkriće ove energije jako uzdrmalo društveni status quo.  KAKVA JE BILA REICHOVA REAKCIJA KADA JE FDA ZABRANILA KORIŠTENJE NJEGOVIH ORGONSKIH AKUMLATORA? Upravo tada su stvari počele postajati veoma interesantne a postoji i jedna knjiga iz koje oni koji to žele mogu saznati mnogo više detalja – njen autor je Jerome Greenfield a ona se zove U.S.A. Protiv Wilchelma Reicha. Mislim da se ona više ne štampa ali se može lako naći. Objavljena je 1974. godine. Ono što je Reich učinio, on je odbio da se odazove na sudski poziv. On nije otišao na sud nego im je napisao pismo u kome im je rekao da stvarima iz bazične nauke, koje spadaju u bona fide naučna istraživanja, – ne može suditi na sudu. Njih je to ošamutilo. To je takođe izazvalo i određen zastoj u sudskom procesu. Reich je prekršio zakonsku proceduru što se automatski tumačilo kao nepoštovanje suda a oni nisu znali šta da rade.  FDA JE U DVA NAVRATA ORGANIZOVALA PALJEVINU REICHOVIH KNJIGA, PRVI PUT U TO VRIJEME A DRUGI PUT NAKON NJEGOVE SMRTI. ZAŠTO JE FDA IŠLA TAKO DALEKO?    Znate šta, mene je to tada još kao tinejđera jako pogodilo. Nisam mogao vjerovati da će oni ići toliko daleko da pale njegove knjige. Pa mi danas možemo kupovati svačije knjige. Možemo otići u knjižaru i kupiti Hitlerovu knjigu Mein Kampf. Želio sam znati šta se to nalazilo u tim knjigama da je moglo izazvati jednu tako ekstremnu reakciju. Tako sam tokom poslednjih 30 godina proučavao njegove radove i neke stvari o kojima smo već pričali – tj. jednu novu nauku i jednu novu tehnologiju i jedan novi oblik medicine koji bi potpuno srušili temelje ove današnje, mehanički orjentisane medicine i koji bi potpuno potkopali temelje ove ekonomije bazirane na iskorištavanju fosilnih goriva, koju danas imamo. To bi takođe bila jedna moćna alternativa današnjoj nuklearnoj industriji koja se i sada sve više razvija. Ja mislim da je sve to bio razlog za takve drastične mjere.  Tu je još bila i veza sa tajnim aktivnostima vlade u vezi sa vanzemaljcima i sa vanzemaljskom tehnologijom koja nam je postala dostupna nakon nekih incidenata kao što je bio onaj kod mjesta Roswell. ZNAČI, NA NEKIM NIVOIMA U AMERICI JE BILO POZNATO DA IMAMO POSLA SA VANZEMALJSKOM INTELIGENCIJOM KOJA SE NALAZI U INTERAKCIJI S NAŠOM PLANETOM I DA SMO DOŠLI U POSJED NEKE NJIHOVE TEHNOLOGIJE.  ONI SU TAKOĐE PRIMJETILI NEŠTO U REICHOVIM RADOVIMA ŠTO JE IMALO ODREĐENU VEZU S ONIM NA ČEMU SU ONI RADILI NA JEDNOM DRUGOM NIVOU. SVE TO JE BILO U VEZI SA PRISUSTVOM TZV. EKSTRATERESTRIJALNIH BIOLOŠKIH ENTITETA. TAKO SU NEKI IZ AMERIČKE VLADE KORISTILI FDA KAO ALATKU ZA PROGANJANJE I ELIMINACIJU WILCHELMA REICHA. SIGURNO JE DA SAMA FDA NE BI IMALA NEKOG SVOG INTERESA U SVEMU TOME.  TAKO SU USPJELI DA GA OSUDE I  ZATVORE. ŠTA JE REICH GOVORIO TIH POSLEDNJIH MJESECI KADA JE SAZNAO DA ĆE BITI ZATVOREN? Na početku svoje knjige Kontakt sa Kosmosom — a možete i sami zamisliti – ovdje imamo jednog čovjeka koji zna da ide u zatvor i koji je svjestan da mu je obraz ukaljan. On je bio čovjek velikog integriteta i internacionalno poznat. On je bio odlučan da ide putem istine u vezi orgonske energije gdje god ga on bude vodio i po svaku cijenu. A ovo je kako on započinje knjigu Kontakt sa Kosmosom: Dvadeseog marta, 1956. godine pala mi je na pamet jedna misao, jedna daleka mogućnost za koju se bojim da me nikada neće napustiti: da li sam ja kosmički čovjek? Da li ja pripadam jednoj novoj rasi ljudi na planeti Zemlji koja je začeta od strane nekih svemirskih bića? Da li su moja djeca potomci te interplanetarne rase?  Da li se kotao pretapanja jedne interplanetarne rase sada stvara na našoj planeti, kao što je kotao pretapanja zemaljskih rasa bio uspostavljen u USA prije 190 godina? Ili, možda ova misao ima neke veze sa stvarima koje će se desiti u budućnosti? Ja zahtjevam pravo da ovako razmišljam i da postavljam takva pitanja bez prijetnji od strane nekih administrativnih agencija ovog društva da će me poslati u zatvor. [Neki čitaoci će na osnovu materijala iznesenog u tekstovima kao što su:Vanzemaljci i njihovi planovi, Projekat Plava Planeta, itd. vidjeti da je ovaj eminentni naučnik još davno pogodio direktno u centar, što se te problematike tiče. prim.prev.]  Razlog za ovakva njegova razmišljanja bio je taj što je on bio uključen u mnoge projekte u vezi sa atmosferskim istraživanjima, prilikom čega je on u mnogo navrata došao uz pomoć tih svojih uređaja u vizuelni ili možda energetski kontakt sa svemirskim brodovima. DA LI MISLITE NA LETEĆE TANJIRE? ILI JE ON TAČNO OPISAO ONO ŠTO JE VIDJEO? On je tačno opisao ono sa čim se suočio. To nisu bili diskovi. Većinom se radilo o svjetlima na nebu. Jedan od najdramatičnijih događaja desio se kada je Reich bio u Arizoni oko osam milja sjeverno od Tucsona u zimu 1954-1955.g. On je tamo sprovodio svoja atmosferska istraživanja. Tamo su tokom jednog šestomjesečnog perioda redovno viđali NLO-e.  Oni su takođe bili pod stalnim nadzorom američkog vazduholovstva. Tako, ono što smo tu imali bio je jedan naučnik sa strane koji je sprovodio napredna naučna istraživanja pod nadzorom dvije različite strane, američke armije i tih vanzemaljskih entiteta, ko god da su oni bili. On je radio stvarno jedan izvanredan posao primjenjujući sve naučne metode prilikom svoje opservacije neba, što je dovelo i do toga da je on napravio cijelu jednu seriju veoma interesantnih fotografija stvari koje su se mogle vidjeti na nebu i koje definitivno nisu bile nikakve zvijezde, nego su bile neka vrsta svemirskih mašina kojim su upravljala neka inteligentna bića.  ZAŠTO SE NJEGOVO IME VIŠE VEZALO ZA ORGONSKE TOPOVE NEGO ZA DRUGE STVARI? Reich je smatrao u vezi orgonske energije da je postojala jedna međusobna veza između vode i energije, kao i metala i energije. Isto kao što munja nakuplja i ogromne količine energije iz atmosfere, orgonski topovi privlače male količine energije iz atmosfere na jedan kontrolisan način. Tako, ono što smo tu imali, to su bile ‘teleskopske’ cijevi koje su se mogle izvlačiti napolje i koje su na neki način izgledale kao topovi na nekom ratnom brodu. Njih je bilo negdje između 12 i 16; i one su sve bile instalirane na jednu konzolu. Na kraj svake od tih cijevi bio je spojen po jedan šuplji metalni kabl. Taj kabl bi vodio do neke tekuće vode, dubokog jezera ili rijeke, kako bi voda mogla privući tu atmosfersku energiju kao što to rade i metali, tako bi ta energija bila izvučena na taj način. Takođe, Reich je smatrao da postoji i jedan negativni oblik te prirodne orgonske energije u zraku, kojeg je on nazivao ‘smrtonosna orgonska energije’ (deadly orgone energy, – DOR, prim. prev.) i da njega voda apsorbuje.  On je smatrao da to ima uticaja na lokalno kretanje enegije oko planete. Reich je takođe smatrao da je to kretanje energije u vezi sa stvaranjem i razlaganjem oblaka. ŠTA JE U STVARI REICH RADIO U TUCSONU S TIM UREĐAJIMA KOJI SU LIČILI NA TOPOVE KOJI SU SKUPLJALI ENERGIJU IZ TEKUĆE VODE I USMJERAVALI JE PREMA NEBU? ŠTA MU JE BIO CILJ? Pa, njegov stvarni cilj je bio da izazove vremenske, odnosno, klimatske promjene u čemu je on bio prilično uspješan. Jednom prilikom, to je čak bilo prikazano i na televiziji, mislim, u Phoenixu. ŠTA JE BILO NA TELEVIZIJI? Jedan od primjera kojeg su prikazali bio je taj kad je Reich otišao u jedan dio pustinje gdje trava nije rasla tokom jednog perioda od najmanje 50 godina, prema pamćenju najstarijeg lokalnog stanovništva. Ljudi pogrešno misle da stvaranje kiše podrazumijeva stvaranje gromova, munja, oblaka i pljuskova. Ono što je on uradio bilo je da je uz pomoć upotrebe tih orgonskih topova podigao nivo vlažnosti na tom području oko Tucsona. Trava je počela da raste tamo gdje je nikada prije nije bilo; ta trava je bila do koljena.  To je bila jedna od stvari prikazanih na televiziji. Druga bitna stvar je bila ta – što se nivo podzemnih voda znatno podigao. KAKVE TO VEZE MOŽE DA IMA SA RAZBIJANJEM OBLAKA? OPŠTI UTISAK KOJEG JE JAVNOST STEKLA BIO JE TAJ DA JE WILCHELM REICH USMJERAVO JEDAN ENERGETSKI SNOP NA OBLAKE KAKO BI IH RASTURAO A NE STVARAO.    Ne, to uopšte nije ono o čemu se tu radilo. Vi mozete izvući energiju iz jednog područja što će voditi ka rastvaranju oblaka ali takođe možete i puniti energijom određeno područje, ‘vukući’ je, da tako kažemo, od istoka ka zapadu a jedna viša koncentracija te energije je jedan integralni dio stvaranja oblaka. Tako, lokalno pokrečući to energetsko polje mi možemo pomoći prirodi u onome što ona prirodno i radi, što podrazumijeva izazivanje stvaranja ili rastvaranja oblaka i kiše. Isto tako je moguće i produžiti periode kada oblaci nisu u stanju da se formaraju te tako na određenim područjima stvoriti uslove za razvoj pustinje. [Ovdje moramo postaviti i par pitanja: koliko su hronične suše na određenim mjestima koje se javljaju u poslednje vrijeme stvarno prirodne i da li postoji mogućnost da se one izazivaju namjerno na pojedinim područjima naše planete? Koliko stvaranje velikih količina DORa, tj. negativnog oblika orgonske energije, uz pomoć atomskih centrala, radijacije, ‘grafitnih’ bombi i drugog kojekavog oružja, tornjeva za mobilnu telefoniju, industrijskog zagađenja vazduha itd. itd. narušava prirodnu ravnotežu u atmosferi te tako utiče na klimatske promjene? Neki su primjetili i da su kemtrejlsi (‘hemijske mlaznice’) takođe asocirani sa velikim količinama DOR-a!? prim. prev.] Tako, Reich je tamo išao kako bi sve to ispitao, međutim, tu se nije radilo ni o kakvim ‘energetskim snopovima’ koji su bili ‘ispaljivani’ negdje ili takvom vrstom stvari. Radilo se o jednom laganom pokretanju atmosferskog energetskog polja. TAKO, ONO O ČEMU VI PRIČATE JE DA JE REICHOV CILJ BIO DA TU ORGONSKU ENERGIJU, KOJU JE IZVLAČIO IZ TEKUĆE VODE,  USMJERI KA PODRUČJIMA KOJA SU BILA SIROMAŠNA TOM ENERGIJOM, TJ. PODRUČJIMA ENERGETSKE STAGNACIJE? Upravo tako. Ono što je on pokušavao bilo je da pokrene i preusmjeri tu energiju. DA LI JE ON IKADA DEMONSTRIRAO STVARANJE KIŠE NA SUŠNIM PODRUČJIMA? Da, jeste a i pisao je o tome u magazinu CORE. To je bilo negdje 1951.g. ili 1952.g. U državi Main je bila jedna velika grupa farmera koji su uzgajali borovnice. Došlo je do suše koja je trajala cijelo ljeto. Tako su oni nekako čuli za ovog naučnika koji je istraživao izazivanje uslova za stvaranje kiše. Onda su ga pozvali, on je izazvao kišu i oni su mu platili za to. DA LI JE ON DOVEZAO SA SOBOM I SVE SVOJE ORGONSKE UREĐAJE NA TE FARME BOROVNICA? Da. On ih je dovezao iz Rangeleya koji se nalazi u planinama u središnjem dijelu države Main. Oni su tamo izveli nekoliko eksperimenata izazivanja kiše o čemu je on napisao nekoliko izvještaja. Bili su veoma zadovoljni. Vremenske prognoze nisu ukazivale na skori nailazak oblaka i kiše. DA LI MISLITE DA JE TA ČINJENICA ŠTO JE ON MOGAO DA UTIĆE NA VREMENSKE PRILIKE MOGLA DA ZABRINJAVA VLADU I DA SU SE ONI BOJALI DA TAKVA VRSTA TEHNOLOGIJE NE PADNE NEPRIJATELJIMA U RUKE TE DA NAM UZ POMOĆ NJE ONI NE NANESU NEKU ŠTETU? Ukoliko razmišljamo na taj način, oni su u Reichovom radu mogli vidjeti mnoge stvari kao potencijalno oružje. Sjecam se kad se tamo negdje osamdesetih godina SSSR odrekao klimatskog rata i kad je sovjetski premijer Brežnjev zatražio od Regana da i oni učine to isto. Sjećam se kako sam tada razmišljao, KAKAV klimatski rat?! O čemu to oni pričaju, klimatski rat? Negdje u 1941. godini, Reich je posjetio Ajnštajna i tom prilikom mu je pokazao neke od svojih prvih eksperimenata sa orgonom. Detalje o tome možemo naći u jednoj knjizi koja se može dobiti u Muzeju Wilhelma Reicha i koja se zove Afera Ajnštajn. Albert Ajnštajn je u početku potvrdio Reichove nalaze o postojanju ovog neobičnog fenomena a onda je on to ustupio jednom svom asistentu koji je iznašao neka drugačija objašnjenja, nakon čega je Ajnštajn prestao da se zanima ovim fenomenom.   Međutim, Ajnštajnov komentar nakon što je prvi put vidjeo efekte ovog energetskog fenomena, bio je: “Ovo će biti bomba za fiziku”.  KAKO JE UMRO WILCHELM REICH? On je umro 3. novembra 1957 od infarkta u ćeliji zatvora Lewisburg Federal Penitentiary u Pennsylvaniji. KOLIKO DUGO JE ON BIO TAMO? Mislim, negdje oko 9 mjeseci. Sudski proces je bio održan u Portlandu, u državi Maine. Porota je vijećala nekih 15 minuta i njemu je onda bila dodijeljena maksimalna kazna od 2 godine, i to sve jednom eminentnom i svetski poznatom naucniku. Često pomislim da bi ljudi trebali usporediti kazne koje su neki dobili u to vrijeme za svoje učestvovanje u organizovanom kriminalu koje su u poređenju s onim kako je Reich prošao, bile kao da su dobili blagi udarac štapom po ruci.  Njegov mali institut je nakon toga bankrotirao. FDA je zapalila njegove knjige. Oni su to uradili protivzakonito, jer su sa paljevinom počeli prije nego što je prošlo vrijeme za sudski apel. Oni su na njegovom imanju u Mainu napravili jednu veliku lomaču. Zapalili su i orgonske akumlatore. Rajh je prisustvovao svemu tome i u jednom momentu, on je rekao jednom od službenika FDA: “Isto ovo se radilo u nacističkoj Njemačkoj. Nisam vjerovao da je tako nešto i ovdje moguće.” U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA. PA DOBRO, ZA ŠTA JE ON STVARNO BIO OSUĐEN NA DVIJE GODINE ZATVORA? U stvari, ta optužba nije imala ništa zajedničkog sa njegovim radom, naukom ili medicinom. Radilo se o kršenju sudske odredbe o zabrani prevoza orgonskih akumlatora i njegovih knjiga izmedu američkih država. Ono što se u stvari dogodilo bilo je to da dok se Reich nalazio u Arizoni obavljajući istraživanja na polju modifikacije vremenskih prilika, Dr. Michael Silvert koji je bio jedan od njegovih saradnika u toj maloj Reichovoj Fondaciji, transportovao je svoje vlastite orgonske akumlatore i literaturu iz Maina do svoje kuće u Njujorku. To je podrazumjevalo prestup sudske odredbe. Znači, to što je Reich tada bio 2800 milja daleko odatle, nije imalo veze s tim. Takođe, nije imalo nikakve veze to što je taj čovjek to uradio na svoju ruku. Radilo se o jednoj zakonskoj zamci gdje se samo čekalo na to da Reich upadne u nju. Često se pitam da li je ona organizacija, poznata kao MJ-12, bila iza svega ovoga što se događalo sa Wilhelmom Reichom? Vazduhoplovne snage su ga motrile dok je on istraživao NLO-e. On je pisao svoje vlastite izvještaje. Ono što je sigurno, Reihova otkrića u 1947. godini da kosmos nije vakum i njegove objave kako se nalazimo na pragu razvitka tehnologije koja će nam omogućiti putovanje u svemir i koju su do sada koristila samo bića iz vanjskih svjetova, nisu nimalo odgovarala onima koji su tada činili sve što je u njihovoj moći kako bi zataškali te fenomene. Reich je bio čovjek koji se nalazio potpuno izvan njihove kontrole. On nije pripadao ni jednoj njihovoj organizaciji. On nije nikada radio za njih. On se borio protiv svih pokušaja suzbijanja ljudskih sloboda i slobode govora. On je sam finansirao svoj rad. Šta su oni mogli da mu urade? Oni su morali da primjene drastične mjere kako bi ga zaustavili.   Kraj intervjua   ~***~   Ne bi nas trebalo nimalo čuditi zašto Wilhelm Reich nije izašao živ iz zatvora. On je samo jedan iz plejade mnogih koji su nastradali zbog svog bavljenja ključnim aspektima realnosti u kojoj živimo i koji su pokušavali da poprave život na ovoj planeti. Međutim, sve ovo ne bi bilo moguće da ono što smatramo pod ‘prosjećnim čovjekom’ ima tendenciju da razmišlja svojom glavom, te se u skladu s tim i ponaša.   Naravno, na osnovu nekih tekstova na ovom i drugim vebsajtima, može se vidjeti da orgonsku energiju neki od nas već odavno koriste ali bez mnogo buke, s obzirom da ova energija nije nimalo slučajno zataškana. Ovo je jedna prirodna energija koja se ne može ni patentirati niti prodavati. Ona je besplatna.    Mnogi od vas će reći da su tek sada po prvi put čuli za Rajha i orgonsku energiju. Malo ko od vas će se zapitati, zašto je to tako. Neće vam biti čudno ni to – kako to da znate rezultat sa poslednje utakmice vašeg omiljenog tima, boju vjenčanice koju je nosila Kamila na svom vjenčanju sa princom Čarlsom, ime najnovije djevojke Toma Kruza itd.itd. Da li vam ikad pada na pamet da realnost u kojoj vi lično živite stvaraju drugi, koji se brinu i o tome čime ćete se vi lično baviti, o čemu ćete razmišljati i na koji način, u vašem slobodnom vremenu?!?    Orgonska energija je samo jedan od mnogih aspekata onoga što možemo nazvati objektivnom realnošću, koja je generalno poznata jednom relativno malom broju ljudi. Čini se da je sada krajnje vrijeme da i mi sami počnemo sa istraživanjima na području objektivne realnosti.    Ova besplatna, prirodna energija ima takođe moć da nam pruži individualnu slobodu, koje svakim danom imamo sve manje i manje. ‘Kontrolnom sistemu’ danas se žuri sa uvođenjem Novog svjetskog poretka gdje bi ljudske slobode trebale biti svedene na minimum a svaka individualnost i kreativnost u korijenu suzbijena. Ono što se danas od nas traži, to je da postanemo ljudi-roboti. Mnogima od nas, to je vec odavno pošlo za rukom.   Cijela ova kampanja u vezi terorizma i «rata» protiv njega, takođe, nije ni malo slučajna. Da li nas onda treba čuditi i to što nas preko strogo kontrolisanih medija svakodnevno izlažu gomili gluposti i nebitnih stvari koje mahom služe da nam odvrate pažnju od bitnih stvari u životu i stalno nas održavaju u – jednoj dubokoj iluziji? Dok vi mislite da vas zabavljaju, oni vas mentalno programiraju. Mi ne samo da smo se odrekli svoje lične moći, nego smo je ustupili drugima koji je već odavno i neprekidno koriste protiv nas samih. Naravno, sve ovo ima i jednu dublju metafizičku podlogu čija se suština možda može saznati iz nekih drugih materijala sa ovog vebsajta.   Danas je vrijeme kada nam se ukazuje poslednja prilika da se sami počnemo baviti naukom, da steknemo što je moguće više istinskog znanja što će nam pomoći i da preuzmemo sve potrebne mjere kako bi zaštitili svoju slobodu i lični integritet. Ukoliko, sada ne poduzmemo ništa u tom pravcu, posljedice ove naše inertnosti mogle bi biti strašne.   Mi upravo u ovom momentu krojimo svoju budućnost.

Homerov arhipelag – FENOMENOLOGIJA SVOJEVRSNOG IZBAVLJENJA, ILI, KRATKA POVIJEST VJEČITOG META/SVIJETA – Borislav Jovanović – (recenzija – Marjan Hajnal)

Marjan Hajnal
– recenzija knjige “Homerov arhipelag” Borislava Jovanovića –

.

Borislav Jovanović

.

“Homerov arhipelag”

.

FENOMENOLOGIJA SVOJEVRSNOG IZBAVLJENJA

ILI

KRATKA POVIJEST VJEČITOG META/SVIJETA

 

Govor samoće je govor mistike. Sve je posthumno, govorila je moja Muza;
tamo je skrivena bezvremena ljepota.
Postajao sam vlasnik kovčega punih samoće, drevne duše i leksikona Sunca.

.

Riječ Borislava Jovanovića ne podnosi saturnalijsku, uprstenjenu, vječito istu putanju. Ona je slobodna kao radoznali ptić nesvikao na opasnosti, iskače iz svog već pretijesnog gnijezda, ali mu se s večeri vraća u muževnoj zrelosti, spoznavši svu nesigurnost rastućeg sumraka kom se ni Minerva više ne raduje.

Psiha sadašnjice je noć mrtvačke kapele sa zaključanim pokojnikom.
Duša je u akceleratorskoj orbiti svjetske berze.
Nebo se nakrivljuje.
Ništa nije u svom jezgru.

Tom sumorju se isprečava opozit koji se ne može okarakterizirati prosjevom vedrine, još manje se može pojasniti svođenjem na blasfemični optimizam, no njegov odjek jetko-borbeno oglašava nepokorljivu prisutnost:

Samo se još ponegdje raduje samohrani i kao suza čisti um.
Poetika je naša jedina intabulacija.
Ići do kraja sebe umjesto do kraja svijeta.

Sedam poglavlja, sedam su otoka spasa nađenicima, sedam su slika, sedam boja spektra, sedam Helijevih rijeka stopljenih u akvatoriju što okružuje „Arhipelag“. Homerov. A s Homerom, tu su Kalipso, Menelaj, Polifem, Paris, Muze, Odisej, Sizif, pridružuju im se Maje, s kojima se plovi do Hubbla, Higgsa i Baumgartnera…

Estetizirana vizija svijeta velikog rapsoda slobode, Homera, više se nikada nije ponovila. Zasigurno, nije neotragik Nietzsche tek tako silno i slučajno čeznuo za Dionisom, oplakujući razbijeni kalež iz kog se ispijalo sjećanje na neopjevljivo herojstvo atičkih filosofa-pjesnika-ratnika.

„Arhipelag“ je polje ishodišta jednog od bitnih toposa svjetske duhovne baštine, presudne posebno za Europu. Proputovanje među otočjem „Homerovog Arhipelaga“ je svojevrsna fenomenologija izbavljenja brodolomnika iz olujnog mora zaborava. Odigravši svoje ljudske uloge, zaslijepljeni lažnim suncima, vape za spasom, ostavljeni na milost beznađu i nemilosrdnosti uzavrele kaljuže „civilizacije“. Ona bi ih ostavila da potonu u zaborav, da nije argonauta Autora što se odvažuje da ih otima iz čvrstog zagrljaja samog Posejdona. Autor ih u moreplovačkom scenariju bezbolno preuzima iz pogibeljne stihije kao slijepe putnike na svoj brod „Mariju Magdalenu“, prozvanom po jednoj od najljepših među prisutnim lijepim ženama, čarobnicama i boginjama, a na njegovoj palubi se nađoše: Geja, Kleopatra, Atena, Sapfo, Venera, Danaja, Antigona, Muze, Helijada, Europa, Sofija, Artemida, Dijana, Harmonija, Ifigenija, Afrodita, Hesperida, Nereida, Jovanka Orleanka, Liza Đerardini, Elizabet Taylor, Greta Garbo, Melina Marija Merkuri, pedeset Nerejevih kćeri među kojima je i Ahilova majka Tetida, kao i pedeset časnih sestara i njihovih majki. Na jedrenjaku koji postade najskuplji brod, sa najdragocjenijim ljudskim i božanskim blagom ikad okupljenim, pjevaju skupa sa Autorom himnu Tvorbe, Postanja i Postojanja, odlaznici i povratnici, nađenici i traženici koje niko više neće tako tražiti, jer su jednom zasvagda okupljeni, iskupljeni, okupani i čisti od pogleda baštinika Zaborava.

Lavirint Zaborava, pokušavajući da se otme kontroli, postajući hegelijanski apsolut totalitarne svekontrole, sajber koji nenadano guta već napisane epigrafe, nekrologe, biblioteke, plemena, gradove, države, prašume, ledenjake, ipak nezaustavljivo raste, i teško onom kog lavirint uhvati, i blago piscu koji može a neće da ga napusti, taj je naučio da piše, zaboravljajući da diše, da postoji.

Ljudska rasa ne zna dovoljno, posebno ne danas, koliko bi bila pusta bez duha Antike. Zato joj je neslućeno važan Autor, obnovljeni Janus, osuđen ili privilegiran da kao dvodihalica gleda lice i naličje svijeta, ne strašnog koliko grotesknog, kog Autor sažaljeva, kritkuje i slavi u isto vrijeme. Malo ko i pomišlja da je obnovljeni Preobraćeni Janus i posljednji Janus ove mučne civilizacije. Zato Autor i žuri. Žurba je kvintesencija Palog Doba, apriorno suočenje žala sa Krajem, sa krajem samog Autora bez kojeg će svijet izgubiti još jednog osjećajnog motritelja i promišljatelja prošlog koje će bez njega postati definitivno izgubljeno defigurirano prošlo.

Otuda žurba Autora da spasi Najbolje od postajućeg – najgoreg svijeta, pred njegovim smakom. Homer vidi, za razliku od mnogih svojih putnika, besmrtni značaj vrline. Nisu svi putnici vrli i vidoviti putnici, još je puno zavisti u njima, ali već smirene, pred zajedničkom opasnošću. Svi koji su već tonuli, svjesni su da je budućnost vrline u rukama Autora. Ako nema Autora, neće biti knjige, bez knjige nema vrline, bez vrline nema ničeg osim povratka u haos i tamu ništavila.

Smak svijeta je Autor vidio kao konačni nestanak vrline.
Razlozi pisanja su istovjetni sa razlozima nastajanja svijeta u kojem smo se našli. Što su nepoznatiji to su prisutniji. Možda je to ontološki infinitiv. Ima nas ako imamo svoja sidrišta vječitog duha.
Možda je knjiga prethodila stvaranju svijeta; možda se svijet u nju i vrati.

Pisanje je strast življenja. Pišući, nadvladava Autor enigmu prelaska. Smrt piscu nije bitna, ona je i tako samo „buđenje iz vječitog sna“. Pisati znači izdići se iznad svakog revolta, pa i vlastitog. A u revoltu je ipak početak PRAVE knjige i dovršetak njene sudbine. Bez probuđenog Sizifa u Autoru, nema autorstva. Sizif je svjestan svog mukotrpnog položaja, ali njegov put je samo fenomenološka igra ponavljajućeg dokazivanja i pokazivanja slijepima zdravog vida, ali duševno obnevidjelima, da je njihova bešćutnost uzrok njihovog sljepila za vrijednost po sebi, za trag umjetnika-tragaoca za vječnim, za odsustvo samilosti, za svijest da je svijetu potrebna samo jedna vrsta mesije, onaj koji piše jedinu stvarnu Knjigu života, o Sačovjekovanju. Pisanje je život i život je pisanje. Sve drugo je smrt kulture. Čovjek je najveća knjiga, i zato, s pravom zaključuje Jovanović:

Ubiti knjigu isto je što i ubiti čovjeka.

Pred opasnošću te nasilne smrti, nad historijom, nad humanošću, pobunjuje se Novi Sizif, koji ulazi u sliku života, da bi iza platna, užasnut, vidio i vičući objavio što vidi, glasom od kojeg bi gluhi i slijepi srcem morali čuti i progledati:

Tamo ste svemir pretvorili u cirkus. Tamo ste polomili filozofska ogledala. Od ljepote tijela napravili ljepotu smrti. Erotsko pismo je izgubljeno zauvijek. Biblioteke su muzejske tamnice. Mliječni put je smetlište. Postali ste kolijevka Herostrata i Terzita. More pretvorili u splačinu, cvijet odvikli od cvijeta. I sad zovete upomoć Penelopu, Sizifa, Platona, Mariju Magdalenu, Artemidu, Sofokla; Milosku Veneru, Milenu Merkuri; zovete Sofiju i Heraklita, Diogena; pišete drame o Juliju Cezaru, Empedoklovoj i Sokratovoj smrti; izvodite pozorišne predstave u gimnastičkim dvoranama i javnim kućama; u pećinama; izgovarate elektronske riječi; otimate se oko Mumija; oko komada klesanog kamena; hoćete još jedno Sunce. Vaš logos je crna rupa i gnoj. To se dešava kad se otpiše metafizika za sva vremena; kad ludilo tijela postane sudbina; kad svi navuku rukavice od ježeve kože: kad se duša otme od njenog htjenja; kad se razdvoji na svijetlu i crnu polovinu; kad se teret vječnosti ne podijeli sa teretom prolaznosti; kad se sjajno, blagorodno, valovito i široko oko zakrvavi ostajući bez samorode suze kao jedinog svjedoka duše i njenog ruha. Vi ste svi ozareni objavili svijetu kako ste izmislili spravu koja oponaša ljudski zagrljaj i kako će svako dijete imati po jednog takvog Plišanog Medu. Više ne očekujete dolazak nikakvih mudraca. Ni sa Istoka ni sa Zapada.

Napisati knjigu o slavnima i bitnima znači oživjeti one koje treba spasiti od nezasluženog zaborava. Knjiga je moderni zidopis, riznica povijesno-antropološkog i lingvističko-hermeneutičkog bogatstva, analogon proto-grafitima. Današnji grafiti-simboli-poruke jednim dijelom zov su pobune protiv obesvećenog, posivjelog, podivljalog svijeta, kao slika nijemog „Krika“ (Edvard Munch) koji pokušava kroz metroe i urbane rezonantne klance, te prljave bučne pećine, dozvati još nezabludjele, ako će takvih uskoro još uopće biti, da ne prođu bezosjećajno pored goluždravog gladnog djeteta kao pored čuda, dok istovremeno moćnim senzorima i teleskopima svih vrsta sa basnoslovno skupih „Vojadžera“ tragaju po kosmosu za molekulom vode i zrncem života, a život iskonski, najplemenitiji, kopni pred njihovim bezosjećajnim očima, pred nogama skuplje obuvenim od nečijeg polugodišnjeg prihoda, gazeći kroz džunglu smrti nedužnih.

Zato, da bi normalan opstao i ostao normalnim, potreban je oživljeni mit, a njega nema bez spašenog Novog Sizifa, i Novog-Starog Homera, i Autora, spremnih da skupa uvijek iznova, uz trijumfalni smijeh nepokornih Atlasa valjaju uzbrdo okamenjeni grijeh obezljuđenog čovječanstva. Ima li čovjeka bez sizifovskog Sačovjekovanja?

Treba sačovjekovati* – to je moja, Plutarhova riječ. Srdačno učestvovati kako u sreći tako i nesreći svojih saljudi i biti čovjek među ljudima. To je put eutimije. Ona od svakog dana pravi praznik.

Ako se ubije mit, neće biti ničeg. Sam Bog prikazan Mikelanđelovom rukom na slici “Strašnog suda” prekriva oči, užasnut posljedicama neposluha i samovolje odrođenog onog od kog je očekivao da bude i ostane humanum. Humani sin.

Ali, odrođenom i izrođenom anti-humanumu stranim postade Sačovjekovanje, poče spaljivati knjige, čitave biblioteke, kao da nisu pripadne civilizaciji svih.

A „gdje spaljuju knjige, spaljivaće ljude“ (Goethe). I tako bi.

Mit, poeto-mit, neovisan, poslan kao uzdarje nađenicima da ih zabavlja, da ih podučava, i da im služi, da ih čuva, preživjeće i nadživjeće ovaj svijet.

Ulazeći u mit Autor se stapa s njim, jer čovjek jeste, kao mitsko biće, sam mit.

Mit je svjetiljka kao i čovjek u njemu. Ništa bez privida, dragi moji, ništa.
Mi smo živa intima odbjeglog svijeta. Mi smo produžena sopstvena utjeha.

U Mithosu je prvi misaoni trag humanosti, on sadrži ontološku supstancu jezika. Historija mitske svijesti paralelna je historiji kulture; Logos kao prostor-vrijeme rastvara se kao ponovo upostavljeno jedinstvo, – Haos-Kosmos-Logos-Mithos, – čovjek prestaje biti samom sebi iluzija i tajna, on spoznaje istinu da su Apsolut i humanost identični kao Veliki Početak i Život, a Antimaterija i Ne-Bitak da su identični kao Veliki Kraj i Smrt. Sama relativnost postaje Apolutno-Relativna u Nirvani još nespoznatog Mithosa. Taj prvi progovor Bitka nužno je u svom jezgru morao imati cjelovitu sliku svijeta. Jezik kao “senzorium commune” mogao je nastati samo na osnovu učešća u djelatnosti očuvanja umnosti koja teži zajedničkoj svrhovitosti. Mithos ne označava samo sjećanje, pamćenje, nego i raskrivenost u Bitku prikrivenog. Gea i Uranos kao roditelji Mnemosine, titanke koja je stvorila Muze (mousai, musae), zauvijek su ostali antički simboli Univerzuma koji istinu o sebi krije, ali i čuva u mitovima. Mitologija i filosofija bave se ontologičkim porijeklom velikog kosmičkog početka iz Haosa. Mithos, međutim, ne diferencira svoj odnos spram teogonijskog viđenja postanka svijeta, naprotiv, mit reflektira iz dubine vremena sliku o postanku svijeta, dok se filosofija bavi analizom svjetlosti koju je apsorbovao um. Supstancijalno jezgro mita je odgonetnuti izlaz iz lavirinta, ali kojim misao odbija poći.

Đe gođ smo, u lavirintu smo.

Mitovi omogućuju svijet ljubavne igre neviđenih, nespojivih. Prepoznaju se stari likovi u novim ulogama. Sklapaju se nove ljubavi i prijateljstva. Defiluju sa svojim ispovijestima Penelopa, sa njom Liza Taylor, Homer, Antigona, Sokrat, Platon, Sapfo, Eshil, Ovidije, Marko Aurelije, Merlin Monro, Afrodita, Borhes, Mona Liza, Kavafi, Heraklit, Kleopatra, Diogen, Janus, Sizif, Melina Merkuri…

Nečujni zov nevoljnih, traženih i izbavljenih nađenika, intuitivno LJUDSKI OSJEĆA Borislav Jovanović, Janusov poslanik, Autor, iskusni Posejdonov moreplovac-burevjesnik, isplovivši u susret neviđenom, sudnjem, kad se svi drugi povlače u kukavičku luku indolentnosti i bezosjećajne samodovoljnosti. Utoliko je riječ o podvigu vrijednom viteške plemićke titule najvišeg duhovnog reda. „Homerov Arhipelag“, bezmjerno po smislu djelo, ne zna se da li je moćnije po rečenom, ili tek naslućujućem.

Kao što to u mitovima biva, neki galiotski sužnji svjesno potopljeni, raskidanih srca, pa ljubavlju pra-roditeljke svih voda obnovljeni, ipak će preživjeti.
Zahvaljujući Novom Odiseju, zvanom kratko – Pisac.
BITI PISAC je impresivna lekcija Autora „Homerovog Arhipelaga“ svim piscima. Da ne bi bili piskarala. Jedino kroz opasnost pisac može dospjeti i u zabranjene gradove, kineske, ruske, svemirske. Pisanje podrazumijeva izazov nagrade, i kazne. Mnogi pisci su izgubili sve, državu, slobodu, život.

Knjiga vadi iz groba i vraća u njega.
Pisanju je potrebna bliska opasnost makar ona bila i nemoguća.

Šta predstavljaju oskari za filmska ostvarenja i nobelove nagrade, kad novopečeni junaci estrade, kinematografske, znanstvene ili mirotvoračke, ne znaju za Fidiju ni za Arhiloha, Plutarha i Ismenu, osim što su možda samo čuli o njima ili pročitali koji redak iz informativnih propedeutika na srednjoškolskom nivou, ili, ni toliko. S njihovom rastućom a prolaznom slavom, raste pustinja u kojoj će i sami posrtati odbačeni i zaboravljeni, posljednji i bezvidno sićušni. I biće krivi što se pustinja širi, uporno odbijajući da svoje moralno posrnuće dožive i prihvate kao svoj udio u eutanaziji nad kulturnim bićem epohe koja ih je iznjedrila.

„Homerov Arhipelag“ je oaza koja iz svog mira izrodi metaforu. Njom usamljena Moira, ljubavnica Narkosa, uspijeva nadmudriti Janusa i neopaženo mu prići da bi ga zavela do pjesničkog očajanja. I navela na sunovrat sa stijena Akropolja.

Metafora je najljepše čudo kojeg se možemo domoći.
Helada je izašla iz vedrine bogovskog mora, vi iz njenog drugog neba.

Zbog čarobne moći igre svjetlosti Atene Partenos, zaštitnice metafore, osamio se Heraklit, jedan od najvećih ljubitelja tišine i umnosti:

Prezirao sam ih kao što su oni mene ne jednačeći ih sa zavičajem. Ljudi iz mržnje i zavisti rade ono što ne treba makar zbog toga i umrli. Ne trpe nikoga ko je bolji ili je najbolji među njima. Ako takav čovjek postoji, onda neka ide bilo kuda, daleko od njih, i neka traži druge sa kojima će se družiti.

S humanističkog stanovišta dopustivo bi bilo, mada možda s upitnim autorovim suglasjem, „Arhipelagu“ odjenuti odeždu lamenta, jer, iskusni kapetani dugih i opasnih plovidbi ne lamentiraju, oni plove, da bi doplovili, da bi opet isplovili. No, malo je pravih. Mnogo je zvanih, malo izabranih. Sramotno i suludo i danas neki od njih potapaju svoje titanike, kao kukavni Schettino koji iz čistog maloumnog hira, kao da je slamka, prevrnu povjereno mu basnoslovno skupo kruzersko plovilo, i pobježe dok su ginuli putnici. Tako je i sa svim drugim lažnim samoprozvanim baštinicima svjetskog blaga. Zbog njih će se možda komercijalizirati, iznajmiti ili čak prodati i Partenon. Da li je u tom slučaju bilo koji lament suvišan?

Pisanje je vraćanje duga povijesnim likovima, uz priznanje zahvalnosti što su postojali. A knjiga se može napisati, ali se ne može okončati:

Pisac ne može da završi svoju knjigu. Strah ga je od toga čina. Ponekad je isuviše stidljiv i isuviše smrtan da bi to učinio. Hvata ga nesigurnost i svemirska ophrvanost. Plaši se sopstvene izdaje.
Od grijeha kojeg može učinjeti prema svom izabraniku.
Vratih se vječitom povratku. Prinesoh smrt na oltar knjige. Ona me prenese đe htjede. Izmjesti se iz mog u svoj san. Nema čitanja bez dočitavanja. Sve prolazi osim pitanja o smislu života i svijeta. A sve je lažno i sve vječno. Proširujemo se na svekolika bića koja su bila i koja nikada neće biti. Ne odstupamo od toga ni ja, ni oni koji me nagovarahu na to gledajući me sa smrtnim strahom u očima. Knjiga je, opet, Sfinga.

Da, knjiga je Sfinga. Kao što je Sfingom postao njen uništitelj, Edip, otac znanstvene, rodoskvrne civilizacije, samooslijepljene. Tragičar Sofoklo bijaše prvi sa kojim se otvori bezdan psiho-samo-analize. I trajao bi tragizam vječno, da nema spasonosnog carstva mita. Mit nije priča, legenda, bajka, mit je stvaran, nestvarna je omitotvorena stvarnost pragmatiziranog praxis svedenog na novac, silu, blud, zbog kojih duhovno propadoše Babel, Luxor, Persepolis, Konstantinopolis, Rim … Današnji megapolisi su kosturnice. Ima li nade? Nema. I ima. U nedoumici Autor žuri da kao Noah u svoju barku spasi što se spasiti može i što imperativno mora preživjeti.

Knjiga je i moćnim zidinama opasana i junački branjena Troja, koju se mora milošću pridobiti, bez rušenja i pokoravanja. U njoj žive likovi, najbolji poznavaoci pisca.

Niko nije poznavalac pisca kao njegovi likovi.

Kao što svako djelo ima svoj govor, o smislu, ima i svoju šutnju, i samoću, potaknutu prispjećem Riječi rubu besmisla, Riječi uplašeno zagledane onom dolje bezdana sive obeznađene svakodnevnice.

Pisac u osmodimenzionalnoj polisferi, tonalno-prostor-vremenskoj, okružen je zvjezdarnicom misli okupljenih gravitacionim poljem vlastitosti, misli s okusom praha donešenog orkanskim vjetrovima od okrznutih visokih hridi s gordim borovima zavičaja, i kristala nebeskog leda razbijenog munjama-vjesnicama natčovještva.

Tim plodotvornim prahom spojenim s onovremenim, transkosmičkim, meta-sjemenom, napaja pjesnik svoju dušu, prelivenu još i posljednjim valima natkriljenim nad antičkim ratnim brodovljem što tonu u modri nepovrat, skupa sa namjerno neodvezanim galiotima.
U tom okrutno-muškom okončanju njihove plovidbe, u mjehurićima vidljive duše, nezaustavljivo uspinjuće k površini, natrag, k Tvorcu, tvorački je nukleus Novog, u Mithosu sebe-prepoznavanja.

Dok se Alexandr Vladimirovič Koževnikov pitao „Kako čitati Hegela“, za čitanje romana Borislava Jovanovića „Homerov Arhipelag“ nije se potrebno pitati tko može čitati to djelo, što je jasno iz uvodne ničeanski intonirane ograde privatnosti estetskog čina pisanja za sebe (uslovno, i ponekog). Drugim slovom sročeno, bez urođenog mito-poetičkog erosa i ethosa, nećemo dosegnuti ni predvorje Jovanovićeve filosofske vizije s onu stranu nedodirljivog Boljeg. Jer, iako je, prema želji i naznaci pisca, riječ o romanu, „Homerov Arhipelag“ je oda, poema, poetizirani hommage svijetu kom nedostaju mitotvorci i epografi.

Ni sujeti ne smije biti mjesta, jer, mora se priznati, ne samo da u nezahvalnom i izlišnom pokušaju kompariranja, nema mjesta ni sumnji da, prevashodno pjesnik metafizike i meta-etičkog svijeta, Jovanović u nekim elementima književne ekspresije nadilazi, često neopravdano i prenaglašeno, slavljene sunarodne suvremenike. Iz pieteta prema njima, ne treba ih imenovati.

Sjajno je bilo biti i ostati sa Antigonom, Janusom, Ahasferom, Odisejem i Penelopom. Sa Boginjama i Bogovima, sa Marijom Magdalenom i Melinom Merkuri. Sa Sizifom.

U „Homerovom Arhipelagu“ divno je družiti se sa Autorom, tvorcem novog prelijepog mita spasenja kojim se budi nada da će nad zaboravom dobra trijumfirati Sačovještvo.

—————————————————–

*) Sačovjekovati – divan slavenofonski sinonim za humanost i koegzistenciju

—————————————————–

Više o autoru vidjeti na: http://sr.wikipedia.org/wiki/Borislav_Jovanovi%C4%87_(pesnik)

—————————————————–

Tel-Aviv, 24. 2. 2013.

Pjesnik, Diplomat, Boem, Siromah, Plemić, Čovjek – RISTO RATKOVIĆ

Pjesnik, Diplomat, Boem, Siromah, Plemić, Čovjek

R I S T O    R A T K O V I Ć

 

Risto Ratković

(Bijelo Polje, 3.9.1903. – 18.6.1954, Beograd)

 http://wwwbloggercomprofile1704280558878634.blogspot.co.il/2010/12/risto-ratkovic.html?m=1

Ko je, u stvari, on? Pjesnik, romansijer, esejista, putopisac, boem, rezignant, promašeni diplomata i kafanski sabesjednik onima koji su u literaturi tražili duhovnog zaštitnika. Koliko je život prema njemu bio nepravičan i sur, pokazuje njegov iznenadni odlazak u bolnicu. Misleći da je u pitanju pijanac ili skitnica, bolničko osoblje nije žurilo da mu ukaže pomoć. Umro je u bolničkom hodniku.

Ratković je bio mali rastom. Okruglast i trom. Valjda od prevelikog umora. Čudno da je pored velikih nevolja ostao blagorodan i mek. Prema sebi je bio nebrižan, kao svi pravi boemi. Stan na Čuburi, u Beogradu, bio mu je okružen sa trima kafanama. Kao da su se i one zavjerile da mu ne daju prolaz u lakši život.

Držao se Heraklitove misli o snu, po kojoj svako od nas odlazi u svoj sopstveni svijet. Bježeći u san Ratković je bježao u svoju slobodu. Indikativna je pjesnikova misao, izrečena u ekstazi: Život je kretanje, život je trešnja, život je bjekstvo od života. Stihovi donekle označavaju duh njegove poetike. Dakako, poetike rezignacijskog naboja. Ona se licencira kao dublji sloj bića. Sve što je drago imao izgubio je rano – roditelje, braću, ženu. Tome su se pridružile i nevolje života. Jedna veća od druge. Revoltiran zbog toga, s razlogom je kriknuo: Poezijo, sram te bilo! Smatrao je da poezija nije dorasla nevolji, a morala je.

Ako se koordinate Ratkovićevog života bolje osmotre, vidjeće se da u njemu nije bilo ničega do suza i očaja. Svetkovanje čula mogao je naći jedino u ljubavi, ali i ona je nestala s gubitkom žene. Nije bio svjestan da li nevolja unapređuje dar ili ga razara. Kad se komađe života rasturi, teško ga je vratiti na ranije mjesto. Pjesnikov život bio je jedno veliko rasturanje, bez mogućnosti pribira i vedrosti, Samo mrak i paučina. Samo vapaj i gorčina, ma gdje bio: U Parizu, Africi, u sebi. Putem pjesničkog izraza otklanjao je hirovite sablasti.

Nemaština ga je pratila tokom cijelog života. Mijenjao je radna mjesta, ali time nije znatnije poboljšavao uslove života. Po Andrićevoj preporuci, bio je i u diplomatskoj službi. Nije mu odgovarao status kostimirane osobe. U Moskvi su ga hapsili kao pijanca, ne znajući da se radi o personi sa diplomatskim pasošem. Bio je potpuno neprilagođen za život. U njemu je živio duh raspikuće i boema, koji nije davao ni pet para za etikeciju i građansko uvažavanje. Zbog toga su ga smatrali čovjekom sa ruba života. Jednostavno su govorili da je fin i osjećajan, samo propao. On je imao svoju tugu, koju je donio iz djetinjstva. Njome je uzburkao i opaklenio zrele godine. Rekao je više puta, zagrijan pićem, da mu je poezija pomogla da ne poludi. Ratković je za odbranu takve teze pominjao Bodlera. Po njemu je pjesnik svojevrsni demon. Služi za vađenje mraka iz vlastite utrobe. Zato mu je i potreban san. Kao zamjena za morfijum. Život je smatrao dubokom noći koja se ne može izbjeći, ali se snom može ublažiti njeno bjesnilo.

Literatura ovog pisca svojom izvornošću pripada beogradskom krugu, nastalom odmah iza Prvog svjetskog rata, koji je začeo Crnjanski, a poslije ga širili i bogatili stvaraoci lijeve ideološke orijentacije: Davičo, Matić, Vučo, Dedinac i drugi.
Pomenut je Ratkovićev boemski život. Obično se takvog života prihvataju pisci depresivne prirode. Iako u njegovoj poeziji bivakaju anđeli, kao nagovijestioci duševnog mira i dobrostivnosti, brzo se povuku pred naletom noći i demonstva. Ratkoviću je bliska osobina srastanja sa tim fenomenima. Cijena te sraslosti je odveć skupa. Ona je vodila pjesnika ka nečem što se zove polusvijet. Ratković nije imao snage da se izdigne nad njime.

Ratković je dušom bio vezan za zavičaj. Iako za života, onog zrelijeg, nije živio u njemu, volio je u smrti da bude tamo. Nije mu se ta želja ispunila. A šta se ovom pjesniku ispunilo? Njemu se usred tuđeg mora pričinja da teče Lim. Svuda vidi zavičajne obrise, bez obzira na to koji je prostor u pitanju.

Ratković je imao dušu maštara, ali se prema njoj dosta komotno odnosio. Njemu je mašta prevashodno u slikama, a ne u vođenju cijelog toka pjesme. Tako smo u prilici da čitamo izvanredne djelove pjesme, a rijetko kad cijelu pjesmu. Uvijek ga je nešto „zakidalo“ da učini ono glavno. Da pjesmu bolje iznutra imaginacijski provjetri. Da joj da zamah i ovrhuni je ljepotom. Rekli bismo da je njegov rastrzani život veliki krivac tome. Sve što je radio, radio je usputno i u fragmentima. Tako je i živio – od danas do sjutra. Jedan dio njegove poezije, da se izrazimo figurativno, ima latice, na cvijet se manje mislilo. Ako se i mislilo, led života nije mu dao da se propne. Da pravi miris iskaže!

(Žarko Đurović – dio besjede na naučnom skupu u CANU 2004 god, organizovanom povodom pola vijeka od Ratkovićeve smrti)  

.

ONA

Izidje iz mora
Sva u goloj vodi.

Na glavi joj kapa:
Živa morska zvezda.

Kičma, bela zmija,
Puzi joj niz ledja.

 

Ratković je, kažu njegovi savremenici, bio povučen i preosjetljiv i u običnoj konverzaciji. Pred kraj života živo je u siromaštvu, praktično od milostinje.
Njegovi emotivni konflikti, ili životne dileme kao poetske odrednice podstaknute su njegovim životnim lomovima koji su mu pojačavali ljudsku nesigurnost i očaj, ali i potrebu da to prenese u pjesmu. Kažu da je nešto konkretno i strašno trebalo da mu se dogodi kako bi ga podstaklo da napiše svoje najbolje pjesme. Prva upečatljiva potreba za to je smrt njegove žene krajem 1931. godine, žene koja mu je bila ne samo najveća ljubav, već i jedan od rijetkih oslonaca u životu. A taj stub njegovog života se urušio tako rano…
Iskustvo tog gubitka prenio je u antologijsku pjesmu Ponoć mene, kao i u pjesmi Ikona.

.

IKONA

Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u mantilu pepeljastom i sivom šeširu
dešava se na ulici da zastanem.
I mada znam
odavno već da truneš
pomislim: možda si ti.

Inače, ti znaš
u Boga nismo verovali
ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.

 

PONOĆ MENE

Zaspati ili umreti…
Ili se pretvoriti u suncokret…
Da li je ona ikada i bila…
Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam…

Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti
Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao
Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom,
Ili sa očima,
Ili sa haljinom novom što joj kupih.

Tako sam retko uzimao i za nju i za se.
Tako često smo se svlačili kao vedar dan.
I čini mi se da nema mesta na svetu
Gde nismo zajedno bili.

Mrtva si a tebe nema.

Zašto mi ne dođeš…
Ta znaš li kako si obećala
Češće da ćeš se meni javljat…

Možda ti i kucaš uporno na vid mi,
Možda su oči moje nesposobne da te vide.
Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena.

Voskresni!
Voskresni ili sebe ili barem oči moje…

Sluh mi je već malo savršeniji:
Zovneš me.
Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni,
Tamo gde se nadao ne bih.
I srce mi je još sposobnije
Za otkucavanje tajnih znakova duha,
Duha ili druge materije.
Ono čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sebe
I osećam da ležim povrh zelenih suncokreta,
U zelenoj košulji,
Prevrnutim očima.

Ali mi još došla nisi,
I beše kao ravnodušna
Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa.

Mučih se dugo u toj noći.
Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča,
U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu,
Da ima neko što dodir nam sprečava,
I što do mene lepše nisi doputovala.

Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svu
Da tog ću duha polako ubiti iz puške,
Što smeta našem sporazumevanju.

Pobediću ga, mislim, groom tvojim,
Slikom i crnom kosom tvojom;
I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave
Na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju
A cvet se prihvati rukava mog:
To ti mi kao uzdarje vrati.

Pomozi mi, pomozi:
Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom uđeš
Bar sad ne brineš brige sirotinjske,
Jadnice moja!
Celog dana ovog dana uzalud tražih pare,
A kad ti dođoh – mrtvoj ti dođoh…
Velika patnice moja,
Krvavo te pozdravljam.

* * *

Ratković je možda posljednji iz plejade pjesnika koji su živjeli poeziju i koji je “više sreće imao sa riječima nego sa ljudima”. Mnogi tumači njegova stvaralaštva naglašeno ističu podudarnost pjesnikove poezije i života. S tim u vezi i čestu rogobatnost i neuglađenost njegovih stihova, alogične konstrukcije (Mrtva si, a tebe nema) shvataju kao pjesnikovu težnju da njegova poezija bude vjerna slika jednog neorganizovanog, rasutog i raznim nedaćama ranjavanog života.

Ovaj pjesnik smrti i ljubavi, pjesnik Ikone i Ponoći mene, jedan je od najvećih usamljenika među pjesnicima, što se u strahu od samoće družio sa sjenima umrlih, pjesnik koji je od života bježao u poeziju, san i snoviđenja i “jedan od onih koji su daroviti da život promaše”.

Djetinjstvo i zavičaj su dvije komponente na koje je, dobrim dijelom, oslonjeno književno djelo Rista Ratkovića. Privlačile su ga svjetske metropole i pustinjske oaze Istoka, ali nikako nije mogao zaboraviti zavičaj. Lim je, štaviše, postao opsesija, pa je sasvim razumljivo što ga je osluškivao kao žilu kucavicu.

To prisustvo zavičaja i djetinjstva Ratkovićevom djelu daje posebnu draž. Istina, najdraže godine življenja (dječaštvo) potamnjene su stravom Prvog svjetskog rata što je i uslovilo kod njega tako rano viđenje smrti. Smrt je doista uočljiva komponenta Ratkovićevog literarnog stvaralaštva – pjesnik je vrlo rano izgubio roditelje, braću, ženu, ostavši još u 28. godini života usamljen, “bez iđe ikog svog”. Ali, iako su tragična iskušenja života veoma rano formirala u pjesniku upečatljivu viziju smrti, Lim i zavičaj su došli kao ona druga, kristalno jasna barijera, bolje reći, inkarnacija sanjanog i doživljenog. Lim je ta zlatna nit koja prepliće sve pjesnikove tamnine, stranstvovanja i stradanja. Iako je smrt urezala toliko vidljiv pečat na njegovom trajanju – zavičaj sa svim svojim protivrječnostima bio je ona magična poluga koja je u vizijama tog “potucala” budila nove nade i ohrabrenja:

Misao me obuze
Da malo ja se smirim
Zavičaj da potražim. 

Bolovao je Ratković svoje smrti male i velike, stranstvovao na svim evropskim i afričkim širinama. Surova škola života prekalila ga je do te mjere da je uvijek očekivao mnogo manje čak i od prijatelja nego što je zasluživao. Okrenut svojim, skoro bi se reklo zagonetnim, enigmatskim oscilacijama duha – on je imao i svoje tihe radosti, uzlete i kliktaje. A apsolutnu inspiraciju za takve izuzetno rijetke trenutke Ratković duguje baš toj plavoj vrpci, žili kucavici pjesnikove vedrine i optimizma – Limu. Bor na litici iznad rijeke jeste čudo, lipe i breze koje se ogledaju u virovima jesu atrakcija, gorska vrela koja utrčavaju u Lim sa lijeve i desne obale unikumi su. Visitorsko jezero na planini jeste odmetnuta duša rijeke, ali Lim je najveće čudo.

Legenda kaže da su silnici 75 godina poslije Kosovske bitke u vrijeme bogosluženja upali u crkvu na obali Lima, u selu Zatonu, đe su pobili sve muškarce, a 77 žena su izdvojili za provod. Žene su, međutim, iskoristili nebudnost askera i sve su poskakale u plahoviti Lim, jer im nije bilo do provoda sa Turcima. Prije dvadesetak godina mlada Nordijka je došla u Plav i bila oduševljena Plavskim jezerom. Mještani su joj rekli da se popne na Visitor, pa će se uvjeriti šta je jezerska ljepota. Nordijka je poslušala savjet mještana i narednog dana našla se pored Visitorskog jezera. Zastao joj je dah jer je bila fascinirana kao nikada. Nije odoljela iskušenju takve ljepote pa je skočila u jezero i tako završila svoj mladi život.

Magične vode Lima poslužile su kao motivacija mnogim utopljenicima da tu skončaju svoju životnu odiseju. Na putu od života ka smrti ova rijeka je često služila kao spasonosni karusel.

Pri samoj pomisli na rijeku djetinjstva i njene bistre gazove pjesnik postaje neko drugi i na trenutak bar “zaboravlja na svoj život težak”. Iskreno, otvorena srca, ispovijeda se i proširuje svoja opažanja da bi zavarao sebe.

.

LIM

Gluho je doba noći, i mrtvih glasova puna pustinja nema,
Mećava od zvezda veje, prostro se beskonačni pesak,
A meni se prikazuju vode, kladenci bistri, bez vena,
Potoci, reke, i zaboravljam na svoj život težak.

Ređaju se vode u kojima sam prao umorno telo,
Ređaju obale, livade i zaigrani talasi,
Virovi strašni, nad kojima su senke čitale mi opelo.
Ređaju se vode u sećanju, žubor njihov i drugi vodeni glasi.

Ovu jadnu kožu u koju je krv moja obučena
Kupao je Atlantski Okean, kupalo Sredozemno More,
Snežne švajcarske reke, Volga i Sava namučena
– Kao tvoji, rodni Lime, ničiji talasi milo mi ne žubore.

Tako prisno, svojski, o mog detinjstva reko,
Nijedna voda nije me kao ti milovala.
Tepajući ti, znaš li, plivao te uzduž i popreko,
I mahnit bio, a ti si me rodbinski žalovala.

O, brzaci tvoji, tavnici i kolovrati,
Plićaci gde sam se isceljujuće izležavo.
Reko detinjstva, bar jedan takav dan mi povrati,
Kad sam kroz šapat tvoju muziku prirode doznavo.

Hoću li te zagrliti još jedanput barem,
Gledati sa trave senki okolo tebe harem,
Hoću li čuti sa tvojih obala klik druga i brata,
Hoće li išta moje okolo tebe ostati posle ovoga rata… 

 

* * *

Zavičajna inspiracija Rista Ratkovića ne iscrpljuje se, međutim, samo pjesmom Lim. Njegovi prozni tekstovi, roman Nevidbog i još neke pjesme ne samo što u podtekstu dišu zavičajem već često jasno i glasno ističu njegov pejzaž, atmosferu i raznoliku slojevitost:

Jedan proplanak zelene trave,
Jedan potočić vode hladne –
I ja bi bio car. („Car“)

U tom pogledu posebno je karakteristična pjesma „Bar“. Poslije umorne i neprospavane noći, pjesnik je potražio bar kao mogućnost za utjehu i predah. A tamo umjesto priželjkivanog mira biva suočen sa ogromnim vašarom taštine i razvrata.
Da, po moru, u pustinji (pjesma je napisana u Egiptu đe je Ratković, kao prije toga i u Francuskoj i u Sovjetskom Savezu, služio u diplomatskoj službi, u vremenu 1941-1945 godine, kada se vraća u Beograd), kroz beskrajne oaze, na pijesku je pjesnik osluškivao Lim.

Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj
Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim. („Bar“)

Lim je u slučaju Ratkovića bio neminovnost i opsesija. A ta asocijacija koja je u završnom stihu ove pjesme poistovijetila zavičajnu rijeku sa morem – zaista je najoriginalnije poređenje za čovjeka takvih raspoloženja koji je na hiljade kilometara udaljen od zavičaja.
Ipak, zavičajna piščeva privrženost ne manifestuje se samo kroz poimanje tog bujnog krvotoka među oranicama, on i preko zvijezda nad sumornom pustinjom uspostavlja prisan kontakt sa onim što ga zaokuplja:

To isto nebo i nad mojim zavičajem visi,
To isto nebo gledaju bezbrojna moja braća.
Zar zaista večernjača ova i nad mojom domovinom visi?
I pogled se moga brata sa nje meni vraća? („Pod istim zvezdama“)

Domovina je u širem smislu u Ratkovićevoj poeziji našla koliko suptilnu toliko i opredmećenu stvarnost. Nostalgija za rodnim krajem s vremena na vrijeme dobijala je opštu višedimenzionalnost. U tom pogledu interesantna je pjesma „Otadžbina u meni“, koja je pronađena u pjesnikovoj književnoj zaostavštini.
Ali, kada je riječ o domovini, neizostavno se nameće Ratkovićeva patriotska pjesma „Zemljo moja“, koju je doktorant na Ratkovićevom književnom djelu Čedomir Lučić poredio sa Šantićevom rodoljubivom lirikom, što će reći da je pisac za Bijelo Polje ono što je Šantić za Mostar. Ratković je, inače, poznat kao pjesnik slobodne forme i ova pjesma, „Zemljo moja“, je jedna od malobrojnih koja je odrađena strogo vezanom formom. Antologičari su je namjerno izbjegavali, a ona bez sumnje zavrjeđuje antologijski aršin.

Ipak, treba naglasiti da je zavičajno i patriotsko osjećanje u književnom djelu Rista Ratkovića samo jedna, ali svakako naglašena prisutnost koja ne umanjuje njegove ostale književne atribute.

 

OTADŽBINA U MENI

Ti nisi povijana u kolevci,
Divlja moja lepotice,
Odnjihana si na trnu,
I krvavo si se kupala, mučenice.
Lepota tvoja nije veštačka.
I ništa nema tako milo i nežno
Kao glas tvoj i pogled, kad miluješ.

Nepoverljiva si prema udvaračima, Umnice,
I dostojanstveno odgovaraš na uvrede.
Puna si umilne gordosti,
Dobra vilo.

Čudna je ljubav tvoja.
Duboko i brzo tečeš, dno ti se ne vidi.
Bezbroj požudnih pogleda pada na tvoje telo,
A ti veličanstveno koračaš dalje.

Haljine tvoje su proste, slobodarko,
I pokrete imaš nove, mnogom nepoznate.
Prosta si kao trava,
I tajanstvena kao more u ponoći.

Glas mi tvoj veoma mio,
Bezbroj njegovih preliva poznajem,
Ustreperim na prvu tvoju reč,
Jer si mi draga,
Jer ti si moja večita.
Reč moja tebi će da služi.
U tvoju slavu duh će moj da zvuči.
Zastavo ljubavi.

Kud god sam išao po svetu, o tebi sanjah.
Sa Petrove crkve u Rimu tebi sam klicao,
U katakombama o tebi mislio, rode.
Bosforom plovih – tebe priželjkivah,
Po gradovima Sirije i Turske za tobom čeznuo
Po Egiptu i Palestini za tobom vriskalo mi srce.
Na obali Mrtvoga Mora o tebi plakah, draga,
Sa Jerusalimske Golgote tebe sam dozivao,
Sa faraonskih piramida tebi klicao,
Veličanstvena moja vilo!

Sfingo govori o sudbinama ljudi i naroda,
Govori jezikom pradrevnim okamenjenog čudovišta.
Ja izgovorih pred njim tvoje ime,
I on se uznemiri.

I napadoše te lukavi razbojnici,
I srljaše na te, miroljubivu,
I prljavim kandžama greboše svetlo lice.
Ali ti beše jaka, i dođe dan
Kada uzdrhtaše blatnjava srca razbojnika.

I jarče će još da zasija
Blistava tvoja zvezda,
Neuporediva moja
Otadžbino.

  

ZEMLJO MOJA

Nisam znao koliko te volim,
Zemljo moja, koliko sam vezan
Za te krvlju, osećajem golim.
Žig tvoj dubok, u me je urezan.

Braća moja što tamo ostaše,
Pričuju se nekad uhu ludom,
Sanjam trave i proplanke naše
I vidim te obasjanu čudom.

Zemljo moja, teška mučenice,
Rano živa, ucveljeni rode,
Miso na te: skameni se lice,
Setim te se: i sva radost ode.

  

CAR

Sunce, ah, u sve pore se uvlači.
Pune mi oči i puna utroba sunca.
Zatvaram se, zavese navlačim, a sunce tu.
Kad ga nepolju nema, ono je u meni.
Oh, umoran sam.

A tu negde blizu, i daleko tamo, rat.
I veličaju se junačka razbojništva.

Jedan proplanak zelene trave,
Jedan potočić vode hladne –
I ja bih bio car.

  

LEPOTA

Dva mlada groma,
S kopljem od krina,
Čuvaju negde
O lepoti san.

 

BAR

Neprospavana noći, umorno moje jutro, hajdemo u
bar. Eno ga, na obali morskoj. Kadifene zavese još
nisu razmaknute.
Za tezgom Abisinka drema, umorna.
Tri lepotice sa Malte sede polugole, umorne.
Kairka jedna kunja, umorna.
Crnkinja se jedva smeši, umorno.
Miriše na dim duvanski, na puder i ženski znoj.
Miriše na prohujalu noć.
Miris je umoran.
U blizini huči grad, ili je to more.
Ne znam, od umora.
Od konjaka se zaiskri duša, pa se ugasi.
Sukne smeh razbludan, pa se ugasi.
Već je dan, a laku noć!
Zbogom, devojke, sanjajte zavičaj.
Ja svoj već vidim. Eno ga, po moru teče Lim.

 

ŽIVI VETAR

Puno je vetra groblje,
Jaukom poludelog vetra
Što čupa kose od bola,
Od bola i jada besmislenog.

Na grobu jednom, gle, nikao divan cvet,
Krilat ko osmeh nekada one
Što sada dole spi.

O, to i jeste njeno bivše oko,
Taj krilati cvet!

Uveri ga, slepi vetre,
Vetre!

Razmahni krilima, vetre,
Tako silno da više razlike ne bude između neba i tebe.

Zvezdama li to vetar,
Krilima zvezdanim lupa li to vetar
Ogromno oko okeansko
Ili to moje srce ne otkucava ravnomerno?

Ah, šta mi sva ta pitanja znače,
Za ovo krvavo lišće ljudskoga mesa!

 

BIVŠI ANĐELI

Bogojavljenski su hujala nebesa, ogromna,
Zvezdana, hladna.

Silazili ste na reku smrznutu,
Visoki, vitki, lepi.

Anđeli bivši znam:
Krotili ste mrak uvodama.

U moje srce-zvon zvonili ste
Krinom,
Da ne svisnem od života.

Ko vas otera sa izvora
Oka moga…
Ne vidim vas.

Još samo u snežnom cveću prozorskom
Tražim krila i kolena vaša predivna.

Uzalud. 

 

MIR

Idem livadom: gleda me trava.
Tiši i tiši polako bivam.
Je li to ljubav, san ili java:
Ja samog sebe u sebi snivam.

Zver li sam, umnik, ili pak bilje:
Hladan prema pitanjima šturim.
Sveg me obuzelo tiho milje,
Gledam, a ne znam u šta to zurim.

Da li da vičem, ili da ćutim:
Svejedno. Osećam tih je to vir.
Neću, ne mogu sreću da mutim:
Neka mi do neba izraste mir.

 

NEKO

Pogledah bolje oko sebe:
Tišina osamljena ruho mi dodiruje.
I strah me obuze od sebe:
Kroza me kao da neko drugi proviruje.

Ostajem i dalje ipak isti,
Kao tamna i nevidljiva reka:
Zemlja se njenom vodom čisti,
A ona beži i neće pobeći doveka.

Pa tako treperim i venem,
Slutim i hoću da mi se neko tada javi.
Tišinom drhtim a to čeznem
Da se u moju mirnu pustoš niko ne javi.

I najednom opazih: glava.
Pognuta , i kao anđeo nepomična je.
Predamnom bezvoljna je glava,
Zarobljena je mnom nevoljno, i umorna je.

Ko duh bez mira i bez stana,
Tako pognuto sedi neko u mojoj sobi.

I pun je, vidim, očajanja
Da mu se biće celo mojim glasom ne zdrobi.

Ćutimo tako oba dugo,
Pogledamo se katkad samo, tiho i tajno.
Onda se javi lice drugo.
Ali nikad oko glave da mi je sjajno.

I odjedanput, nasred noći,
Kada se iz postelje izvukoh i topla sna,
Stadoh, ne mogoh dalje poći:
Neko pored izbe, bled i bez sna!

Nesta, al kad se vratih sebi
Ruku jednu, samu, ugledah za stolom tada,
I, da me noć zgrabila ne bi,
Sedoh kao kad zvezda pada.

I gle, ruka mi njena zrači!
Deo po deo, zatim, javlja se najzad cela.
No znati ne mogoh što znači
Da mi ne okrenu lica i ne videh čela.

Tiho, da ni anđeo se probudio ne bi,
Počeh da pijem kafu, od sinoć zaostalu.
Da li to beše samo san u sebi?-
Tek neko mi je treso ruku, svu uzdrhtalu. 

* * *

Jer nebo i zemlja plotom su pregrađeni
i laje privezan pas
u moje telo zakopan

  

LAŽ

Lažem, a nije laž.

U gradu Basri
Na reci Šatel-Arab,
Zapljusnu me hamamski vazduh.

U kafani pijem gust šerbet.
I čini mi se da je tuda prolazio Rembo,
Onaj nesrećni, divni, nemirni.

I pričam saputniku o njegovim bežanjima:
Hteo je od sebe da pobegne sam.
I pokazujem na zidu šaru neku:
To je našarao on.

Lažem, a nije laž.

 

NIŠTA – NIŠTA

Lisje mrko zlatno trepti žudno.
Tica jedna seče nebo.
Šta je – šta će biti?
Zar još nije stala reka?!
Šta – sve po starom?!
A brda se ne raspadoše?!
Jeza.

 

GROBOFON

Ceo taj pamuk
oblaci sivi
na celo nebo.

ne mogu više
to meso pada
za sjajne kosti
za beskrajan dijamant

tutnji podzemna zemlja
legija staklenih leševa organizuju smrt

  

* * *

Uzalud prsti uzalud podnoktne misli moje
nikad još ništa dodirnuo nisam
sve prave linije izlomio sam,
i samo od jednog slučajnog pokreta ruke
zavisi hoću li biti bog

 

DVOGLAVA KRILA

na sjajnu mansardu će doć
plameno jagnje sunce

rasplela i češlja crnu reku sna
čeka plameno jagnje

ogrnuto golo
leži kao nad nebo svila
nikad me dočekat neće

eno zastave od zvukova
hrle hrle otvaranju

nikad

 

ZVER – JAGNJE

Hitra i oštra zora ko kama,
Zora tičijih krila.

Klisurama i klancima nebeskim
Ori se buđenja krik,
Krik sunca vaseljenskog,
Glas buđenja Jagnjeta Plamenog.

Od glasa njegova ogluveše brda,
I nepomično kamenje posta…
Vidi se još samo nebopad,
Tih i tih nebopad.

Sa runom od svetlih munja
I zenicom od groma veselog
Juri plameno Jagnje,
Huji Zver-Sunce.

Njegov ogromni pogled uliva oštru mi smelost
Da mu tepam, da tetošim:
Jagnje, o moje Jagnje Plameno,
Pasi mi cveće, Cveće Ledeno.

I proključa u meni čelik jasnosti,
Čelik hrabrosti sunčane:

Sunce!
Krikni!

Zablistaj glasom plamenim
Pod nebom i nad nebom,
Prolomi dahom kliktavim
Podamnom, nadamnom!

O, zoro, oštra i hitra,
O, zoro,
O, zoro tičijih krila,
O, zoro, Tico Vatrena!

Evo mi trešti čelo od veselja!
Govorim: to mapu vezem tela svog.

U telo moje živ je zakopan zver –
To on ove reči veze.
U telo moje živ je zakopan duh –
To on ovu pesmu peva.

Sunce!

 

MATI

U kućerku presirotom
mladost bolovala,
nad jedincem bdila majka,
ljuto jadovala.

Žuborio cvrkut ptica
lepršalo cveće,
al su tužna bila lica:
on prebolet neće!

Lekar nije dolazio
jer se nema para
svaki sat izgubljeni
veću brigu stvara.

Prodala je najzad rublje
što mrtvacu treba
po lečnika poručila
i kupila hleba.

„Spremajte se već je kasno“
reče doktor suho,
tek kad majci srce pisnu,
sve joj posta gluho.

Uletela u sobicu,
pa, ne hoteć, sama,
„biće bolje, reče šta ćeš
da ti kupi mama“.

„Mleka malo, on prozbori,
samo malo mleka“ –
poslednja mu želja skromna,
al’ vaj, nema leka!

Muču krave, bleje ovce,
mleka na sve strane,
no zalud kad nije njino:
svi se svojim hrane.

Zar čak ni to da mu da
na večnom rastanku?!
i ledeni bol podivlja
samohranu majku.

Vrisnu, ciknu, pršte u smeh,
kao na sred druma,
zviznu suncu, zatim pljunu:
gordo siđe s uma!

I celoga božjeg dana
pevala na sav glas,
dok je sunce nebom vuklo
poslednji smrtni čas.

Sobu jada ozario
ukočen leden smeh –
majka sina očešljala,
tamnija no greh.

Zatim došli neki ljudi,
i do jutra bela
šaleći se čuvali su
paket mrtva tela.

U ludnici mati sanja
sred granja i blata,
i svaku noć vidi sebe
od suhoga zlata.

.

DUHA RADI

pod ugašenim crtežom reči
leži patihlo telo

sarkofag plamena neviđenog
kandilo srca presvislog
iščezla slika
izvetrio glas

cvile daleka vrata
da hod mi snage ima

mladića tamnog pretamnog
očiju zverskih odsutnih
duha radi
duha radi

 

POD ISTIM ZVEZDAMA

Nadvilo se nebo zvezdano iznad peska,
Iznad sumorne pustinje i poludelog mora,
Šumi pustoš i val o val u ušima treska.
Trepere, blistaju zvezde i iznad naših gora.

To isto nebo i nad mojim zavičajem visi,
To isto nebo gledaju bezbrojna moja braća.
Zar zaista večernjača ova i nad mojom domovinom visi?
I pogled se mog brata sa nje meni vraća?

Kroz rešetke gledaju studenih tamnica,
Drugi kroz snežno granje slobodnih šuma.
Snovi putuju zvezdanim kolima, putuju bez granica,
Srca trepere od tajnih talasa, zavičaj mi ne silazi s uma.

Miči se, zvezdo, sa moga malog prozora,
Siđi u moje snove, osvetli provalije mraka,
Gde kolo se krvavo vije sve dok ne cikne zora,
I dok ne istrči sunce sa vetrom svežega zraka.

 

PLAMENA ZAVESA

Očeličilo se nebo, pišti strava.
Jato bombardera ostrvilo se na luku Aleksandrije, na ratne brodove na njoj.
Mrak, ni sebe ne vidim.
A onda se provali. Bezbroj topova ruknu gromovsku vatru.
Zemlja se ispod nogu izmiče, srce se u grlo penje.
Sam na ulici. Kao u tunelu… (ako naiđe voz…)
Ko zna koliko traje. A onda muk.
Je li razvaljeno nebo? Ne, samo rastresene zvezde.
I kao devojka iza ugla, iziđe iz oblaka mesec.
I obasja, i obasja.

Gledaj onu poslednju crtu,
Koja se sa tvojim okom sliva:
tamo se more
u nebo uliva.

 

DEVOJKA BEZ MLADOSTI

Nerascvetano, neprobehareno devojče arabljansko
Raslo od Sunca,
Od teške materine brige,
Od ljutog jada sirotinjskog.
I zape jednog dana
Silnom begu.
I beg se dogovori s majkom
Da pozlati zeleno, malo devojče.

Uvredi je ceo svet,
I samo to Sunce i jarki cvet
Obliše se čemerom devojačkim
Strahom od sveta,
Strahom od svega
Zabole zauvek.

Ceo život joj po đavolu pođe.
Ali ni u igri plahovitoj,
Ali ni u ljubavi zverovitoj
Mladost joj nikad
Nikad ne dođe.

Strahom od sveta,
Strahom od svega
Bolovala je celog veka,
Neprocvetana njena mladost
Uvređena doveka.

 

POTUCALO

Na svetu čuda nema,
Jer sve je čudo pod kapom nebeskom.
Što se zovem Tucalo Potucalo čudo nije.
Dugo sam, još dečkom, na cesti kamen tuco,
Godinama se i godinama po svetu potuco.
Dalje mi se ne priča.
Hajdemo u onu šumu tamnu.
Kako je ozbiljna ova šuma!
Sednimo na ovo zeleno busenje,
Na mahovini finoj oči da odmorimo,
Oči naše umorne.
Sednimo.
Kako je hladno i zeleno ovde!
Takve su bile oči u majke moje,
Zelene i hladne.
U čamcu na moru me rodila.
Neki put ne znam koje to more beše:
Crno ili Jadransko More,
I to mi je tako svejedno.
Navikao sam da zavičaja nemam.
Al’ opet, ponekad, misao me obuzme:
Da malo ja se smirim,
Zavičaj da potražim,
I u svet se ponovo otisnem ja.
Šta ti sve nisam bio do Čikaga!
Bubrege mi je pržila i džigerice ladjina utroba,
Ali moja utroba češto je gladna bila.
U pristaništu jednom zaradih grdne pare.
Nekoliko dana sam po obalama šetao,
Hteo sam baš da vidim kako je to biti čovek.
Nije ružno!
A posle, tamo, koliko mesa!
Više no ova šuma mesa.
Konzerve ja sam krao,
I zabranjeno piće pio.
Mnogo je oko pesnicu moju videlo.
Zardjale su mi oči tamo,
Od mržnje i prkosa.
Kao bespara sam bacan u Mičigan jezero,
Pa sa užasom ipak obale dohvaćao,
I dalje živeo.
Kakve li ono behu zore,da se setim..
Ugašen požar..
Zelena paljba..
Otrov zeleni u očima..
Umor i policija, to je zora u Čikagu.
Takva su naša jutra u svakom velikom gradu.
E, tu sam srce očeličio.
Tu sam ga, kanda, i izgubio.
Žena ga, bogme, nijedna našla nije.
A tako divnih po svetu ima žena.
Kažu bar tako, ja ne znam.
Ja volim ženu kad gospodara psuje,
Ili sa cvećem kad razgovara sama.
Ja volim jednako londonsku maglu
I aksam u Carigradu.
Engleski džin il’ srpska rakija,
To mi je svejedno.
Čoveka nanjušim bolje no ikoje pseto.
Koliko sam puta spasio drugove od ljudi!
Gospode se čuvajte dobro, govorio sam.
Čak i onda kad istinu govore njima je dosadno.
I jadnika se čuvajte dobro, govorio sam.
Slugu i roblja prodatog čuvajte se.
Duše su njihove u tudjem novčaniku.
Da, naučio sam i ja štošta po ovom svetu golemom.

Pamtio nisam puno.
Ali moje oko nije spavalo.
O, koliko puta mi tabani proklijaše nemirom!
Bukne u meni tuga što poznanike drage oštavljam.
Što se novim i tudjim stranama u zagrljaj bacam.
Ali podjem.
Šta i mogu, drugo ja, u čamcu rodjeni Tucalo,
Potucalo po ovome svetu..
Ne grlim usput ni ljude ni žene,
A imao bih, čini mi se, nešto da im kažem.
Reč bi ta bila topla kao krv.
No pre ću ispljuvati svoju sopstvenu krv.
Pred vucima se smešiti treba.
A toliko, ipak, ljubavi i snova!
O, ti snovi, prokleti snovi,
Svuda su me pratili.
Po kiši, po travi, po selima kamenim,
Po travi zelenoj, po pločama,
Po suncu i pesku, po mračnim izbama.
Srce mi beše gnezdo, i njega dok ne izgubih.
Ruke mi oštadoše samo drage,
Ove dve sestre, hraniteljke moje, ruke.
Lebde mi u snu iznad glave kao barjaci.
Šta ti sve one nisu radile,moje ruke!
Nikad još ne rekoh taj i taj ne znam posao.
Šile su i krale, i po vilicama udarale,
Crnu utrobu zemljinu kopale i zlato vadile.
E, to ti beše život!
U crne dubine zemlje spuštao sam se hrabro,
Oči naprezao, te moje oči umorne,
Ruke istezao.
A uveče onda,
Kad sam se iz zemlje peo u zvezde,
Ja nalazih noć na istom mestu
Na kom je i sinoć bila.
Umorna, gruba.
Hvala neka je onome spadalu krezubom,
Poljak li beše ili Švedjanin,
Narečja njegovog ne sećam se.
Govorio je često, mnogo i brzo.
To zlato, reče, kopamo radi mindjuše jedne,
Mindjuše neke plitke žene,
Toliko plitke da nemaš ni zagaziti u šta.
Davno je to bilo i ja sam stalno mislio.
Od mindjuše su narasla velika brda zlata.
Sećam se.
Onda je planuo rat veliki i strašni.
Bilo je divota pogledati
Kako su ljudi hrabri.
Što je to bilo smešno, žalosno, očajno!
Imao je čovek vremena sto puta da poludi.

Sećam se.
I puklo mi je pred očima nešto ogromno i svetlo.
Pobegao sam, a za mnom se kotrljala Zemlja,
U blatu, u krvi, u ludilu.
Kotrlja se, a ja lutam,
Po ovoj šumi zverovitoj,
Punoj gvozdenog hlada.
A tamo negde Sunce,
Sve crvenije i crvenije.
Ali šta, šta je to sa mnom?
Koliko da čekam još ovde?
Hocu li iz ove šume ikada izići?
Gladan sam, prosto naprosto, i žedan.
Zaboravio sam da odem, zbilja.
Viču me ljudi, mnogo ih negde ima..
O noge ove proklete..
Kako sam zakovan..
I hladno mi je..

Tako je mislio i buncao Tucalo Potucalo.
Jedna šaka snažna zgrabi ga za rame:
– Ko si ti?
– Besposleni.
Smola od umora skinu se s trepavica,
On otvori širom kapke očiju:
Nije to šuma,
No klupa u parku velikog grada.

Po ulicama su rasle ogromne povorke,
Glas njihov nije više u pustinji glas,
Glas je to koji se pod kožu zavlači.
Pohod je to gladnih.
Pohod koji raste svaki čas.
Litije su to što grozu dostojanstva nose,
Povorke bespravnih orgnizovane svesti,
Ne mole oni od silnih mrvicu savesti,
Niti milostinju ičiju prose.
Poklič je to za pravom,
Poklič za pravom i hlebom,
Pod ovim ljudskim nebom.
Obnovljenom snagom,već zaboravio glad,
Tucalo stupi u redove.

Raste veliki grad.

 

VOJNICI

Noć aleksandriska:
Puno nebo ptica.
Crna, trezna i pijana, bela
Promiču lica.

Arapi i Južnoafrikanci,
Novozelandjani i razni Sloveni,
Englezi i Austrijanci –
Krklja pesma i mesec seni.

Bombardovan ljubavni kraj.
U senci ruševina šapuće Arapka.
Pijani mornari tetoviraju raj.
Psovke, prelivene smehom svaka.

Treba ga čuti, taj definitivni smeh,
Smeh u lice besmislenoj smrti.
Gladni sveta, žedni zaborava,
I uvek umorni, umorni vojnici. 

 

MERIMA

– Ti tražiš ljubav, mladiću – kaže mi stari Arabljanin, prodavac bičeva za muhe.
– Ne znam.
– Potraži unuku moju… Sto godina neka živi, jadnica! Ali da umre, srećna bi bila… Alah neka mi oprosti.
– A gde je ona?
– Po Kairu luta, po Aleksandriji.
– Kako da je nađem?
– Idi po barovima, gde ljuto piće pije, gde se gorka pesma peva. Tamo su rapavi glasovi. Tamo je Merima.
– Kako izgleda ona?
– Poznaćeš je po ludilu.
– I lutam. Zveče đerdani, sevaju gola kolena, krešte tamna grla. Merime nema.
– Merime nema – kažem prodavcu bičeva za muhe.
– Naći ćeš je, mladiću. Potraži iglu u pustinji. Ona ima rapav glas… Naći ćeš je po ludilu.
– Od čega je, striko, luda?
– He, sinovče. Priča je to. Bila je devojčica. Telo joj je neprobeharano.
A beše silan beg, trostruka muška snaga kod njega.
A bogat. I kupi on Merimu za deset dana.
Iziđe od njega Merima – luda.
Pa je porasla. Ljubav je išla njenim stopama, zver.
Pa je pevala, pa je igrala. Ljuta je bila. Od svega se strašila, od svega se plašila. Samo je bežala.
Igrala, pevala, sve luđa. Iz mržnje vodi ljubav. Samo se straši.
– Je li lepa?
– Kao zmija. Potraži iglu u pustinji. Oči – ljubičice. Požar u očima.
Izgorećeš ako je nađeš. Čuvaj se. Živela sto godina! Ah, smrt bi joj lakša bila. Idi, idi!
U tramvaju, na mostu nilskom Kairo – Zamalek, devojka. Oči – ljubičice. U očima požar. Kosti joj zveče.
Podozrivo je gledaju putnici. Ona povika: „Hulje! Svi ćemo istim putem“.
Iskoči iz tramvaja. Za njom ja. Ali svet vri, izgubi se.
A svet raste. Niče. Niče iz zemlje, kulja iz kuća, raste na krovovima.
Širom se otvaraju prozori, lupaju prozori. Žene lavorima prosipaju mokraću s prozora. A sunce, sunce… kao benzin mokraća gori.
Nema Merime. Lutam. Silazim sa sunca u podrume. Pijem hladan šerbet ljubavi. Merime nema.
A jednog hamamskog dana, jednog znojavog dana, potrčaše žene za kovčegom, leleču, biju se u grudi.
– Ko je umro? pitam
– Ona – tužno odgovara jedna baba.
– Merima? upitah nasumce.
– Da, Merima. 

 

DETE IZ ORMANA

Ulazi otac u sobu da spava
I još sa vrata oči zatvara,
Od očiju svojih zatvara vrata
Da ne bi gledao.
Leže u prnje
I ne zna s koje je strane prozor.
On je kačketom zatvorio njegovo veliko oko.
Miran leži u početku.

Sve do glasa, glasa iz ormana.
Da li spava?
O, da mu je napolje izaći!
Za jedan krik sunca život bi dao,
Ustaje,
A napolju mesečina
Razastire svoje zeleno rublje.
Oko njegove postelje šeta velika buba,
Nosi upaljen fenjer, velik kao naprstak.
On čuje neku posmrtnu pesmu tihu,
Neko leži tiho u njegovom ormanu.
On beži iz sobe
Ali ne može sasvim da izađe:
Zar ne ide cela četa buba i nose nečiji glas,
Glas iz ormana,
Glas njegovog deteta,
Koje nije imao para da sahrani.
Juče je tek posao dobio,
Prvi put ovoga leta.
Od vlasti nije smeo u sobi da ga zakopa;
Drži ga mrtvo u ormanu dvadeset dva dana.

On voli cveće.
Kad je u sobi mnogo krinova miriše na leš,
U njegovoj sobi cvetaju krinovi,
Cvetaju u njegovom telu,
U zidovima,u postelji, u ormanu.
Otvara prozore da se ne uguši od cveća.
Šetao bi ali ne sme po avliji da šeta.
Stanarinu platio nije.
I gazda bi rekao da zidar nesto smišlja,
Da nešto opasno u glavi svojoj zida.
O, kako da se s praga vrati?
Da je tica,pa da ima krila.
Da pobegne od svega ovoga ovde.
Od praga na kome kukavan sedi a ne sme da kuka,
Od prnja svojih koje noću postaju žive
I razgovaraju sa njim glasom faraonskih mumija.

Napolju veje zelena mesečina,
I zavija na nebu mesec kao u mećavi vuk.
A njega zove dete iz ormana:
Brine se, jadno, da on ne spava,
Da može sutra da radi, jela da donese.
O, nikad mu bombona nije kupio.
Jedanput ga pitalo tužno:
Tata, šta je to čokolada?

Sviće golubije sivo.
Zidar se iz prnja izvlači izmrcvaren.
Oseća kao neki trag snova u sobi,
Razbarušen vazduh.
Umi se i ode.

Zida se nečija velika kuća.
Neograđeni mostovi od daske
Lebde nad provalijama,
Ugibaju se pod koracima nosača
Krvavo šaljivi mostovi.
Sva se pećina ugiba i ljulja se od ljudi,
Dodaje se i nosi i pruža i prska i kuca.
Kucaju u njoj i nad njom kucaju čekići,
Penje se kuća u vis, mermerna lepotica.
U njenom podnožju zidari jedu nešto na brzu ruku,

Telu svome novi pogon daju,
Da propnu kuću još na jedan sprat.
U nedovršenim građevinama
Miris je rada čist kao sa leda.
Stotinu vrata još nemaju vrata,
Stotinu otvorenih soba jedna drugu gleda.
Promaja promaju seče,
Ukrštaju se pogledi praznih prostorija.
Uzbuđen time zidar ponekad zapevuši;
Ruzmarine moj zeleni,
Moj prozore okićeni.

Dogoreva dan.
Dogoreva zidarev kratki san.
Sa toga istog prozora
Neko ce pljunuti na njegovu senku,
Kad se bude vukao pločnikom
Pored završene zgrade.
Kad bude zviždukao pesmu jeftine rakije;
Al sam se najadio jada!
Ili besposlen zurio u kamen od kamena,
Od kamena njemu ni kamena.
Dogoreva dan
I sunce kupi svoje prnje da spava.
Zidar ide u prnje svoje očajno poznate,
Pored ormana sa mrtvim detetom da spava.

Ponoć.
Visi kao bakarni kazan.
Mesec.
Pusta noc i prazan mesec iznad grada.
Noć u hapsanama

Debeli visoki zidovi,
Guste gvozdene rešetke,
Nebo od betona.
Visi električno jaje,
U sijalici gori neizleženo pile,
Padaju stenice sa niskog i tvrdog neba
Po kosi
Po očima.
Zidarevo se lice smeši:
Oslobodjen je deteta i stana.
Škripe stare daske i škripe dečije kosti:
Ipak se orman otvara.

Skakuće bledo dete,
Govori mrtvo dete:
“Oče, budi hrabar.”

Gori malo električno jaje.
Na lice pala tama.
Kao ispod kože pređe po licu senka:
Grči se vilica
I pobunjeno steže pest čoveka.

 *** 

 

PESNIK I MILICIJA

Branko V. RADIČEVIĆ

Sjajni pesnik Risto Ratković, malen, premalen rastom, odevao se u dućanima koji su prodavali konfekciju za decu. Sve je na njemu bilo malo. Male ruke. Male noge. Kratki, prekratki kaputi, kratke, prekratke pantalone. Malene cipele, broj trideset i četiri. I na tom malom telu – velika glava na neveselom vratu.
Ja ne mogu da budem profesor, često mi je govorio, jer bih uvek bio najmanji u razredu. I deca bi mi se smejala. Ali portir! Još kako. To bi bio idealan posao za mene. Sjajno bih izgledao iza šaltera. Jer gornji deo moga tela, od pojasa i glave, koja otkriva šalter, ne bi izazvao nikakvu sumnju.
Risto Ratković, pesnik, pisac NEVIDBOGA, smejao se lepim smehom. I taj osmeh ga je prolepšavao. To je bio radostan, detinji osmeh. Osmeh presrećnog čoveka. Osmeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao.
Ali jednom u nekoj muci, zajedno svratimo u Savez pisaca da se raspitamo za nekakv posao. Generalni sekretar, poznati zvanični pisac, ravnodušno nas odsluša. Meni obeća nešto neodređeno. Što odmah i zaboravi. Rista Ratkovića je odbio. Razlog? Nekad, nekom zgodom, pisao je nešto protiv nadrealista.
Te kobne noći, u društvu Đure Gavele i Desimira Blagojevića, dva prijatelja, sjajni pesnik i pripovedač, veliki poznavalac literature i svega na svetu, Risto Ratković, pijan, nemoćan kao čovjek, iz sveg glasa dozivao je miliciju.
Milicija. Milicijaa. Milicijaaaaa!
To je bio njegov poslednji ljudski i pesnički krik.
Pesnik „Ikone“ i „Ponoći mene“, nijednu drugu reč nije izgovorio. Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah.
Na sahrani, na Novom groblju u Beogradu, pesnik Slobodan Marković, pokušao je da pokojniku u sanduk uturi bocu pića. Za spokojniji put u večnost. Očajan, ogorčen, pijan, vikao je na zaprepašćenje mnogih ukopnika:
Alal ti vera, Risto. Alal ti vera što si umro. Na vreme!
Jad i očajanje.

 

 

* * *

Risto Ratković je sahranjen 20. juna 1954. Pjesnik Slobodan Marković, alias Libero Markoni, se od autora „Nevidboga“ oprostio uzbudljivim riječima u kojima je plamćeo bol za svojim starijim sabratom. Kazavši za Rista da je bio veliki pjesnik i divan čovjek, evocirajući njegove velike životne muke i udese, svoj govor je završio riječima: „Alal ti vera Risto – umro si na vreme! “Dobro se znalo da je to pohvala umrlom piscu za častan život i za poeziju. Ostalo je zapisano i da je, kada su kovčeg počeli da spuštaju u raku, skočio u nju i počeo da viče na okupljene: „Gde ste bili dok je gladovao“. Hoće da u Ristov sanduk stavi i bocu rakije. Kad su grobari uzeli lopate, Libero Markoni počinje da ih moli da zemlju bacaju rukama, ne lopatama, da bi im ljutito uzviknuo: „Znate li vi, bre, koga sahranjujete“.

 

SAHRANA RISTA RATKOVIĆA 

Novo groblje u Beogradu.
Dan, 20. jun, 1954.
Sahrana pesnika Rista Ratkovića.

Slobodan Marković, Libero Markoni, se od autora „Nevidboga“ oprostio uzbudljivim riječima u kojima je plamćeo bol za svojim starijim sabratom. Kazavši za Rista da je bio veliki pjesnik i divan čovjek, evocirajući njegove velike životne muke i udese, svoj govor je završio riječima: „Alal ti vera Risto – umro si na vreme!“ Dobro se znalo da je to pohvala umrlom piscu za častan život i za poeziju. Ostalo je zapisano i da je, kada su kovčeg počeli da spuštaju u raku, skočio u nju i počeo da viče na okupljene:

„Gde ste bili dok je gladovao“.

Nesrećan, pijan, skače u raku.
Pokušava da pokojniku u sanduk uturi bocu pića.
Da mu se nađe.
Da spokojnije putuje.
Na licima prisutnih užas.
Oni sa Ristom nisu delili poslednje porcije čvaraka.
Grobari uzimaju lopate.
Libero ih hvata za ruke. Viče. Moli.
»Polako.
Ostavi lopatu. Ne lopatom.
Rukama.
Rukama zemlju.
Znate li vi,bre , koga sahranjujete.«
Javnost nije razumela tugu pesnika Markovića.
Javnost uopšte ne razume tugu….

 

DIO PREDAVANJA O RISTU RATKOVIĆU

Ako je život san, u kome se samo smjenjuju razne scene, onda je Risto Ratković neprestano prolazio kroz njih od tužnih, ružnih do rijetko ružičastih.
Sve je pokušavao, u svemu se iskušavao i najviše samo sebe slušao.
Slušao je i sebe i kad je (na hiljade kilometara daleko) čuo žubor zelenog Lima, i kad je osluškivao tajanstvene zvuke Svemira, i kad je na ikone mislio, i kad je iz suncokretovog cvijeta (preko antenskih sazvežđa Neba) tajne poruke voljenoj osobi (na udaljenu svevječnost) odašiljao.

I kad se, ako i rijetko, divio svojoj moći, i kad je tugu nemoćnika za svoju prihvatao, i kad se do iscrpljenja rvao sa sobom usamljenim – nije od sebe daleko odmicao.
U sve je uvlačio srce, dušu, bilo razuma, osjeta i osjećanja. I kad je njedra ljubljena mazio, i kad je u nadmoći sopstvene nemoći nijemio pred ljepotom bliske nagosti tijela žuđenog, i kad se čudu drugom čudio. I kad je (u najvećoj trezvenosti) za nečim (ili od nečega) ludio, nikad nije propuštio da sva ta htjenja i neostvarenja kroz filtere duševnih iskušenja provede.

Zato je takav čovjek morao stalno patiti i između Kostićevog sna i jave se klatiti.
Bio je svjestan da su mu nebeski pehari van dohvata i da ovozemni rijetko kad u prave ruke dođu, ali ga to nije kolebalo da skrene pogled sa bogojavljenskih hladnih noći i da o neponovljivosti ovozemnog sanjarenja svoje, makar i varljivo, tumačenje donese.
Život je zamišljao iskušeničkim prolazom, gdje sve dozvoljeno nije dobro, a sve dobro nije dozvoljeno.

Ipak je dozvoljavao sebi da u svemu, na svojstven način, uplit učini.
Otuda je poetsku raznolik, a raznolikošću mozaičan.
U ukletoj sudbini pjesnika Ratkovića poezija nije ukleta, iako se takvim motivima većinom bavi, optužujući čak i prirodu za nedosled.
Želeći da se odvoji od istine bježao je u sfere snova ili težio „snom silovati stvarnost“.
Stoga se užasavao pomisli na istinu i na logički normalan život.
I dok je Boalo tvrdio da „ništa nije lijepo ako nije istinito“, Ratković je uobražavao suprotno.
Ipak, od istine nije mogao pobjeći. Bila je jača od njegovih htjenja.
Drainčevo buncanje: „Zaboravi, o zaboravi, da je tuga najsvirepija fatalnost tvoje vrste“, paranoidno je pretvarao u osnovno načelo.
Zato mu je život bez svrhe činio svrhu života.
Što je Ratković sve kroz tragiku posmatrao razlog je što ga je, kako priznaje, „hvatao užas od ljudske istorije“.
Tako je zagledanik u „lijepo prokletstvo bola“ bolovao za svim i od svačega.
U tamninama života pogledi su morali tamniti, pa u i slike umišljene.
No katkad:

„Zažubori telo nečije, prekrasno pa ode,
Ostanu da vise u vazduhu samo oči“.
U početku su te oči „svetle i drage“, a onda počnu da „zare mračnim podrumom“.
A, „Izvana laje noć. Da li je pseto ili noć?
Slutimo da pravo jutro nikada neće nam doć“.
„Širom celoga sveta vrve divljaci i mudraci,
Umiru i ginu na sav glas
U ime nečega što ni sami nisu“.
I tako prolaze vjekovi i ljudi sa njima, a skoro da se ništa ne mijenja.
„Niže se dan za danom, vek za vekom, a tajna iz kamena, iz trave, iz sna i jave“, kao da čuva
„Mir nad istorijom!“
I mora tako jer,
„Težak je krst buntovnika“
Pa i,
„Ljepota prirode bednima nije data
Njima je ljepota opljačkana“.
Uprkos svemu, slijedi poruka:
„Pred vucima se smešiti ne treba“.

Ratkovićev talenat davao mu je snage da sve isprobava, da halucinantno pretvara u stvarno i obratno, ali i da napusti kad uspjeh ostvari. Tada bi tražio druge izazove gdje bi se iznova iskušavao.

To nije osobina varljivih znatiželjnika, već darovitih samopuzdanika kojima je pripadao.
Vidio je što bi rijetku vidjeli, a ostao kratkovid pred lako uočljivim.
Da bi se razumjela pjesma, treba razumjeti pjesnika. Tu se javljaju psihološka prožimanja.
Ratkovićeva zvjerogradska sredina nije bila za to sposobna.
Bez osvrta na to nastupao je u nadi da će do promjene doći.
A kad i dođoše u novom preokretnom preobuku (na posisu sopstvene krvi građanskog proloma) nije to bilo ono pravo, nekad očekivano. Pred njim je opet razmahivala ona strašna, ranije doživljavana „Fantom baba“ prijeteći:
„Obesiću na sunce zastavu crnu,
na sunce i na domove sve“.
Vidio je samo strašne talase neukrotive lavine od koje umak nije postojao.
Iznova je zarobio sebe u sebi, pokušavajući odagnati halucinantno od stvarnog.
Nevoljno je tražio uklop u daleko nasrtljivijem i drugačije fiksiranom sveopštem (ne avangardizmu već gardizmu) boljšebrozovskog tipa.
Ali, truskava vožnja u toj interkompoziciji bila mu je poznata još iz boravka u Moskvi, gdje je zapečatio razmišljenje i na „divit i hartiju“ ni pomišljao nije.
Suterenski smještaj u Beogradu bio mu je dovoljan.
I penzija isto tako.
Dijeleći pokoji presušeni čvarčić sa ugojenim mačorom Petkom, pjesnik je već istresao ionako prazne džepove sa godinama olinjale odjeće.
Spremao se za nečujni odlazak na vječno počivalište. U sfere gdje se gasne i pučinom nedohvata brodi.
Nije se osvrtao ni na onih imaginarnih „stotinu djevovojčica“, koje su mu se u ranoj pjesničkoj mladosti obraćale „sve u jedan glas“:
„Dužan si nam jedno nebo
Dužan si nam jedno nebo!“
Ili na svoj odgovor:
„Kad i posljednji komad mesa nestane sa mene…“
Opet je kao i u doba nastanka „Mrtvih rukavica“ ugledao „sebe kao visoku travu koja se povijala i diže…“
Teško mu se bilo povijati, ali drugog izbora bilo nije.
Pokušao se izmiriti sa sobom, a time i sa svim iz ovozemne prolaznosti.
I dok drugi žale za onim što ostavljaju, umorni poeta – mislilac nije imao šta žaliti.
Bližnji i ljubljeni otišli su prije njega.
Pa i drugar Petko, sa kojim se šetkao, pred tramvaj posrnu.
(Vjerovatno da je Ratkovićevo drugovanje s mačorom bilo i praktična potvrda dubokog razočarenja u ljudske poroke svakodnevnice. Biće nam jasnije ako se sjetimo petostihovne pjesme „Susret“:

„Ide mi u susret
nepoznat čovek
pa se obradovah.
Neću morati da se smešim
neću morati da lažem“.

(Čedomir M. LUĆIĆ – dio predavanja na naučnom skupu u CANU 2004 god, organizovanom povodom pola vijeka od Ratkovićeve smrti)

***

http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?topic=260.0

Risto Ratković, pjesnik, dramski pisac i prvi crnogorski romansijer, rođen je 3. septembra 1903. godine u trgovačkoj porodici u Bijelom Polju. Osnovnu školu završio je u svom rodnom mjestu. Njegovo djetinjstvo obilježile su strahote balkanskih i prvog svjetskog rata. Poslije gimnazije, koju je završio u Novom Pazaru, upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao tek 1936.
Vrijeme Ratkovićevih studentskih dana karakteriše bogat književni život u Beogradu. Rađaju se novi književni pravci: dadaizam, zenitizam, nadrealizam, pokreću se novi književni časopisi i listovi, u čijem uređivanju učestvuje i Ratković (“Refleks mladih,” “Čaša vode”, “Bele revije”, “Umetnost”, “Večnost”), cvjeta boemija, u koju se utapa i ovaj pjesnik. Izvjesno vrijeme pripada “neoromantičarima”, pa zenitizmu i nadrealizmu. Godine 1931. umire mu žena, što će utisnuti pečat ne samo na njegov život nego i na literaturu. U diplomatsku službu stupa 1938. godine i u njoj ostaje do kraja drugog svjetskog rata. Za to vrijeme službovao je u Francuskoj, Sovjetskom Savezu i Egiptu. U domovinu se vraća 1945. Posljednjih godina života, zaboravljen i usamljen, sve više tone u alkohol. Umro je 18. juna 1954. i sahranjen na Novom groblju u Beogradu.
Risto Ratković nije napisao mnogo, ali ga izvjesna ostvarenja, prije svega poetska, čine rodonačelnikom moderne crnogorske književnosti. Prvu knjigu Mrtve rukavice (pjesme i pjesme u prozi) objavio je 1927, a iste godine i poemu Leviatan (zajedno sa Moni de Bulijem). zatim štampa knjigu kritičkih skica Ćutanja o književnosti i tragediju u tri čina “Zoraj”.
Zbirka stihova Dodiri izišla mu je 1952. a knjiga stihova Sa Orijenta posmrtno, 1955. godine. Izbor iz pjesnikovog poetskog stvaralaštva pod imenom Risto Ratković objavljen je u Beogradu a izbor iz poetskog, proznog, dramsksg i kritičkog djela Ponoć mene 1966. u Titogradu.
Ratković je autor prvog romana u crnogorskoj književnosti. Nevidbog, koji sadrži puno autobiografskih elemenata, slika prvi svjetski rat i otkriva do tada u literaturi jedan nepoznat kraj, prvi put je objavljen 1933. godine.
Ipak, Risto Ratković najpoznatiji je kao pjesnik. U njegovim stihovima dominira tratično osjećanje svijeta, sa čestim varijacijama kobi, promešenosti i smrti. Međutim, pjesme su mu pune refleksija, ljubavi i topline. Odlikuje ih izbrušen izraz i savršena forma.
Ratkovićevo književno djelo još nije u cjelini sabrano i objavljeno, ni dovoljno proučeno. O ovom piscu obuhvatnije su pisali: Milan Bogdanović, Velibor Gligorić, Radomir Konstantinović, Svetlana Velmar-Janković, Pavle Zorić, Sreten Perović i drugi.

BIBLIOGRAFIJA

• “Mrtve rukavice” i “Leviatan” (1927.), zbirke pesama
• “Ćutanja o književnosti” (1928.), eseji
• “Zoraj” (1929.), drama
• “Nevidbog” (1933.), roman
• “Dodiri” (1952.), izbor iz poezije
• “Sa Orijenta” (1955), putopisna proza

Slobodan Kalezić • Miroslav Đurović
Iz Čitanke, 1980. 

 

Celibat – velika nepravda

Priredila: Janja Zec

Objavljeno na: tacno.net
http://tacno.net/novosti/celibat-velika-nepravda/

Prije četiri godine povezalo se 14.000 svećeničke djece iz više zemalja koja su tražila i ostalu djecu svećenika da im se pridruže u traženju njihovih prava tako što će uputiti tužbu Vatikanu zato što im njihovi očevi uskraćuju ljubav i financijsku pomoć. Gdje su uzroci ovog problema?

***

U Njemačkom časopisu “Stern” od 14.03.2013. objavljen je članak pod naslovom Ja volim više moju suprugu nego moju crkvu. A na naslovnoj strani sa slikom bivšeg svećenika Antona Achenbrenera velikim slovima je napisano Ja volim Boga, a u zagradi: i jednu ženu.

Prema ovom časopisu dvanaest svećenika zahtjeva da novi papa ukine celibat, a i Katoličku crkvu oslobodi od njenih lažnih tvrdnji da Biblija zabranjuje osnivanje porodica katoličkim svećenicima. Svaki od njih ima ženu, njih deset je zbog toga napustilo Crkvu, a dvojica su još uvijek svećenici. Prvi put pričaju otvoreno o neprekidnom strahu da budu otkriveni.

Prvih dvoje su još uvijek anonimni, a ovako počinje njihova istina: Ona bi njega tako rado zagrlila. On, njen svećenik i ljubav, bio je pozvan u bolnicu da djetetu koje je bilo na umoru da zadnje sakramente. Ona ga je odvezla u bolnicu i čekala ispred bolničke sobe. Znala je kako ga je to potreslo. Kad je on otvorio vrata i izašao na hodnik, nije smjela da ga dotakne. Ljudi bi to vidjeli, a on je ipak još uvijek svećenik.

Žive već deset godina zajedno u svojoj kući; ona je njegova “domaćica“, a za kućne poslove imaju nekog drugoga. Rado bi pokazali svima da pripadaju jedno drugom, to što su zajedno čini im se potpuno normalnim: ljubav između žene i muškarca.

Dovoljna bi bila samo jedna crtica povučena penkalom novoga pape da učini kraj prisilnom celibatu, a o osnivanju porodice da svaki svećenik sam odluči. On bi tako ispunio želju 93% katolika u Njemačkoj. Papa ne bi oslobodio samo svećenike koji tajno vole ženu; oslobodio bi i Katoličku crkvu od laži da se svi svećenici dobrovoljno odriču ljubavi, seksa i osnivanja porodica. On bi time i vratio itekako neophodno potrebno povjerenje vjernika.

To je bio i razlog da su više od deset svećenika odlučili da o svojim ljubavima razgovaraju javno sa novinarima “Sterna”. Njima je zabranjeno biti svećenik jer su se odlučili za život sa ženom. Živjeti u tajnosti i strahu da svaki dan mogu biti otkriveni sve je teže izdrživo. Neki od njih su odugovlačili da se sretnu sa reporterima, ali brinulo ih je što Crkva u svijetu gubi svoje mjesto.

Oni Crkvi ne žele naškoditi, oni samo žele, po odlasku pape Benedikta XVI., da se šansa za reformu iskoristi. Svi traže od Rima: Dozvolite nam da i mi volimo!

Kad je bila Krist-König-Crkva i Ansbach tako puna kao jednog petka u oktobru 2010.? U toj crkvi ima mjesta za 300 vjernika, a tog petka došlo ih je nekoliko stotina više. Njihov svećenik Frank Gmelch koračao je prema oltaru, a uz njega jedna mlada žena. Ljudi su podigli u vis zelene plakate na kojima je pisalo “HVALA” i pljeskali oduševljeno bez prestanka sve do kraja ceremonije.

Frank je plakao, a i mlada žena. A s njima i mnogi prisutni u crkvi. Ljudi su pročitali u novinama izjavu da svećenik ima ženu i da želi vjernicima u crkvi reći istinu. Odmah su znali da je to njegov zadnji nastup. A i svećenik koji je radio u toj župi prije njega prekršio je zakon celibata.

“Ja sam tada razmišljao da sam dođem dati izjavu”, veli Frank Gmelch. “Ali mi smo odlučili da se konačno oboje pojavimo pred ljudima”. On je znao šta to znači: Tada je nosio crvenu kravatu na kojoj su bile naslikane bijele ovce – samo jedna bila je crna.

Sedam godina voljeli su se tajno. Sve je počelo putovanjem u Tansaniju, gdje su posjetili jednu afričku općinu, on kao svećenik, ona kao angažirana korska pjevačica njegove župe. Njihovi balkoni u hotelu bili su odvojeni mrežom od kamena. On je na kratko izašao da ispuši cigaretu, a ona je vješala svoju garderobu na svom balkonu. “Od tada smo svake večeri čekali da jedno od nas šuška po balkonu”, kaže Martina koja se sada preziva Gmelch. “To je bio signal za ono drugo da je jedno već na balkonu”.

Oni su kroz mrežu razgovarali do kasno u noć. Mreža od kamena nije ih dijelila nego štitila. “Kao ispovjedaonica”, kaže ona. Još prve večeri ona se usudila pitati o celibatu. On je rekao: “Svećenik ne treba ženu.” Nekoliko noći kasnije pitala je ponovo, ovoga puta odgovorio je: “Da smo ovakav razgovor vodili prije deset godina, možda bi kod mene potpuno drugačije završilo”. Poslije ove rečenice ni jedno od njih nije moglo spavati.

Da li je to bio samo jeden bezvezni razgovor? Jedna zabava? Ili su to jednostavno vruće afričke noći? Ili je bilo ozbiljno?

On je stvarno bio jedan Izabrani. Kad ga je biskup u Bambergu za pastora blagoslovio, on se istoga dana odvezao u svoje rodno selo Obertrubach. Kod table na kojoj je pisalo ime sela, dočekali su ga mještani sa počasnim pucnjevima i muzikom. Djeca-prvopričesnici svi u bijelo obučeni, veliki šator za 3500 ljudi… Svi su željeli prvog pastora iz svog sela da proslave. On sa svojih 25 godina bio je ponosan jer će konačno biti ono što je još kao dijete sebi želio. “Tada sam rado prihvatio i celibat.”

Svi svećenici poznaju ovaj širokogrudi osjećaj, neko poseban biti. To im olakšava odlučiti se za Boga, i po cijenu odricanja ljubavi prema ženi. Kao mladi kapelan u jednu župu doći, propovijedati, utjehe pružati, respekt, teškoće vjernika smanjivati, poslije nekoliko godina svoju župu samostalno voditi. Sve to daje anđeoski osjećaj.

“Oni tebi pod zadnjicu podvuku prijestolje”, kaže Johannes Wendeler, bivši svećenik, na njegovom dijalektu, koji tako dobro paše uz njegovo prirodno dobro raspoloženje. “Celibat? Ah, za mene je on ionako bio realnost. Sa mnom su djevojke željele samo razgovarati.”

Thomas Multhaup, tada svećenik u blizini Augsburga, vjeruje: “Kad ti sa ovim dopunskim paketom nastupiš kod zakletve, onda je lakše prihvatiti celibat”

Anton Aschenbrenner, tada svećenik u Niederbayernu, htio je sam čovječanstvo poboljšati.

Živio je kako mu je Crkva nametnula dok nije na TV gledao “Monitor” i vidio da i “Che Guevari također ne treba žena“.

Peter Schmieder, nekadašnji Kapelan u Regensburgu, kaže: “Ja sam bio uspješan, zadovoljan, sretan, ja nisam htio promjene, išlo mi je sve po želji. A onda dođe Bog sa udarcima“.

Koncil je propisao kao zakon celibat za sve crkvene pastire 1139. godine. Odgovorni i danas tvrde da je Isus živio bezbračni život da bi na taj način došao u raj. Drugi ukazuju da su apostoli bili oženjeni, a da Crkva zabranjuje ženidbe, jer bi žene i djeca koštale puno novaca. Sve samo teorija. U stvarnosti ne ostaju ni sve pape niti kardinali bez djece. Svaki pastor koji je dao izjavu za “Stern” poznaje i druge koji vole ženu, ili muškarca. U tom slučaju ono što olakšava situaciju je homoseksualnost, ali to je u Katoličkoj crkvi zabranjeno bez kompromisa. Crkva zabranjuje oboje i ne želi znati koliko je svećenika homoseksualaca, i rađe ne broji koliko ih je napustilo Crkvu jer su se odlučili živjeti sa ženom.

Johannes Wendeler, taj prirodni veseljak, smješka se i računa: Imao je sedam bliskih prijatelja na svećeničkom seminaru. Kad je sedam godina poslije svećeničkog obreda napustio Crkvu zbog celibata bio je već četvrti koji je to učinio iz istog razloga.

Recollectio – kuća kod Würzburga – je mjesto za svećenike na kom se opet susreću. Ta kuća je uvijek puna do zadnjeg mjesta. Šef kuće, Wunibald Müller , ljubazan gospodin je istovremeno i teolog i psiholog. Tom 62-godišnjaku otvaraju se psihe i srca koje je celibat doveo u tešku situaciju, jer im žena nedostaje, ili su zaljubljeni u neku ženu. S njim mogu o dubokim osjećajima, o ljubavim vezama, o aferama, ali i o prostituciji i pornografiji otvoreno razgovarati. Müller kaže: “Seksualnost se ne može jednostavno odbaciti.”

I taj Wunibald Müller, crkveni čovjek čija se kuća financira novcem iz više biskupija, zahtijeva dobrovoljan celibat. On je siguran da bi se tako mnogo više mladih ljudi odlučivali za zanimanje svećenika. Za njega je najvažnije da se u tom slučaju ni jeden svećenik ne bi morao iz svećenstva otpustiti, pogotovu oni koji su za taj posao rođeni. “Ja sam mnogo dobrih svećenika vidio kad su napuštali. To je uvijek boljelo”, kaže Müller. On gleda zabrinuto na Rim. “Želim još doživjeti da taj zakon nestane”.

U proljeće 2005. umro je papa Ivan II. Skoro tri godine prošle su od afričkih noći Martine i Franka Gmelcha. Dok je cijeli svijet plakao, oni su samo željeli da se celibat ukine. Oboje su radoznalo gledali u televizor i čekali da se pojavi bijeli dim u rimskoj Katedrali. Kad je izabran Josef Ratzinger, znali su da i dalje moraju ostati anonimni. U početku su za tu tajnu znali samo njeni roditelji. “No, bravo”, rekla je njena majka. A djed: “Prenesi tom svećeniku lijep pozdrav od mene”.

Njeni roditelji su znali da njihova kćerka neće moći svoju ljubav uvijek tajiti, dozvolili su svećeniku da noćuje u njihovoj kući. Svako jutro u pola pet, još u noćnoj tami i tišini, izlazio bi skrivajući se iz kuće, krijući se pored garaže, tako su žabe ostajale malo dalje pa nisu kreketale, jer to je za susjede bio znak da se nešto kreće. Svećenik je svoj auto uvijek negdje drugdje parkirao. Samo protiv tragova u snijegu nije bilo rješenja.

Martina je bila studentica, nosila je kosu kratko ošišanu, bila je jako atraktivna mlada žena. Mještani su se pitali: “Šta je to s njom, zašto nema još ljubavnika? Je li lezbijka? Kad je katkada na univerzitet došla na parti, lagala je drugim studentima: “Moj dragi im noćnu smjenu, radi u bolnici.” A njemu je rekla: “Frank, ako ovako nastavimo, mi ćemo se uništiti”.

Ima mnogo, zapravo većina je onih koji tajne veze izdrže, i onih koji s tim tajnama umiru. Kao i jedan par iz Bayerna. Oni imaju hipoteku na kuću. “Hoću li da idem u financijsku propast?” Njegova savjest je čista. Za njega je celibat uvijek bio crkveni bezvezni, a ne vjerski zakon. “Kod nas na svećeničkom seminaru imali smo svoj bazen. Mi smo pozivali i djevojke na kupanje. Naš bazen nazvali smo celi-bazen”.

Najteže je za te ljude i u starosti od 50 godina sakrivati se i od roditelja kao u doba puberteta, uvijek biti u strahu da se šta ne otkrije. To košta mnogo snage koja je potrebna za svećeničke poslove. Jer župa je sve više zato što je svećenika sve manje. U 1962. godini zaređeno je 557 svećenika, 2011. samo još 108. Ima svećenika koji rade i u sedam župa, a u svakoj je najmanje po 1000 stanovnika. U tim slučajevima su biskupi tolerantni. Tajnu ljubav zaobilaze, ili pokušavaju da pomognu: “Hoćeš li da te premjestimo u drugu župu?” Ovo pitanje poznaje mnogo svećenika. Ali kad javnost takvu ljubav otkrije, tad biskupi igraju igru bez milosti i respekta. Mnogi odbijaju te nemoralne ponude, jer oni svoju ljubav prema voljenoj ženi neće da skrivaju.

Te teškoće ne bih izdržao, misli bivši svećenik Peter Schmieder. “Ja sam imao najbolji izbor iz dva svijeta, ljubav za moje zanimanje, i ljubav za moju ženu” . Dogovorili su se da sebi tri mjeseca zabrane svaki kontakt. To je bio test. Kad se Petra vozila na prvi ponovni susret bila je jako uzbuđena. Znala je koliko on voli svoj poziv. On će reći: “Žao mi je, ali ja volim svoj posao”. Ali on je rekao: “Ja ću od posla odustati”. U zagrljaju su oboje plakali od sreće.

I konačno, ima onih koji svoju vezu pokazuju javnosti. “Kad je Birgit ostala trudna, situacija se kompletno promijenila”, kaže Anton Achenbrenner, iz Bayerise Wald. Tu najprije kao da je cijeli svijet propao. ”Bilo je ponuda iz župe: “Anton, upiši mene za oca”. On je to odbio: “Moje dijete neka zna da sam mu ja otac”. Rođena je kćerka, dali su joj ime Dorothea, što znači Božji poklon.

Za svakog svećenika, pastora, biskupa, papu koji se odluči za ženu, konzenkvence su iste, oni izgube sve: svjetlost zanimanja, župne i crkvene planove. Biskupija plaća u početku samo jednu pomoć. Otpušteni nisu osigurani ako posao izgube, ali imaju pravo na staračku penziju. To im Crkva po zakonu ne može oduzeti.

„U potpunosti “, kaže Johannes Wendeler u zadnjem razgovoru sa biskupom “kod biskupa prestaje bratstvo”. Svejedno, mnogi ostaju članovi Crkve: “Ona je moja domovina”, kaže Wendeler. On ide često u crkvu, čeka u redu na pričest. “Kad bi mi Crkva zabranila pričest, ja bih skočio i sa oltara uzeo kalež, jer ja sam ga nekada kupio.”

Skoro nijeden svećenik nije promijenio religiju, i pored toga što protestanti brak dozvoljavaju.

Frank Gmelch vadi jedno pismo iz svoje tašne što je nekada od jednog mladića dobio: “Šteta što moraš ići. Ti možeš protestantski svećenik postati. Onda se možeš i oženiti. Kasnije se vrati u katolike, imaš svoju porodicu i vratiš se nama.” Frank voli ovo pismo. On bi rado tako i napravio, ali on i dalje plaća porez Katoličkoj crkvi. On i ostali neće jednostavno svoju vjeru u Boga da bace, jer oni znaju razliku između Crkve i visokih crkvenih poglavara koji ljubav ne razumiju.

Većina otpuštenih svećenika promijeni općinu, i kad i ostali stanovnici idu nedjeljom u crkvu. Oni se nerviraju kada u propovjedima čuju da njihove kolege greške i krivice uvijek vjernicima stavljaju na savjest. O krivicama su dovoljno čuli, pogotovu njihove supruge koje se osuđuju kao grešnice jer su svećenika zavele. Ponekada ih tako i njihova familija gleda. Kao da za ljubav nije potrebno dvoje.

Partnerka svećenika Andreas Heger, iz Florstadta blizu Frankfurta, radila je 14 godina sa djecom i pripremala ih za prvu pričest, sve do augusta 2011., kad je svoju tajnu ljubav otkrila. Oboje su mislili da i dalje mogu bar kapelu za hodočašće u šumi održavati, jer to još niko nije perfektno radio. Kad su na Uskrs došli u kapelu, neko je svu dekoraciju sa našaranim jajima bacio u smeće. Novi svećenik joj je na to rekao: “Najbolje je da se odselite iz župe na drugo mjesto”. Prije godinu i pol su otkrili svoju ljubav, i od tada žive zajedno pod istim krovom. Ona radi kao medicinska sestra, on troši svoju ušteđevinu. Od nedavno dobio je Profil bei Xing, nada se da će dobiti i neki posao. Ali šta će on uopće raditi sa teološkim fakultetom?

Svi su prošli kroz ove teškoće. Uvijek čuju od Biroa za zapošljavanje da je za njih teško naći posao. Put do učitelja religije vodi samo preko Crkve. A to bi značilo da se bivši svećenik mora vratiti u početnike. To je jako dug put i na kraju odlučuje papa. Poslije smrti pape Ivana II Vatikan je svakoga odbio.

Ali, skoro svi svećenici su prešli u drugo zanimanje. Mnogi su, kao što je Anton Aschenbrenner, slobodni savjetnik. Kod njega dolaze ljudi kojima crkveni blagoslov nije važan. I homoseksualci iz rastavljenih brakova, a i oni koji žele svadbeno veselje doživjeti na slapovima Nijagare.

Drugi treniraju menadžere. Oni su navikli da koordiniraju. Ili odlaze u omladinske poslove. Ili grobare, kao Frank Gmelch, čiji novi šef reče: “Tebe je Gospodin Bog poslao meni.”

Od Protestantske Crkve u Lauf na Pegnizu, jednom malom gradu u Francuskoj, vodi popločana ulica ka jednom restoranu: “Kod bivšeg svećenika.” Vlasnik restorana je bivši svećenik, Tomas Kirsch. Na prvom katu čita jelovnik starija dama. Okreće se mužu, pa veli: “Pogledaj, ovaj ugostitelj se bavi i vjerskim savjetima“. Muž se smješka, pa veli da to odgovara imenu restorana na tri kata. U prizemlju se prodaje “samostansko pivo”, nude putovanja i hodočašća. Na prvom katu jedu i piju gosti do kasno u noć. Krajem mjeseca bit će premalo mjesta, dolazi sestra Doris iz Samostanske pivovare Malersdorf i prezentira svoje pivo. Kad joj je Kirsch ispričao svoju prošlost, ona reče: “Dečko, nastavi tako i ubuduće.”

Gore pod krovom je njegova biblioteka. Tu dolaze ljudi za koje je on ostao i dalje svećenik. Rado se voze iz njegove bivše župe 12 km do njega, jer oni samo s njim, i ni s kim drugim žele porazgovarati. On više nije svećenik, ali pastor ostaje, kao i svi drugi. Zaređivanje za svećenika se ne može nikada izbrisati. To je njima svima jako važno. Oduzet je samo posao, a ostalo ostaje.

Svaki koji odlazi ostavlja iza sebe veliku prazninu. U bivšoj župi Franka Gmelcha, Ansbachu, još uvijek nema nasljednika. Jedan svećenik iz Nigerije zamijenio je Franka jednu godinu. On je mnoga srca osvojio, kažu ljudi iz Ansbacha, ali je jako teško njegov njemački jezik razumjeti.

Bernhard Kirfel, profesor sociologije, je također bivši svećenik. Njemu crkva služi kao istraživačka ustanova. On je i knjigu napisao pod naslovom “Das Ende des Klerus” (Kraj klera). U toj knjizi se nalaze interesantni podaci: svaki treći reformirani svećenik je svećenički sin, mnogo puta svećenički unuk, ili praunuk. Mnogi mogu svoje porijeklo istražiti do vremena Martina Lutera. Reformirana crkva do danas nikada nije imala nedovoljno svećenika. I sam predsjednik njemačke biskupske konferencije, Robert Zollitsch, je protiv celibata, i protiv zabrane mišljenja. Još ranije su njegove kolege Karl Lehmann i Ludwig Schick sumnjali u celibat.

U Hammeburgu, malom grad u Francuskoj, prije četiri godine, od kada je svećenik Michael Sell morao napustiti župu, svakog se četvrtka sastaju vjernici i mole za reformiranje u crkvama i dobrovoljne odluke o celibatu.

I u drugim zemljama Evrope sumnjaju ljudi u istine celibata. Među njemačkim svećenicima postoji jedna izreka: u Italiji napravljen, u Francuskoj nasmijan, u Njemačkoj živio. Šta se još mora desiti da bi Rim reagovao?

Jophannes Wender, lijepo raspoloženi bivši svećenik iz blizine Kölna, kaže kako bi to bilo kad bi svi svećenici koji imaju problem sa celibatom rekli: “Ove nedjelje nema svete mise“?; bile bi mnoge, mnoge crkve zatvorene.

Ni jedan svećenik nije se pokajao što se odlučio za ženu. Svi oni zahtijevaju od novog pape da ukine celibat. Svi savjetuju svim svećenicima koji vole ženu: imajte kuraži.

Frank Gmelch je ponosan na dan kad je stao ispred biskupa da mu kaže istinu. Biskup mu je postavio dva pitanja koja se postavljaju kad se svećenik zaređuje: “Jesi li spreman bez braka živjeti?” Gmelch je odgovorio: „Ne.“ Drugo pitanje: “ Obećavaš li čast i poslušnost prema biskupu?” I opet Gmelch odgovori sa: „Ne.“

Od prije nekoliko sedmica stoji u njegovom regalu jedna crno-bijela slika, snimljena 29. januara 2013. To je ultrazvuk snimka. Još se ne zna da li će biti rođena djevojčica ili dječak.

On je bio monah, ona časna sestra. Oboje u jednom redu gdje vlada apsolutna poslušnost. Wolfgang Detenkofer, kasnije zaređen za kapelana, a ona, Sieglinde Lakmeyer, radila je kao nastavnica. Onda, 1972., sreli su se na meditaciji. Napustili su svoje crkvene zadatke i zasnovali brak, vjenčali se. Taj brak je razveden. Kasnije su se ponovo vjenčali. Danas imaju i dvoje unučadi.

Pa i ja, koja sam vam priredila ovaj tekst, bivša sam časna sestra. Ali napustila sam samostan. Na rastanku reče mi sestra Dani: „Mnogo zvanih, malo odabranih.“

“Roman koji inzistira na bosanskom identitetu” – ATIF KUJUNDŽIĆ

**** * *

Atif Kujundžić, književnik***

ROMAN KOJI INZISTIRA

NA

BOSANSKOM IDENTITETU

* * *

Ramiz Salihović. Očev testament. Roman.

2013.

 

* * *

        Svoju romanesknu priču Očev testament Ramiz Salihović /Radiči, Goražde, 1945., Modriča, Tuzla/ počinje prepoznatljivim elementima i likovima svojih ranije objavljenih priča. Salihović nije književno ime od jučer koje se probilo svim i svačim u vremenu opće zabune i poremećenih vrijednosti. Riječ je o čovjeku koji osim stvarnog dara – ima neporeciv dignitet pisca u vremenima kada su arbitrirali književni časopisi Lica, Odjek, Život i dr., te ljudi kakvi su bili Alija Isaković, Čedo Kisić, Muhsin Rizvić ar, etc. U vremenima kada je dobio brojne i značajne nagrade za priču i poeziju.

        Salihović od početka spisateljskog rada njeguje i razvija iz ostvarenja u ostvarenje postmodernički diskurs uporednim promišljanjem smisla i vrijednosti književnog teksta i njegovim stvaranjem. Nebrojeno put ponavljajući činjenicu da je izbjegao iz Bosne ne ponijevši gotov rukopis – knjigu priča Čekajući Borhesa, nedvosmisleno se predstavlja i uistinu narcisoidnim autorom, što je već postmodernistička strategija metaproze.

        Osim toga, Salihović djelotvorno iskazuje samosvjest o artificijelnom i retoričkom statusu svoga pripovjedanja, što biva očitim na kraju skoro svake cjeline/poglavlja/priče – kada intimno promišljajući ispisani tekst, ustvari dovodi u pitanje i sumnju do poništenja prethodno rečenog kao moguće vrijednosti osobnog iskaza.

 

        Riječ je o izbjegličkom životu na brodu Titanic. U koritu rijeke Elba, koji nadomak hamburške luke, zajedno sa njegovom ukletom posadom – ratom prognanim i izbjeglim Bosancima i Hercegovcima – i de facto proždire hrđa beznađa i narušenog, u pitanje dovedenog osobnog identiteta. Salihović se ne libi da bude i svjedokom tog života, osobnim primjerom i primjerima drugih što naglašava i potcrtava na razne načine oneobičavanjem i tako – od svih drugih – drugačijim životima. Tako i definitivno zaobilazi konvencije čisto realističnog pripovijedanja.

 

* * *

        Ljudi na ukotvljenom brodu vrtlože svoje prognane živote i životne priče, svoja psihotična, opsesivna i granična stanja svijesti pomjerene izbjeglištvom. Priče o svojim životima, ljubavima i bosanskim kućama, čije akvarele i makete pravi slikar i profesor Amar Doborski, a žitelji Titanica prepoznaju kao autentično svoje. Tako, u iznuđenoj i krajnjoj privremenosti svi zajedno s Titanicom sve više srastaju, kao s pouzdanom mogućnošću potonuća i nestanka zanavijek.

        Utjehe nema i niko se ne usuđuje ukazati na mogućnost gdje bi mogla biti. Rezignacija raste. Ljudi su tek relikti onoga što su nekada bili. Ostaci negdanjih bića koja se ispunjavaju akvarelima ili maketama koje ih podsjećaju na njihove kuće. Prepoznavanje Sunca, Mjeseca, plovećih oblaka ili Siriusa kao konstanti /madavrlo dalekih/, još je jedini sadržaj kojim se mogu ljudski ispuniti i sačuvati prisebnost.

 

        Međutim, nema privikavanja na valjanje broda na talasima.  Morska bolest i ošamućenost s protjecanjem vremena uzima maha. Amar Doborski će i umrijeti i biti sahranjen/ukopan na opskuran način, na hamburškom groblju i parceli određenoj za pokop prognanika Muslimana. Tako njihovo progonstvo pečati njihove živote smrću i postaje stvarnošću progona i definitivno drugačijeg prostora od zavičajnog, zauvijek.

        Sa njihovim smrtima, biva okončan otužan i ružno osmišljen proces, pa umjesto zdrave svijesti i pameti o sebi i svijetu, otac Amar Doborski sinu Ademiru ostavlja oporuku koju može otvoriti tek 2010 godine.

        Je li to bojazan da se u sinov život ne unese nemir? Je li to želja, da se opruka sa amanetom otvori kad će Sin moći preuzeti odgovornost za stvarne procjene i mišljenje o sebi i svome Ocu, kao i barem dio odgovornosti za eventualno kriv odnos – na svoju dušu?! Ili, tek ogoljena činjenica, da se moralo povinovati nemilosrđu i silini zla s nekom odgodom.

 

        Riječ je o iskristaliziranoj procjeni Amara Doborskog i kompliciranoj projekciji nacionalnog identiteta načetog u mnogim aspektima i sačuvanog tek u jeziku i tragovima svijesti o osobnoj povijesti i porijeklu. U skromnom sjećanju na drugačiji život u prošlosti. Duž tog puta, kako je stjecan – tako je i ostao njihov identitet čijim je sastavnim dijelom i bio.

        Ustvari, tek sada biva sasvim razvidnim, kako su sitne duše i mali ljudi u prethodno mirnom životu maloumno nastojali umanjiti, neznalački cinički negirati vrijednosti života koji su živjeli. Života u koji su se i sami ulagali, a čije vrijednosti sad i bez ikakve ideologije – ostaju povijesno verificirane još uvijek živim prisustvom i sposobnošću da istrajavaju jezično, kulturno, emotivno, komunikacijski, u grču – kao u samrtnom hropcu.

 

* * *

        Razvoj događaja je takav, pa su postojale nebrojene mogućnosti da se sve dogodi i odigra drugačije. Ali sada, kada se dogodilo, stvar je konačna i bez mogućnosti korekcija, a ljudi i najviše humanističke vrijednosti su obesmišljeni. Potom, postepeno, postaju svjesni i kako nesreća zaglupljuje, što bi rekao Pol Valery. Ustvari, nesreća dokida mogućnosti koje su samo trenutak ranije bile, uistinu stvarne. Čovjek koji osobno smišlja zlo, ne može se snaći u irealnom prostoru nesreće i općeg propagandnog zaglupljivanja koje – iako stvarnost – liči na san iz kojega se treba probuditi i rasaniti, o kojem se treba osobno razuvjeriti, što na Titanicu biva dokinuto samom pozicijom broda koji više neće zaploviti.

        To je intiman proces rastajanja od identiteta i stvarnosti njegovoga poništavanja, dok u pozadini cijele priče uništavaju i zemlju iz koje se moralo izbjeći u inozemstvo, u izbjeglištvo i progonstvo, u nedođin koji će na čovjeka nasrnuti svojom stvarnošću i drugošću nesviklosti života, jezika, kulture…

 

* * *

        Ramiz Salihović je poetički, stilski i poetski zreo pisac. Misli koje se roje pretvara u odmjerene rečenice i često u blistave pjesničke slike. Salihović vješto koristi svoja znanja o književnosti i jeziku, rafinirano barata mogućnostima jezika i definitivno ga doživljavajući kao hajdegerovski kazano kuću svoga bitka, u kojoj umjetnički oblikuje svoje viđenje svijeta. Oduvijek naklonjen pisanju, tu mogućnost sve dublje doživljava kao jedinu opciju da ostane/opstane svoj i kad je dijelom drugih.

 

        Ademiru Doborskom u Bosni je ostao rukopis neobjavljene knjige priča Čekajući Borhesa, o čijoj se sudbini pita i što Ademir pretvara u lajtmotiv svakog promišljanja o zemlji iz koje je izbjegao. Nikako, nije nenamjerna asocijacija na Čekanje Godoa Samuela Beketa, tj. teatar apsurda i apstraktne proze Jorge Luisa Borgesa. Ni najmanje. Gubitak identiteta jeste humanistički apsurd, a sve skupa stvarnost objelodanjivanja apstrakcije unutarnjeg doživljaja svijeta, svoga i drugih, ratom opustošenih i obesmišljenih života. Odlazak iz Bosne bio je i bjekstvo od apsurda, koji je bez sumnje nazirao još pišući knjigu priča pod tim naslovom.

        Ustvari, ovo je introspektivna i retrospektivna projekcija svoga i poznatih, bliskih ljudskih života. Svoga tragalačkog spisateljskog puta i imanentno filosofskog, praktičnog i teorijskog smisla i odnosa u ovosvjetskom zamešateljstvu općeg prisustva. Salihović je pisac šireg obzora.

 

* * *

        Pokušaj pronalaženja i osnaživanja narušenog identiteta, Salihović vješto pretvara u priču koju fabulira od trenutka odluke da se vrati u Dobor podijeljen na lijevu i desnu stranu, sa živim bratom Ishakom i nestalim bratom Džaferom. / Oni kojih više nema, nerijetko su više tu nego li mi koji nazočima. U nama pouzdano, ali i inače./ Porušena je očeva kućom i samo se još klate vrata između dva nakrivljena stuba. Porušen očev atelje. U dječaku Vl/Adi i neuspjelom pokušaju da kontaktira Valentinu, poslije njezinog drskog i provokativnog pisma, u kojem sugerira da je Vl/Ado njegov sin – prepoznaje dio sebe ranijeg.

        Uz napomenu da živi u njegovome stanu i ima rukopis njegovih priča Čekajući Borhesa, Valentina se izazovno poigrava kontinuitetom njegovoga književnog rada i života, njegove prošlosti i sadašnjosti i izbjegava kontakt, čime i otvara i produžava i usmjerava proces njegovoga povratka.

 

* * *

        Nakon bezuspješnog nastojanja da barem razgovara o povratku u Dobor i povratu svoje imovine u posjed, kreće natrag u Njemačku. U povratku, putujući od Hanovera do Hamburga, prepoznaje mladog stranca u gradskom autobusu i saznaje da se zove Said Bilal. Student historije iz Palestine, iz malog sela u blizini grada Nablus /koje je napalmom uništio, a potom i posjeo Izrael/.

 

        Puno više od svake mogućnosti koincidencije jeste, što i Said Bilal ide na Titanic, radi premještaja iz azilantskog centra. Obojica ovlaš poznaju njemački jezik. Odmah po međusobnom predstavljanju, Bilal Ademira oslovljava: Brat Bosanac! Brate! Bilal Said je kao i Ademir, izvrsno razumio bosanske prilike i očitu palestinizaciju zemlje i naroda u osobnom iskustvu.

 

* * *

        Svakako, to je trenutak u kojem se čovjek nužno odriče željenih i slućenih mogućnosti identificiranja sa samim sobom i svojim određenjem, trenutak u kojem tone u ništavilo ili se zaklinje na borbu do kraja života. Do pobjede ili smrti. Svakako, to je trenutak u kojem čovjek sam i rezolutno dokida ili verificira svoje, do trenutak ranije jasne ciljeve i namjere.

 

        Treba uznastojati i nastaviti život barem od tačke odlaska sa Titanica u Bosnu, u Dobor. Valja objasniti supruzi Selmi neuspjeh i povratak bez željenog ishoda. Selma se i tako protivila njegovom odlasku. Sve njezini protivrazlozi, sumnje i slutnje su se obistinile. Prešao je preko /4.000km/ četiri hiljade kilometara u odlasku i povratku – tek-tako. Valja sada sve to poravnati kako bi se život nastavio. Život je kontinuitet sa identitetom ili bez njega, ali jedanput prekinut, nikad se neće nastaviti.

 

        Neuspješno putovanje u Bosnu i Dobor, u Ademiru, sada i izbjeglički smještaj na ukotvljenom Titanicu čini pouzdanom i pozitivnom tačkom. Što je nevjerojatno. Procesi akulturiranja su intimni, neosjetni i samo iznimno prepoznatljivi i jasni. Čovjek u nevolji opsjednut je nevoljom. Čovjek se i nehotično privikava na sve moguće uvjete i to mu biva svojstvo koje ga i spašava i proždire, čini živim i istodobno ubija.

 

        Tragedija izgnaničkog boravka na Titanicu prvi put i u Ademirovoj  njegovoj svijesti, pozitivno se reflektira, mada je riječ o činjenici negativnog predznaka po ljudski identitet. Prisjeća se minulog života na brodu i prepoznaje tačke spajanja i srastanja u svome životu i kuburacijama sa njemačkom administracijom, kao bitnim elementima iskustva novog čovjeka o kojem do maloprije nije imao svijest. Nužda zakon mijenja. I čovjeka, također.

 

* * *

        Psihološki pronicljivo, iskustveno spoznajno nedvosmisleno, spisateljski verzirano i vješto, Salihović donosi bezbroj najintimnijih pojedinosti iz prognaničkih biografija i života naših ljudi u inozemstvu, posebno u izbjegličkim kampovima i smještaju na brodu Titanic. Salihovićev odnos spram ljudi i njihovih života, minuciozno je odgovoran i precizan. Jednako u iskazu i donošenju njihovih likova i iznošenju njihovih tegoba. Ta okolnost čini Salihovićevu knjigu Očev testament – važnom knjigom u bosanskohercegovačkoj književnosti.

 

        Osim bosanskih prognanika, tu su i ljudi sa svih strana svijeta čije se biografije susreću u tragičnom životnom usudu i susretu sa drugim jezikom i drugačijom kulturom. S nepoznavanjem i manje ili više uspješnim učenjem stranog jezika. U stalnoj patnji za domovinom i obiteljima, za gubicima u zemlji i brizi kako da se preživi – radi povratka, da se sastavi dan sa danom, mjesec sa godinom.

 

        Salihović je otvorenog srca i razuma doživio zemlju koja je njemu i drugima pružila utočište i priliku za preživljavanje u trenucima kad su već izgubili svaku nadu i kad je prijetio očaj. Potom, u iznimno složenim prilikama svaki život ima svoju tenziju i dramaturgiju kontinuiteta opstajanja. Jednako, kao i međusobne naklonosti i odbojnosti, prijateljske i ljubavne veze, koje su ponekad tu da ljude spasu, a ponekad i da ih definitivno potope i pokopaju kao beznađe ili kraj svijeta.

 

        Konačno, tu su brojne priče za usporedbu, utjehu ili lakše podnošenje prilika. U beskonačnim monolozima i dijalozima ljudi pretresaju svoje i tuđe živote. Traže izglede i tamo gdje ih ne može biti. Npr., u priči kako je ruski pisac Andrej Makin dobio nagradu Gonkur, a potom i francusko državljanstvo. Kako je Čarls Bukovski pedeset godina živio kao beskućnik, a onda ga otkrivaju mladi izdavači i on kupuje kuću u Kaliforniji.

        Etc.

        Nebrojene su varijacije i modaliteti.

 

* * *

        Mogućnost da čovjek dođe do zaposlenja čini okosnicu potencijalnog spasa i produžetka oslabjelog/načetog, starog i uspostavljanja novog – kao kontinuiteta osobnog identiteta.

        Smrt člana obitelji ili prijatelja, koja uključuje i pokop u tuđoj zemlji, kao da fiksira nastavak propadanja do kraja i u beskraj. Hrđave vijesti su, povremene tačke koje tekst čine konačnim životnim i literarnim iskazom Autora.

 

        Brod Titanic je ukotvljen na/u Elbi. Ali, čovjek se kreće. U svome životu i sjećanju. Ali, čovjekovo kretanje sve više asocira na valjanje Titanica na valovima. Makar i slijedeći očev testament, živ čovjek se ni u snu smiriti ne može.

 

* * *

        Teorijski i književno obaviješten, Salihović u pripovjedački tekst uključuje zanimljiv umetak iz testamenta Amara Doborskog. Naslovljen kao Metapriča, a koji u Testamentu funkcionira, kao P. S. /post scriptum/. Dakle, refleksivno dopisivanje testamenta na tragu života u svojoj obitelji i odnosa sa sinom Ademirom, koji je, ustvari, želio da njegov Otac bude pisac…

        U ovom smislu i značenju, ilustrativan je navod s kraja ovog dijela teksta/rukopisa/ knjige:

 

        Moje sestre, priče, ovladale su Ekom i Tolstojem kao ja Ocem. Jer, kad priča ovlada piscem, pisac počinje da piše, govori /vjerojatno kao i njegov Otac!/ On, zato i ne zna kuda će ga priča odvesti.

        P. S.

        Sve što sam slikao, čitao i pisao, radio sam prvenstveno za moju dušu, moj nedosanjani san. Lijek za život.

        Amar Doborski

 

        Ademir je poražen Očevom ostvarenom voljom da funkcionira unutar zadatosti osobnog identiteta do nivoa potpunog izjednačenja sa svojim iskazom o samom sebi. Da opstane voljan do kraja i samodovoljan u tome. Usprkos svemu.

 

* * *

        Post festum:

 

        Ademir Doborski shvata šta je intimno želio i bio, a u čemu je intimno ostao iznevjeren: Želio je da njegov otac Amar postane pisac. Otac je postao samo ono što je želio biti. I, kao da je to nedovoljno i malo, poražen je činjenicom kako je samo: Živio svoj život. Što je u biti ostvarivanje najvišeg životnog zahtjeva u svakom čovjeku, što biva živim dokazom kako je Amar Doborski bio mudar i imao pravo.

        Djelomično i zbog toga, Salihović na postmoderan način problematizira čin pisanja – nastajanja književnog djela, iz najrazličitijih aspekata u rasponu od usvojenih književnih teorija do osobnog odnosa prema životu, ljubavi, poslu, prijateljima i spisateljskom radu.

        Sve je u funkciji identifikacije čovjeka koji je, evidentno, postojao prije rata u Bosni i Hercegovini i živio na Doboru.

 

* * *

        To navikavanje na život ima najčešće vrlo gorak okus privikavanja na zemlju i zlehudu perspektivu življenja. Nestali su poznati ljudi. Poznate stvari dobile su druga imena. Život se otvara u svojoj svekolikoj nevjerovatnoći za oko i imaginaciju. Sve je više nevjerojatno nego li stvarno.

        Mada su likovi mahom poznati iz Salihovićevih priča koje su tu i tamo nagovještavale i opisane događaje, u romanu Očev testament dobijaju puniji smisao, literarno bivaju dovršene.

 

        Salihović je sada širi i oslobođeniji u zamahu i opisu.  Precizniji je u oblikovanju zamisli. Opsesivno je istrajan u svojim spisateljskim nakanama.         Salihovićeva priča smisleno i narativno, od stranice do stranice i dramaturški narasta. Tekst je sve više i značenjski bogat. Literarno i estetski zgusnutiji, da bi nagomilana pitanja dobila svoje adekvatno rješenje – na samom kraju priče.

       

        Pouzdano, knjiga će biti vrlo interesantna čitateljima najrazličitijih obrazovnih i profesionalnih profila na koje Autor, nesumnjivo unaprijed računa. Osim toga, Bosna i Hercegovina će morati sve više računati sa dijasporom i akulturacijom bosanskog čovjeka i njegovoga bitno izmijenjenog identiteta, a tako i drugačijeg shvatanja domovine i njezine tradicije.

 

Travnja, anno Domini, 2013.                           ak

* * * 

75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige 4/1.

Telefon: +387 61 734 977. E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

_____________________________________________________________

 

DUHOVNI GEN – Marjan Hajnal

Marjan Hajnal

DUHOVNI GEN

– Dokinuće tlapnje o naciji –

.

Reče mi Čovjek: „Uzaludno je pokušavati od sebe pobjeći“. Naravno da je u pravu. Ni sam nisam nikada mislio drugačije. Doduše, ja baš i nisam bježao. Možda zbog mučnine koju stekoh još u svom ranom dobu gledajući sve one koji su na razne načine nastojali izbrisati dio memorije zapisane u njihovim hipokampusima. Neki su to činili mazohistički nasilno, drugi su neželjeni dio svog bića postupno uništavali suptilnijim metodama. Jedan od njihovih metoda je infiltracija. Drugi će taj gest nazvati asimilacijom. Svjesnim činom? Ili, podsvjesnim prepuštanjem zovu opstanka, makar po bilo koju cijenu? Konvertitstvo je prastar fenomen, vid kulturološke i socijalne mimikrije. Ne žurimo reći da to nije u redu. Sila Boga ne moli, niti žena puno razmišlja kad treba sačuvati potomstvo. Držanje do časti je časno, ali se pokazivalo i pogubnim.

.

Rukavica bačena u lice nacio-lingvistima

Umjereno brzom pretragom u svom korteksu za nepun minut bez rječnika i “googlanja” nađoh trideset pojmova vezanih za riječ rod. Rod, porod, porodilja, rodnica, porodilište, novorođen, mrtvorođen, rođendan, urođen, prirođen, urođenik, sroditi se, oroditi se, odroditi se, izroditi, izrod, rodoskvrnuće, roda, priroda, rodbina, porodica, rođak, rodni, rodoslov, preporod, urod, rodonačelnik, rodoljub, narodnost, narod… Takav slikovit raspon leksičkih kombinacija zasigurno ne posjeduje nijedan drugi jezik.

Kažu da se vrijednost čovjeka može izraziti znanjem jezika. Onda ja nisam posebno vrijedan, ili nadaren, ili su moje čakre insuficijentne. Za utjehu, volim svoj maternji jezik i srećan sam kad mogu ostalim poli-lingvoidima dokazati neiscprnu ljepotu i bogatstvo tog jezika kojeg zovem maternjim Bosanskim, jer mi je majka Bosanka i sam sebe zovem Bosancem. Rekoše već brojni znalci sve u prilog višestoljetnjeg postojanja autentičnog bosanskog govora i pisma, pa da to ne ponavljam. Neprijatelji Bosne negiraju tu nespornu autentičnost. Neka oni uzalud i dalje nastave sa svojim osporavanjima, osporiće na kraju sami sebe. Najkraće, Bosna je odvajkada zemlja pismenih ljudi koje je krasio divan melodičan i kristalno pročišćen govor. Istina, kvarena je njegova ljepota i taj proces narušavanja izvorne ljepote bosanskog jezika, nažalost, traje i danas, zahvaljujući raznim tendencijama i uticajima. I pored toga, volim taj jezik više od bilo kog drugog čija mi je upotreba dostupna (oskudno i samo za privatnu upotrebu govorim francuski, engleski, nešto bolje služim se hebrejskim, iako ih u literarnom pogledu solidno poznajem). I ne vjerujem da se u bilo kom jeziku kao u bosanskom može dostići toliko širok spektar prostora za jezičke igre. Možda u kineskom, svahili, ili laponskom, ali te jezike nažalost ne poznajem. A i zašto ih učiti pored ovog obilja koje imam? Neka drugi uče moj jezik. Pomenuti primjer sa izvedenicama iz riječi rod samo je jedan među brojnim, ali značaj upravo te riječi je posebno aktuelan kada se svim silama iz raznih memljivih podruma nastoji iznjedriti mračna oluja kojom bi se pomeo najvažniji izvedeni pojam – narod. Neće uspjeti! Jer, narod je na-rod, tj, nad-rod.

[U mitologiji Starih Slavena bog Rod je tvorac života, slavenski Oziris, vrhovno božanstvo vasione, zaštitnik zemljoradnje, porodično-rodovski bog].

.

Kvazi-genealogija stereotipne endemske zavedenosti eugeničkih eu-genetičara

Da li je genetika znanost? Ili je usavršeni relikt spiritualnosti? Eksperimentalni šamanizam? Nazvao bih je, uslovno, iluzornom potragom za desetom dimenzijom Stvaranja. Svakom po volji. Ja se nemam namjere odreći ničeg lošeg što je povijest odložila u mojim hipokampusima. Greške su spasonosne i jedine koje otvaraju spiralu progresa. Totalnoj amneziji može težiti samo onaj ko je dosegao najviši stadij arhetipske samospoznaje o svom vlastitom pragrijehu. Iz nemoći suočenja sa njegovom silinom, počinje pad u seanse očaja koji se nerijetko u nastupima krajnje pomračenosti uma u ekstremnom bolu duše završava ili masovnim ubistvom ili suicidom, ili oboma. Umjesto takvog finala, nije li mnogo lakše prihvatiti sebe kao sebe? Ničeg jednostavnijeg ne bi bilo kada bismo pristali da lopovima, huljama, probisvijetima, špijunima, ubicama, siledžijama, izdajnicima i ostalim demonima prošlosti nagomilanim i komprimiranim u našim genomima kažemo odlučno: Ne! Ne idete dalje sa mnom! Ni u meni, ni pored mene, ni iznad moje glave, ni ispred mojih nogu. Odbijam da i dalje odgovaram za krivice mojih predaka! Neka je moja genska riznica dio njihove, ali, ne trebam ni njihovu zloću, ni njihovu dobrotu. Imam vlastitu savjest. A da ih kao vaišnava sve mogu iskupiti kroz svoju molitvu, od toga ne bježim. Što god bio, kako god vjerovao, gdje god se nalazio, oni su moj narod.

.

Ko sam? Što sam?

Prekipjelo mi je odavno od nacional-šovinista. Zbog njih sam držao svoje najbolje ja sputano okovima nekog neopravdanog stida. A ja je ustvari mi. Sada ih oslobađam. Zbog roda. Nemam se namjere odreći sebe u onima koji su bili plemeniti, najbolji, makar ja bio dominantni Druid, Kelt, Ilir, German, Rom, Etruščanin, Cincar, Tračanin, Skit, Dardanjanin, Slaven, Skordisk, Rimljanin, Hun, Gepid, Got, Avar…

Da se ne osjećam bivšim rimskim legionarom-dezerterom prešlim na stranu branitelja Jerusalima nikada se ne bih (ponovo) našao u Izraelu. Zato mogu svima reći sve što je negativno u vezi sa pojmom nacija. Podvala je to Latinjana, opaka i ogavna. Iako bi mi po stručnoj osnovi trebala biti jasna sociološka i filosofsko-politološka platforma kategorije nacija, vješti manipulatori gotovo da su uspjeli pomutiti čak i moje predstave i uvjeriti me u ono što čini okosnicu njihove perfidnosti u isticanju razlike nacije i naroda.

Prvo, koriste metod odrođivanja roda od naroda. Dokazuju da su Slaveni bili samo okupatori i da Bosna nema ništa zajedničko sa slavenstvom. Molim? Uredu, nisam ni ja slavenofil, ne obožavam Ruse, ni Ukrajince, ni Bjeloruse, ni Poljake, ni Bugare. Ali, šta da imam protiv Čehinja? I zašto da povjerujem u nebuloštinu o Hrvatima kao neslavenskom narodu? Dinamika haplogenskih istraživanja je više nego dirljiv dokaz maloumnosti pseudo-znanstvenika koji zanemaruju temeljni princip funkcioniranja čovječanstva – humanost. A ona je esencijalni substratum duhovnog gena. Genetski njemački „čisti arijevac“ je čisti komunist zadojen cionizmom! Kako? Jednostavno!

Cionisti su najizrazitiji duhovni arijevci, jer su getoizirajući svoj haplo-gen prvi stvorili haplo-naciju. Slijedeći ih, da bi ih pokorili i preko Hrista bili lažno pokoreni, Rimljani su jasno rekli (Ciceron, – prav. Kikero, – protiv Marka Antonia, 44. p.n.e.): „Omnes nationes servitutem ferre posunt, nostra civitas non potest“. Nažalost, naši teoretičari trče s olako sklepanim prevodima. Civitas nije samo „građansko društvo“, ono je društvo robovlasnika. A kako mogu ići skupa robovlasništvo, demokratija i višenacionalno zajedništvo?

.

Instant-podvale

Šta mislite ko je bio prvi rimski papa? Podrazumijeva se da vam u Rimu niko neće otkriti da je to bio Židov, Herod Veliki, posve nepravedno optužen umjesto svog nasljednika Heroda Antipe za Hristovo pogubljenje. I krug se zatvara. Tko želi, shvatiće. Najveći neprijatelj Bosne i Bosanaca bila je i ostaće – crkva. I njena ogorčena borba da zadrži dominaciju postaće beskrupuloznija nego što je ikad bila. A nacija je njena crna divizija.

Zar naivno i dalje ne uočavate da je krajnja namjera Haškog tužiteljstva da oslobođajućim presudama osvjedočenim ratnim zločincima legalizira krstaški intoniran democid? Njihovim oslobađanjem oslobađa se mržnja, s ciljem da se ustostruči i perpetuira novi nagon za razaranjem. Mirotvorstvo nikada nije bilo u interesnom fokusu zagovornika tzv. nacionalnih demokratija i demokratskih nacija, što samo po sebi izgleda neodrživa tautološka besmislica, prazna fraza bez uporišta u stvarnosti. Ali, naši brzopleti instant-teoretičari sve unaprijed znaju i prije nego je igra postavljena. Dodjeljuju (podvaljuju) Bošnjacima naciju kao državnost-nacionalnost, a vjersku pripadnost podvode pod narodnost. Da nije tragično bilo bi urnebesno komično.

.

Duhovni gen

Pobogu, braćo mila! Zaista, zaista vas sva Bosna pomiriti neće! Kada ćete utuviti u svoje glave osnovnu dijalektičku poentu civilizacije: svaki čovjek je drugom čovjeku brat! Niko nema pravo ni na jedan negativan stav prema drugom. Zato je i stvorena Povelja Ujedinjenih Naroda. Znate li šta je tačan uzrok bratoubistva? Odgovor je: nacija. Bezočno vas lažu drugim, njihovim „istinama“. Cilj im je uništiti narode i reducirati svijet na četiri nacije. Ako globalisti trijumfuju, pa neće li najmoćniji nacionalist – Hitler, postati njihov najveći guru? SAD nisu primjer, već anti-primjer nacije. One će se raspasti kako su i nastale. A narod, i samo narod je taj koji tvori ustavno uređenu državu. Svako ko preferira pojam nacije reafirmira Lenjinovu frazu o samootcjepljenju koje je mnoge narode odvelo u građanski rat, na kraju i u Drugi svjetski rat, a izbije li i Treći, to će se desiti s identičnim predznakom: država = nacija. Sva trojica kolovođa rata u Bosni imali su iste premise: kao „konstitutivan narod“ biti svoj na svom i vremenom to „svoje“ (umišljenu, inplantiranu, tzv. naciju) podići na nivo države. E, pa u krvavoj praksi se pokazalo da to neće moći. Zato, i ja kažem i poručujem: neće moći, jer umišljeni mudrolozi previđaju nešto što ja zovem duhovni gen. A pojmu nacija pridajem samo negativno-pežorativnu konotaciju.

Šta je kripto-kod duhovnog gena? Volja. Ja hoću i želim, da iako sam Etiopljanin, sa utetoviranim krstom na prsima, a kod moje supruge dok je još bila mala curica da je ne bi ukrali i preveli na islam utetovirali su joj krst na čelu, pa kad je došla preko tristo pustinjskih bespuća, uz silovanja, preko Sinaja u Izrael, morala je operativno taj znak skinuti sa čela, da bi mogla da se zaposli i kao Jevrejka moli ispred sinagoge ili na izdvojenom prostoru za žene, da bi na kraju njihovu (crnačku!) doniranu krv za transfuziju prosuli kao opasnu i neupotrebljivu… Onda ja počnem da psujem i Sinaj i Heroda Velikog i Pipina Malog…

Ili, bosnomrsci pokušavaju meni imputirati da sam antisemit. Jer ih imenujem i prozivam. A njima ne smeta što je vladika Kačavenda po osnovi Povelje UN ratni zločinac, inicijator i protagonist genocida, silovatelj Bošnjakinja i još plus pedofil! Tad im psujem i naciju i „oca nacije“. Ili, jezuitizirani lažni bošnjofil zamišlja me i javno interpretira kao „izraelski element“. Tad se zapitam: ko je financirao „Ševe“? Ko je stvarni mecena Bosanskog Pokreta Nacionalnog Ponosa (na njihovom portalu doslovno piše da je „Cilj bio i ostaće stvaranje Nacionalsocijalističke Bosne). Ali, ne! Takve Bosne neće biti. Ili će biti, minimum, ZAVNOBiH-ovska, ili je stvarno neće biti.

.

Narod, na sreću, nije i ne može biti nacija

Nacija (lat. natio) nije ništa drugo do rod, pleme, skup, narod povezan jezikom, teritorijom i sviješću o zajedničkoj pripadnosti. Prvi nacionalisti su bili francuske sveučilišne kolege s frankofonog područja. Ništa više. Naziv UN mogao bi se komotno prevesti kao ujedinjena plemena. Ili, još adekvatnije, ujedinjeni rod. (Detaljnije pogledati: https://marjanhajnal.wordpress.com/2013/01/14/marjan-hajnal-psb-partija-socijal-birtijasa/)

Pored dominantnih naroda u svim zemljama postoje manji narodi, označeni kao narodnosti. Svi zajedno nikako ne čine naciju, već državu. Nacionalnost ne može biti državnost, jer natio i narod su, samo formalno gledajući, heteronimi, a suštinski je pojam narod neideologiziran i po etimološkoj čistoti superioran. Zašto bi latinska forma bila ispravnija i moćnija od izvorne bosanske? Nacionalisti i teže tome da gurnu narod pod noge umišljenog „građanskog“ krstaškog civitas. A to je kobna klopka koja krije nesagledive posljedice po one koji u nju upadnu.

I sve to u sudbonosnim post-genocidnim vremenima kad se nameće popis. Umjesto termina kojima treba operacionalizirati: država, državnost, narod, narodnost, uporno se inkorporira latino-gebelsovska nacional-varijanta. I to dovodi do pokušaja privilegovanja bošnjaštva za cijeli narod muslimanske sekularne, građanske ili religijske provenijencije, što cijepa sam taj narod na Bošnjake i Bosance i, s druge strane, konfrontira ih sa drugim konstitutivnim Bošnjacima/Bosancima koji sebe nazivaju Srbima i Hrvatima. Napokon, tu su i „ostali“, pa se situacija dodatno usložnjava i nepotrebno komplicira. A problem se da riješiti savršeno jednostavno: 1. Država – Bosna; 2. Državljanstvo – bosansko; 3. Narodnost – Bosanac/Bošnjak/Musliman (ostaviti na izbor bosanskim muslimanima sve tri moguće opcije kao ravnopravne), Hrvat, Srbijanac, Crnogorac, Makedonac, Slovenac, Albanac, Rom, Čeh…; 4. Religijska opredijeljenost – nereligiozan, agnostik, ateist, mormon, musliman, katolik, pravoslavac, jevrejin, budist, ili, šta je koga briga u šta i kako vjerujem i da li uopće vjerujem.

Do daljnjeg, ne odričem se ničega što me čini punokrvnim rasnim Bosancem. Sve dok pouzdano znam da je moj jezik originalna koktelska tvorevina satkana od sanskrita, praslavenskog, s obiljem tuđica iz grčkog, latinskog, njemačkog, francuskog, turskog, arapskog, hebrejskog; da su Una, Vrbas, Neretva, Fojnica, Sutjeska, Drina, Sava, Trebišnjica… moje rijeke; Treskavica, Raduša, Jahorina, Romanija, Zvijezda, Ozren, Konjuh… moje su planine. Samo moj duhovni gen mi dopušta da je sve to moje i da mi ih samo Bog može oduzeti. Sa sevdalinkom, čak i bez piramida, granice mog duhovnog gena granice su bez granica u državi mog naroda.

Za Ujedinjeno Narodno Kraljevstvo Bosnu, živjeli!

A da kojim pukim slučajem, u biološkom pogledu želim biti Njemac, kako su me neki zlobnici često u djetinjstvu nazivali, vjerovatno samo zbog prezimena, tada bih se i biološki i po duhovnom genu opredijelio za Švarcvald, Štrausa, Getea, i možda, potajno ili otvoreno, i za neo-naciju, a knjiga koju bih obožavao bila bi „Mein Kampf“. To bi značilo vjerovati u sve što je vjerovao Himler, spreman činiti sve što su činili njegovi zabludjeli i hipnotizirani sljedbenici.

Vođeni istom logikom mnogi moji sugrađani, posredstvom duhovnog gena postadoše zaljubljenici Rijada, Moskve, Vašingtona, Rima, Atine, Helsinkija, Nju Delhija, a da većina njih nikada tamo nisu ni bili niti će za ovog svog vijeka ikada otići. Ali, srce im je tamo. I što onda reći o njihovom nacionalnom biću? Neka ih, meni ne smetaju, nemam ništa protiv, niti imam pravo na prigovor. Ako je u pitanju kultura kao stvarna kultura, svaka je korisna i pozitivna.

Ali, ako tabor jedne kulture ukida tuđu, ostaće i bez svoje.

Eto, vidite kako je isključivost pripadanja „svojoj“ naciji jedna velika iluzija i podvala. Kako ću ja Indijcu dokazati da sam nacionalni Indijac? Samo kao verbalni opredjeljenik za fragment indijske kulturne tradicije? Krajnje uljudan, on kojem je bjelodano bliska predstava o karmičkom ciklusu, poznavajući genetsku zbrku, nerazumijevanje kosmičkog koda duše, neće se čak ni nasmijati mojoj totalnoj nepismenosti. On zna odlično da je boja kože samo maska za duše na čije putanje ljudi samo prividno mogu uticati. Cijeniće moju želju da se pridružim velikoj skupini naroda objedinjenih pod jednom himnom i jednom zastavom. On me neće tapšati po ramenu kao što čini Amerikanac, posebno ako zna da sam došao s parama, nije bitno, prljavim, krvavim, ili bez njih, samo ako ću biti vjerni američki poslušnik, rob „njegove nacije“, stvorene rafiniranjem rimske poslovice o civitas kojem su svi dužni da služe. Ne gubeći iz vida Heroda Antipu i Pilata, Franka, Hitlera, Pinočea, Buša, Putina, Netanyahua, Miloševića, Tuđmana, A. Izetbegovića, postaje nam jasno kome i zašto treba jedan takav frankenštajnski pojam nacija. Ne mare nacionalisti za rod, tj narod. Bitna je vlast, lova, moć, a krvavi spektakli, bol, suze, vapaji stradalih, siromaštvo, izbjeglištvo, bezzavičajnost, samo su zanimljiv prateći dekor njihove zaljubljenosti u „svoju naciju“, ugroženu, od Pjongjanga,  Moskve, Jerusalima, Berlina, Londona…

.

„Patriotizam“ ćutologa i manična retorika šupljoglavih „znalaca“

E, jadni moji Dobri, koji ste još opstali kao Ljudi. Jadni onaj Čovjek, kom su skupa sa starim roditeljima spalili kuću i u njoj živu djecu i odveli suprugu da bi njega namamili na osvetu, a koji je, iako premlaćivan, ipak ostao Čovjek… Osim meni, nikom drugom nije se ni požalio. Kom sudu da se žali? Kojim novinama? Zar novim liderima svoju muku da povjeri? Ostao je i opstao, svjestan svoje pripadnosti svom duhovnom genu i svom narodu bosanskom.

Zbog njega, Čovjeka, ćutao sam petnaest godina, ali, kad sam vidio da i mnogi moji poznanici i vajni „prijatelji“ ćute, kao što su uvijek i činili, morao sam ponovo progovoriti, prije nego se i sam opet povučem u svoje ćutanje, ali po svemu različitom od njihovog. Oni ćute jer su, jednostavan je zaključak, ili kukavice, ili bezosjećajni glupaci, ili vješto prikriveni nacionalisti izvježbani u mučkom zarivanju noža u leđa. Ili, sve to skupa. Sve odobravaju i sa svime se mire. Njima su dobri i Alija i Karadžić, i Pavelić i Kačavenda, i Hitler i Hadž Amin, i Pol Pot i Kim Jong-un, Bil Klinton i svaki papa. Ne pokušavaju u svojoj podsvijesti jednom zasvagda svom neiživljenom pritajenom četniku, ustaši ili džihadisti pokazati put u pakao.

Zato Branko Ćopić reče „Znam ja nas…“, i, vječiti veseljak skoči s mosta u nepovrat, s nadom da će sa sobom odnijeti sve tlapnje lažnih mudrologa o naciji. Šta njima može značiti jedan Čovjek? Šta njima znači Goranova predsmrtna vizija: „ … k'o Narod silna, k'o Sunce visoka“.

O.K, ljubitelji nacije, spreman sam da ćutim narednih petnaest godina, i da već danas ako treba zućutim zauvijek, manje će vas boljeti stomak od mene, uz američko, rusko ili bosansko nacinalno piće zaboravićete me brzo.

Ali, šta ćete sa Čovjekom?

Bili vi pokondireni Ameri ili Austrijanci, i u najpijanijem snu i u dubokoj komi vaših prava na „vašu naciju“, progoniće vas Duhovni Gen Naroda Bosne. Sve dok vas totalno ne osvoji ubilačko i samuobilačko ludilo, ili, dok ne shvatite zakon karme i od kakvog je uistinu po opstanak Planete značaj kratke formule Tat-Tvam-Asi. Ako nekad u nekom budućem životu doživite prosvjetljujuću katarzu i spoznate da ste makar i svojom pasivnošću skrivili tragedijama mnogih pravednika, shvatićete koliko ste bili slijepi kučići na povodcima vaših nacionalnih vođa. A zašto ne biste progledali već sada i pokidali sve te lance i veze sa pijavicama? Svaki nacionalizam je nacizam. Nacija je židovsko-rimljanska ujdurma. Satrapska zamka za lakovjerne. Ne oslobodite li se vaših čobana koji vam pjevaju omamljujuću uspavanku o „ugroženoj naciji“, da biste zaboravili da ste narod, nećete imati vremena shvatiti da vas tako udrogirane prodaju i prepuštaju, ne vucima, već pedofilnim homo-vukodlacima, komandantima-vojvodama-poglavnicima-doglavnicima i inim dupeglavcima-praznoglavcima.

Kada ćeš se Narode konačno iz transa kojim te klero-nacisti uspavljuju probuditi i ustati u odbranu časti svakog Bosanca svog?

Trebaš li me, Narode moj!? Ako me trebaš i želiš čuti glas moje bune, naći ćeš me, makar bio samo u mislima uvijek pored Bune. Ili, naći ćeš bar ova moja slova. Ako ne, ja imam svoju uvijek sigurnu oazu ispunjenu najvećim blagoslovom, nirvanom ćutanja. Ali, za razliku od vas mnogih koje ja uzalud dozivam, ni na ovom, ni na onom svijetu nikada neću zaboraviti Čovjeka Dobrog od Ujedinjenog Kraljevstva Naroda Bosne.

A vi nastavite da ćutite, ili manično brbljate (što ima isti cilj) da prikrijete da i nemate što reći, osim: Ein Volk! Ein Reich! Ein Führer! U jednom nacionalnom klero-kazamatu.

Mislite, dobro vam je tako, jer ste se priklonili završnom činu istrebljenja Dobrih? E, pa, dobro vam bilo! Bez Dobrih. Samo, dokle će vam biti dobro?

Duhovni gen Dobrih uvijek ih reinkarnira i vraća. Raduša stoji, Neretva ne presušuje, pod Radimljom miruju snivači iz čijih snova niču i nad poljima lepršaju besmrtni ljiljani.

.

(Iz knjige „Posljednji“)

.

Indijanci se odcjepili od SAD

Ovaj historijski korak preduzeli smo da bismo zaštitili svoj narod i naš način života, da bismo se oslobodili kolonijalnog sistema koji sprovodi vlada Sjedinjenih Država, navodi se u odluci koju su donijeli predstavnici indijanskog naroda Lakota.

Grupa američkih starosjedilaca, potomaka legendarnih ratnika Bika Koji Sjedi i Ludog Konja, proglasila je odcjepljenje od Sjedinjenih Američkih Država i jednostrano se povukla iz ugovora koje je sa vladom u Vašingtonu potpisala u 19. vijeku.

“Mi više nismo građani SAD, a svi koji žive u pet saveznih država koje obuhvata naša zemlja slobodni su da nam se pridruže”, rekao je Rasel Mins, dugogodišnji vođa Lakota i borac za prava Indijanaca na konferenciji za novinare u glavnom gradu SAD. Kako prenosi AFP, ispred Minsa bilo je nekoliko reportera i ambasador Bolivije, zemlje čiji je predsjednik Evo Morales potomak starosjedilaca američkog kontinenta.

Predstavnici Lakota poslali su poruku Stejt departmentu o svojoj odluci, a zatim su posjetili ambasade Bolivije, Čilea, Južnoafričke Republike i Venecuele, najavivši da će svoju diplomatsku misiju nastaviti narednih nedjelja i mjeseci obilaskom “prijateljskih zemalja”.

Oni tvrde da su bili primorani da žive u “sistemu kolonijalnog aparthejda”, zbog čega su preživjeli “kulturni i fizički genocid” čije posljedice osjećaju i danas. “Životni vijek muškaraca je manji od 44 godine, stopa smrtnosti novorođenčadi je pet puta veća od američkog prosjeka, u rezervatima Lakota ima osam puta više oboljelih od tuberkuloze nego u SAD, 97 odsto nas živi ispod granice siromaštva, stopa nezaposlenosti u rezervatima je 85 odsto, stopa samoubistava mladih je jedan i po put veća nego u SAD, a naš jezik je na ivici nestanka”, navodi se u saopćenju ovog naroda.

Rasel Mins, poznat i po ulozi u filmu “Posljednji Mohikanac”, kaže da će nova država izdavati svoje pasoše i vozačke dozvole i da nijedan njen stanovnik neće morati da plaća porez, pod uslovom da se odrekne američkog državljanstva. Sporazumi potpisani sa Vašingtonom u prošlosti, objašnjavaju Lakote, “bezvrijedne su reči na bezvrijednoj hartiji”, jer su “stalno kršeni kako bi nam se ukrala kultura, zemlja i sposobnost da očuvamo svoj način života”, a Mins kaže da je povlačenje iz njih potpuno legalno.

Ovaj politički vođa tvrdi da je tek sada stvorena “kritična masa za borbu protiv kolonijalizma”, iako su Lakote svoju “deklaraciju o stalnoj nezavisnosti” izdale još 1974. godine. Jedan od ključnih događaja u borbi za osamostaljenje desio se u septembru, kada su Ujedinjene nacije usvojile neobavezujuću deklaraciju o pravima starosjedilačkih naroda – iako su se tome protivile Sjedinjene Države, tvrdeći da je ta deklaracija u suprotnosti sa američkim zakonima.

“Mi ne želimo da posramimo SAD, već nastavljamo borbu za našu djecu i unuke”, izjavila je Filis Jang, koja je bila jedan od organizatora prve konferencije o pravima starosjedilaca održane u Ženevi 1977. Ona ne vjeruje da će bitka za državu Lakota biti izvojevana za njenog života.

Ipak, neki, kao pleme zvano Ružin pupoljak, neće se pridružiti inicijativi Rasela Minsa. “Mi se borimo za poštovanje sporazuma i stalno podsjećamo Kongres na to”, kaže predsjednik tog plemena Rodni Bordo. Njega i druge Indijance koji se protive odcjepljenju od SAD Mins naziva “višijevcima”, poredeći ih sa francuskom vladom koja je u Drugom svjetskom ratu sarađivala s nacistima.

   Bik Koji Sjedi (Tatanka Ijotanka)

Ludi Konj (Tašuka Vitko, ili “Njegov konj je lud“)

Lakota je narod sastavljen od sedam plemena koja žive u dijelovima Nebraske, Južne Dakote, Sjeverne Dakote, Montane i Vajominga. Najzapadnija su grupa Sijuksa i u bliskoj su vezi sa Dakotama i Nakotama iz Minesote, a u američkoj historiji zapamćeni su po masakru Sedme konjice koju je u bici kod Litl Big Horna 1876. godine vodio potpukovnik Kaster. Uslijedio je dugogodišnji progon Lakota, koji je gotovo doveo do njihovog istrijebljenja. Tada su bili primorani da potpišu sporazum kojim su predali veći dio svoje zemlje Vašingtonu.

Lakote su kod Litl Big Horna predvodili poglavice Bik Koji Sedi (Tatanka Ijotanka) i Ludi Konj (Tašuka Vitko, u doslovnom prevodu: “Njegov konj je lud“).

“Lekcije kojima nas uči indijanski poglavica Ludi Konj” – CHRIS HEDGES

Chris Hedges

Lekcije kojima nas uči indijanski poglavica Ludi Konj

http://www.advance.hr/vijesti/chris-hedges-lekcije-kojima-nas-uci-indijanski-poglavica-ludi-konj/

 3. 7. 2012.

Poznati autor i novinar, Christopher Lynn Hedges, u svojem najnovijem tekstu iznosi žestoku i buntovnu kritiku aktualnog društva. Pritom svoj centralni simbol otpora pronalazi u legendarnom indijanskom poglavici.

Chris Hedges je svjetski priznati autor i iza sebe ima desetak važnih knjiga, no, za razliku od mnogih iz njegova ranga, Hedges ni ne pomišlja na konformizam. Štoviše, kako vrijeme prolazi, njegovi tekstovi su sve direktniji i sve puniji žara i revolucionarnog prkosa. Svi koji su upoznati s radom i pisanjem Chrisa Hedgesa znaju kako snaga njegove kritike ne leži u ponudi odgovora na goruće pitanje “što nam je činiti?”, već u žestini kojom uvjerava čitatelja da valja nikada ne odlutati od tog pitanja.

Ludi Konj

Za Hedgesa simbolika “otpora” nije samo poluga kojom se može mijenjati ekonomsko-društveni model, već i iskonska vrijednost pravih, borbenih i revolucionarnih ljudskih bića koja mogu postojati i osjećati se živima samo dok se bore protiv nametnutog izrabljivanja i nepravde.
Hedges je konstatirao kako “oni koji se predaju” prvi će i nestati, dok oni koji se bore – makar znali da je poraz vjerojatno neizbježan – jedino oni mogu sačuvati nadu od gašenja.
Unatoč prezentiranju slika naše svakodnevnice bez imalo uljepšanja, Hedges ne šalje poruku defetizma, upravo suprotno, za njega je sama borba neuništiva i kao takva, prije ili kasnije, mora i trijumfirati.

Otpor američkih Indijanaca protiv europskih ekspanzionista došao je u dvije forme. Jedna je bila nasilje. Druga je bila pokoravanje. Nijedna nije uspjela. Zemlja im je ukradena, društva su im desetkovana, njihove žene i djeca poubijana, a okolina uništena.
Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravda. Nikada je niti nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neobuzdane korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naših pravnih i fizičkih zaštita, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.

Ideologija gramzivog kapitalizma, kao članovi kakvog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni. Odbijaju pozive na pravičnu preraspodjelu. Govore nam kako će uskoro svi uživati u “ekspandirajućem” bogatstvu, koje se zapravo stalno smanjuje. I dok se cijeli ovaj luđački projekt raspada, elite bježe kao žohari u svoja utočišta. U konačnici sve će se urušiti kao kula od karata.

Civilizacije u zadnjoj fazi raspadanja su dominirane od strane elita koje su izgubile svaki doticaj sa stvarnošću. Zajednice se upiru sve žešće i žešće kako bi osigurale dekadentno izobilje vladajuće klase, čak i kada se u tom procesu uništavaju same osnove za proizvodnju bilo kakvog bogatstva. Karl Marx je bio u pravu kada je neregulirani kapitalizam nazvao “strojem koji razbija ograničenja”. Nemogućnost da se uspostave ograničenja dovodi do kanibalizacije prirodnih resursa i ljudskih zajednica.

Ovog puta je razlika u tome što kada odemo povući ćemo i cijeli planet sa sobom. Katastrofalne klimatske promjene su neizbježne. Arktički led je u terminalnom nestanku. Uskoro će u atmosferi biti toliko zarobljene vrućine da će svaki pokušaj smanjenja ugljične emisije biti uzaludan. Suše. Poplave. Toplotni valovi. Ubojiti uragani i pijavice. Prekidi struje. Kaotično vrijeme. Podizanje razine mora. Uništenje usjeva. Nestašice hrane. Kuga.

ExxonMobil, BP i ostale kompanije koje crpe ugljen i prirodni plin – baš kao i kolonijalistički lovci na bizone, koji su ostavljali tisuće lešina da trunu na suncu nakon što su im oderali kožu, u nekim slučajevima odnoseći samo jezik – nikada neće dopustiti da im se nametnu racionalna ograničenja.
Eksploatirati će, kao i izrabljivači prije njih koji su istrijebili životinje koje su održavale život autohtonog naroda Velike nizine, sve dok više ne budu imali što za eksploatirati. Kolektivno samoubojstvo nikada se ne ističe na kvartalnim profitnim izvještajima. Zaboravite sve one zgodne riječi koje su vas učili u školama o našem sistemu vlade. Prave riječi koje opisuju američku moć su “pljačka”, “prevara”, “kriminal”, “podvala”, “ubojstvo” i “represija”.

One zajednice američkih Indijanaca koje su se prve prilagodile europskim kolonizatorima, kao što su bila miroljubiva kalifornijska plemena – Chilulas, Chimarikos, Urebures, Nipewais i Alonas, kao i stotine manjih skupina – oni su uništeni prvi. Ja ne pozivam na nasilje, štoviše, uvijek nastojim izbjeći nasilje, ali nemam nikakve namjere se podrediti korporativnoj moći bez obzira da li se ona skrivala iza maske Baracka Obame ili Mitta Romneya. U isto vrijeme moram sam sebi priznati da će otpor možda biti neuspješan. No, pružanje otpora govori nešto o nama kao ljudskim bićima. Održava na životu mogućnost nade, čak i kada svi empirijski dokazi ukazuju na neizbježno uništenje. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom život vladajuće klase postaje ipak mrvicu kompliciraniji, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.

“Svaki puta kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pak pretvaraju u robove proizvoljne moći”, zapisao je filozof John Locke, “stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti.”
Europski kolonijalisti su potpisali i izignorirali nekih 400 sporazuma sa indijanskim plemenima. Natjerali su vođe plemena na pristajanje na sporazume, uvijek kako bi im oteli zemlju, i tada bi ih izdali i ponavljali proces tako dugo dok više nije bilo ničega za oteti. Poglavice koji su vjerovali bijelcima, kao što je bio poglavica Crni Kotao (eng. Black Kettle), nisu prošli bolje od onih koji nisu vjerovali. Crni Kotao, koji je ispred svoje nastambe često vijorio američku zastavu koju su mu dali u Washingtonu kao znak prijateljstva, ubijen je od strane vojnika u službi George Armstrong Custera u studenome 1868. zajedno sa ženom i preko 100 pripadnika plemena Šajen (eng. Cheyenne).

“Bijeli čovjek nam je dao više obećanja no što pamtim”, rekao je poglavica Crveni Oblak (eng. Red Cloud) u staroj dobi, “ali zadržao je jedno. Obećali su da će nam uzeti zemlju i uzeli su je”.

U indijanskim zajednicama, u kojima su ljudi redistribuirali bogatstvo kako bi zadobili poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezirani, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju. Lewis Henry Morgan u svojoj knjizi “Liga Irokeza” iz 1861, nakon što je živio s njima, zapisao je kako su Irokezi razvili “kompletnu civilnu politiku koja je imala averziju prema ideji da moć bude koncentrirana u rukama manjine, već se sve baziralo na principima jednakosti”. Princip jednakosti bio je način odnošenja prema drugome i prema prirodi, koncept koji je bio potpuno nepoznat i nerazumljiv europskim kolonizatorima.
Oni koji izrabljuju čine to kroz više slojeva obmane. Za svoje ciljeve angažiraju šarmantne i elokventne glasnogovornike. Koliko još dugo želimo trpiti laži Baracka Obame? Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnima da shvatimo kako nas prodaju u roblje? Zašto vjerujemo onima koji ne zaslužuju naše povjerenje? Zašto nas se stalno iznova zavodi? Obećano zatvaranje zatvora Guantanamo. Javno zdravstvo. Reforme Patriot Act-a. Zaštita okoliša. Sudska saslušavanja. Regulacija Wall Street-a. Zaustavljanje ratove. Zaposlenja. Obrane radničkih prava. Mogao bih nastaviti…
U povijesti otpora ima malo ličnosti koje su toliko plemenite kao što je bio poglavica Ludi Konj (eng. Crazy Horse). Vodio je, dugo nakon što je postalo jasno da je poraz neizbježan, najuspješniju pobunu na prostoru Velike nizine, porazio Custera i njegove ljude kod mjesta Little Big Horn. “Čak i osnovni detalji njegova života pokazuju koliko je zaista velik bio”, zapisao je Ian Frazier u svojoj knjizi “Velika nizina”, “jer ostao je svoj od trenutka kada je rođen do trenutka kada je umro, jer uvijek je znao točno gdje želi živjeti i od tamo nikada nije otišao. Čak i nakon što se morao predati, nikada nije stvarno poražen u bitci, jer unatoč činjenici da je ubijen, čak i vojska je priznala kako nikada nije bio stvarno zarobljen – bio je toliko slobodan da nije znao ni kako izgleda zatvor”. Njegova “nenaklonost civilizaciji koja dolazi bila je doslovno proročanska”, piše Frazier. “Nikada nije upoznao Predsjednika” i “nikada se vozio u vlaku, spavao u kući, jeo za stolom”, ali “za razliku od mnogih ljudi diljem svijeta, kada se susreo s bijelim čovjekom taj susret nije umanjio njegovu veličinu”.

Ludi Konj je ubijen bajunetama 5. rujna 1877, nakon što su ga na prevaru zaputili prema zatvoru u Fort Robinson-u, Nebraska. Čim je osjetio da se radi o klopci, potegao je nož i nastavio se boriti sve do posljednjeg trenutka. Čak i kada je izboden umirao odbio je leći na postelju bijelog čovjeka. Inzistirao je da ga se ostavi na podu. Njegov prijatelj iz plemena Miniconjou, Touch the Clouds, bio je uz njega kada je zadnji put udahnuo. Njegovi roditelji u tuzi su pokopali Ludog Konja na nepoznatoj lokaciji. Legenda kaže kako su mu se kosti pretvorile u kamenje, a zglobovi u kremen. Žestina njegova duha ostaje svijetlo koje vodi sve one koji žele živjeti životom otpora.”

Prijevod na hrvatski: Marko K. (advance.hr)
Predgovor tekstu: Antun Roša
Naslov originala: A Lesson from Crazy Horse
Autor: Chris Hedges
Direktan link na original:
http://truth-out.org/opinion/item/10107-chris-hedges-time-to-get-crazy
Datum objave originala: 2.7.2012

Vezani tekstovi: Chris Hedges: “Implozija kapitalizma”
 

Pismo indijanskog poglavice plemena Seattle

Ovo je pismo 1854. godine poglavica Duwamish iz indijanskog plemena Seattle uputio predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju – u zamjenu za rezervat:

Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde – ne blijede.
Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Poglavica Seattle okružen zemaljskim
stvorenjima s kojima je bio duhovno povezan

.Vaši mrtvi prestaju voljeti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.
Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre – i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah – životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.
Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobjeđene. Naši ratnici su postiđeni – njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima – i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom – zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem – sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati – naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo…
Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…
Gdje su divljine? Nestale su. Gdje je orao? Nema ga više. Kraj je života i početak borbe za opstanak.

Tuzla fenomen likovnoga života – ATIF KUJUNDŽIĆ

 Atif Kujundžić, književnik

Tuzla fenomen likovnoga života

http://tacno.net/kultura/tuzla-fenomen-likovnoga-zivota/

Peta
umjetnička likovna galerija
Natalija

 

* * *

/Još jedna umjetnička galerija u Tuzli/

* * *

Fenomen likovnoga života u Tuzli emanira iz vremena kad je Tuzla dobila prvog akademski obrazovanog slikara Đorđa Mihajlovića /1875. godine, akademija u Minhenu/, potom Adela Bher Vukić /akademija u Beču/ – što je podudarno s vremenom intenziviranja eksploatiranja soli i ugljena, održavanja Berlinskog kongresa /1878. godine/, anektiranjem Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske carevine u skladu s odlukom istoga, što je ustvari, podudarno sa slabljenjem i padom Otomanske imperije.

Dakle,
u jednakoj mjeri kako se bezobzirnim eksploatiranjem šuma, ugljena, kamene soli i drugih rudnih bogatstava i probijanjem putova i željezničkih pruga – nužno mijenjao krajolik erozijama i raskopavanjem tla, a kasnije /zbog nekontroliranog izluživanja/ kamene soli počelo je i da tone /propada u zemlju!/ posebno grad Tuzla u svome središnjem dijelu, što je poprimalo sve katastrofalnije razmjere, a što je samo djelomično osmišljeno sanirano.

* * *

Kažemo fenomen likovnoga života, iz dva razloga, jer se likovni život javio/emanirao spontano. /Fenomenologija se kao filosofski pravac koji je utemeljio Edmund Huserl – javila 1901. godine./ Fenomen se potom sve intenzivnije razvijao u raznim vidovima likovnih djelatnosti žitelja grada Tuzla. To što su devastirali život i nebriga, ljudi su nastojali likovnošću zabilježiti, sačuvati i oplemeniti osobno sjećanje na minulo vrijeme i ljepotu, a tako i na svojevrstan način likovnim sredstvima sanirati devastirano u stvarnosti, okruženju i svojim životima.

Poslije Đorđa Mihajlovića došli su izvrsni slikari u nizu: Ismet Mujezinović, Kristian Kreković, skulptori Dragiša Trifković i Franjo Leder, slikari Mensur Memo Dervišević, Mevludin Ekmečić, Nezir Čorbić, Zdravko Novak Paljić, Rusmir Salihbegović, Began Turbić, kipari Srećko Galić i Petar Jelisić, slikari Edin Dervišević, Ćazim Sarajlić, Fuad Kasumović, te brojni mlađi.

* * *

Tuzla je pouzdano rijetka pojava među našim gradovima i kulturnim sredinama /oko 150.000 stanovnika/ koja ima pet /5/ profesionalnih /likovnih/ umjetničkih galerija koje djeluju in continuo, te vrlo snažnu i uhodanu likovnu koloniju Breške. Osim toga postoji još veći broj za umjetnike atraktivnih galerijskih prostora kao u Domu boraca, Privrednoj banci, Domu mladih, Fabrici soli, Regionalnom historijskom arhivu, Muzeju istočne Bosne, Filozofskom, Tehnološkom i Pravnom fakultetu, itd.

* * *

Do osnivanja Međunarodne galerije portreta i njezinog stalnog Internacionalnog bijenalnog festivala portreta i grafike prije pedeset godina, stalno je djelovala Gradska izložbena galerija koja je kasnije zatvorena, jer je bila u zoni izrazitog tonjenja grada.

Zahvaljujući predanom radu akademskog slikara Mevludina Ekmečića /koji je uz pomoć uglednog revolucionara i akademskog slikara Ismeta Mujezinovića i stvorio Međunarodnu galeriju portreta Tuzla/, Međunarodna galerija portreta je za kratko vrijeme dostigla visok međunarodni ugled praćen kvalitetnom izdavačkom djelatnošću.

Međunarodna galerija portreta formira legat meksičkog slikara našeg porijekla – Džemsa Haima Pinte i Međunarodni atelier Ismet Mujezinović. Redovna izložbena djelatnost najuglednijih likovnjaka svih ovih pedeset godina bila je podrazumijevajuća, kao i niz pratećih programa drugačije provenijencije: promocije knjiga i časopisa, izložbe fotografije, filmske projekcije, koncerti, resitali, etc.

* * *

Prije petnaestak godina zatvorena je stalna umjetnička galerija Fabrika soli, ali je aktivirana izvrsna Umjetnička galerija Bosanskog kulturnog centra Tuzla, uz koju je vezana intenzivna izlagačka djelatnost Društva likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona – revijalno i selektivno, te izložbe brojnih uglednih likovnih umjetnika iz Bosne i Hercegovine i šireg okruženja.

Osim toga,
Bosanski kulturni centar organizator je vrlo uglednog Bijenala umjetnosti minijature šireg, međunarodnog obuhvata, što je za ovu kuću i specifikum i bitan programski sadržaj.

* * *

Od prije desetak godina u Tuzli, u Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla djeluje Umjetnička galerija Kristian Kreković koja njeguje izvjestan uklon prema sakralnoj umjetnosti što je u tuzlanskom likovnom ambijentu primljeno s osobitim uvažavanjem.

Osim toga, Umjetnička galerija Kristian Kreković – najbolja je moguća podrška likovnoj koloniji Breške koju organizacijski nosi Hrvatsko kulturnoumjetničko društvo Napredak Tuzla – a koja njeguje međunarodni obuhvat umjetnika/učesnika.

* * *

Od prije tri godine, djeluje i prva privatna umjetnička galerija – Galerija Mandžić – namjenski građena prema projektu uglednog arhitekte Zlatka Ugljena.

Specifikum ove Galerije je Annale umjetnosti minijataure, pozivni međunarodni obuhvat. Ovakva orijentacija Galerije Mandžić već je pokazala svoju punu opravdanost i smisao, jer predstavlja bokorenje i intenziviranje likovnoga života u pravome smislu te riječi, kao i pridavanje značaja minijaturi kao disciplini koja je u izvjesnom smislu bila skrajnuta – potisnuta i zapostavljena.

* * *

PETA
UMJETNIČKA GALERIJA
NATALIJA
TUZLA

* * *

Početkom travnja 2013. godine, u centru Tuzle, na Sonom trgu, na 350 kvadratnih metara adaptiranog prostora, akademska slikarica, magistrica sakralnog slikarstva Natalija Cimeša, otvorila je svoju
UMJETNIČKU GALERIJU
koju su posjetitelji i ljubitelji njezinoga, uistinu originalnoga slikarskog izraza spontano prozvali njezinim imenom
NATALIJA

Za razliku od specifikuma koje naprijed pobrojane umjetničke galerije težišno njeguju kao znak osobne raspoznatljivosti i izbjegavanja eventualnog trvenja sa drugim galerijskim institucijama i njihovim programima, galerija Natalije Cimeša je opredjeljena prema likovnoj umjetnosti općenito i u odnosu na prethodne četiri sintetično, možda i iz razloga što sama Natalija intenzivno crta, slika, radi mozaike, vitraje i skulpture.

Najznačajniji i neprijeporan kriterijum za onoga ko poželi izlagati u umjetničkoj galeriji Natalaija jeste estetski domet i postignuće umjetnika.

* * *

Likovno djelo Natalije Cimeša je živim dokazom njezinoga raskošnoga dara i uistinu značajnog osobnog umjetničkog postignuća i iskustva. Njezini uspjesi o tome više nego rječito govore, ali sasvim dovoljno i reprodukcije koje donosimo uz ovaj tekst, a koje možete pogledati i na web site: http://www.natalija.ba

* * *

Natalija Cimeša je slikarica nesklona feminističkim i gender pričama, jer je umjetnica koja ne zazire od angažmana franc. engagement. Svoje serije crteža i slika koncipira tako da prožimaju suvremenost, a njihova bit pogađa u sridu bez pardona. Dakako,
takav odnos joj priskrbljuje ljudsko i umjetničko ispunjenje sasvim neovisno o tome slika li portret, akt, koridu, konja u propnju, djevojku koja jaše bika kao na antropomorfijama akademika Boška Kućanskog, ili pravi serije crteža, skulptura i mozaika sakralnog sadržaja.

Natalija Cimeša je iznimno talentirana, vješta i hrabra mlada žena od koje možemo tek sada, kad ima i galeriju, očekivati puni razmah
talenta i ljepote.

TUZLA
je
u
UMJETNIČKOJ GALERIJI
NATALIJA
dobila prelijepu krunu svoga likovnoga života.

ČESTITAMO.

* * *

Travnja, anno Domini, 2013.

Galerija Natalija